Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Promocije

9. Maja 2014.
 

Dino Hajdarević: Lukavi ikavci (ogled na priču Nikole Šimića Tonina Lipa hodžina ćer)

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

U priči Nikole Šimića Tonina Lipa hodžina ćer radnja se odvija oko prošnje hodžine kćeri Sabahete, čiji otac, novi hodža Kotorskog, dolazi na tu poziciju kao nijedan hodža do sada – preko novinskog oglasa.  Prošnja se odužila jer se Sabaheti nitko ne čini adekvatnim mužem, odnosno, svi prosci za ruku lijepe Sabahete nude isključivo materijalna dobra: od dukata, preko zemlje i šuma do ovaca i koza, a kako kaže sam hodža:

Niko ništa o ljubavi i poštenju ne divani.

Čuvši priče o ljepoti i prošnji mlade Sabahete, u Kotorsko iz Gradačca dolazi Rifat koji osim vlastitog života ne posjeduje ništa. Okladivši se s cijelim selom da će dobiti Sabahetinu ruku, Rifat nakon razgovora s hodžom i Sabahetinim pristankom napokon postaje njezinim odabranikom, a od dobitaka na okladama odustaje potvrđujući svoju ljubav i iskrene namjere.

Tema i ideja priče nameću se tako same od sebe: vrijednost ljubavi nad prividnom vrijednosti imetka i prolaznih, ovozemaljskih stvari. Međutim, narativni univerzum priče ne gradi se na toj idejno-tematskoj osnovi već na onoj povijesnoj i mitološkoj. Uvodeći nas u svijet priče autor ističe staru poslovicu koja datira još iz doba pohoda Omer-paše Latasa, koja je obilježila povijest sela Kotorsko: ”Baška Turci, baška Kotorani”.

Krećući se Bosanskom Posavinom 1850. godine da uguši bunu Posavaca, Omer-paša utaborio se u selu Kotorsko kako bi skupio čamce za prijelaz preko rijeke Bosne. Njegov je dolazak značio i obavezu Kotoranima da snabdiju Omer-pašu i njegovu vojsku životnim potrepštinama, što je Kotoranima predstavljalo veliki problem. Pritisnuti teretom obaveza prema Omer-paši, jedan se Kotoranin dosjetio da pita pašu do kada ostaje. Paša mu na to odgovori da će sačekati petak, klanjati džumu i poslije molitve otići iz Kotorskog. Lukavi Kotoranin okupio je sumještane i predložio im da klanjaju džumu u utorak, na što su ovi pristali. Omer-paša je bio iznenađen što će se džuma klanjati u utorak umjesto u petak, ali su mu Kotorani rekli da su oni malo drugačiji. Paša je odgovorio: ”Baška Turci, baška Kotorani”[1], klanjao džumu u utorak i, kako je obećao, otišao iz Kotorskog.

Zapisima potvrđena povijesna podloga priče (razina fakcije) koegzistira s drugom, mitološkom podlogom priče – narodno pamćenje Kotorana vezano uz anegdotu s Omer-pašom – te se isprepliće s razinom literarne fikcije – priča o prošnji hodžine kćeri.Na mitološkoj matrici, anegdodi iz povijesti, o drugačijim i lukavim Kotoranima koji su se rješili obaveze prema Turskoj vojni, izgrađen je značenjski sustav priče. Onako kako su se svojom lukavošću i ”drugošću” riješili Turaka, tako su, kako već moraju nabaška biti, mimo svih pravila i običaja preko novinskog oglasa doveli u selo novog hodžu. Novi hodža i kćer, lukavošću i ”mudrolijama” šire krug potencijalnih prosaca: njih dvoje slože jednu mudroliju tako da svatko tko nije bio na divanu s hodžom pošalje do Bajrama zapis o prošnji pa će između sebe odlučiti koji je prosac odgovarajući. Čuvši za to, Kotorani se međusobno klade tko će pogoditi Sabahin usud, a ulažu od boce rakije do pola imanja. Privučen glasom o lijepoj Sabaheti, ali pošto oskudjeva materijalnim dobrima, Rifat se okladi u svoj život. Međutim, lukavost krasi i tog pridošlicu – iza leđa Kotorana odlazi do hodže na razgovor, a pošto Sabaheta pristane na prosidbu, postaje njezinim odabranikom čime dobije sve oklade i izdašan imetak. Ipak, lukava je i Sabaheta pa testira njegovu ljubav tako što mu otkriva da zna za oklade, a Rifat od njih bespogovorno odustaje. U tom se smislu lukavosti i ”drugosti” uspostavljaju sljedeći odnosi: Kotorani – Turci; Kotorani – hodža; hodža – prosci; Rifat – Kotorani; Sabaheta – Rifat.

Ispreplitanjem navedenih triju razina uspostvljena je struktura kompozicije kao tri koncentrična kruga: povijesna fakcija – mitska predaja – literarna fikcija. Postupkom ispreplitanja faktivnog i fiktivnog, autor zamagljuje granice potonjih kategorija relativizirajući odnos prema povijesti. Priča njeguje, dakle, ideju i literarne postupke nasljeđene iz (novo)povijesnih romana andrićevskog tipa, gdje pod teretom povijesti uvijek pati ”mali” čovjek, odnosno narod, koji je u ovom slučaju prevario samu povijest i tu povijest nanovo (sada) ispisuje.

Motiv prevarene povijesti odnosno narodnog elementa u priči simptomatičan je. Narod se (ali i pripovjedač), naime, koristi štokavskim dijalektom ikavskog refleksa jata:

Sva su bosanska sela i vaka i naka, i uš i šuš, ali nigdi ni jedno nije priko đerida našlo hodžu.

Ikavica u priči figurira kao subverzivni element u odnosu na standardnu ijekavicu današnje Bosne i Hercegovine. Nekada dominantna ikavica, uslijed turbulentnih povijesnih zbivanja vezanih uz migracije autohtonog življa bosanskog podneblja zbog sve dubljeg prodiranja Osmanlija na ta područja, nametanja srpskohrvatskog standarda u nedavoj povijesti i kojekakvih inih razloga, ustupila je mjesto ijekavskom standardnu, čime se drastično promjenila dijalektološka slika današnje Bosne i Hercegovine. Ikavicom autor pokušava ispraviti povijesnu nepravdu, ali i utvrditi ikavicu u svijesti čitatelja kao govornu varijantu koja je egzistirala u živom narodnom govoru kao autohtoni izričaj življa Bosanske Posavine, odnosno Bosne.

Izuzev dominante ikavice, jezik obiluje turcizmima (đeride, avaz, insan…) i arhaizmima (vascili, šiša, čokanj…), a stilom dominira narodni izričaj:

Šćorlo svit sa svih strana. Sva njihova dobra i zla s njima u hodžinu kuću, a kući se posalametilo. Nadima se i širi. Svaki prst svake ruke, svake šćeke što se lati u kuću unosi, a ni jedan, ni što je crno pod noktom ne iznosi. Sva kuća stoji na hodžinoj ćeri. Kuću ona drži, matere nejma. Ali nju ne gledaju zbog toga, oči vuku na lipotu, a misli na miraz koji svakim danom buja ko krava kad se napase diteline, pa napije vode. Puknit će ne bude l’ kakve promine u kućanstvu, kakve udaje.

Narodni izričaj također opravdava vulgarizme kojima se pripovjedač služi, jer su u službi  vjerodostojne predodžbe narodnog govora koji njima ne oskudijeva.

Likovi u priči su plošni, o njima ne doznajemo gotovo ništa osim njihovog socijalnog statusa, paralelno tome, životnog imetka i trenutnih životnih preokupacija. Fizionomijom su prepušteni na maštu čitatelju, s izuzetkom naglaska na ljepotu hodžine kćeri, a njihove karakterne osobine ilustrirane su u kratkim crtama: hodža je dobar i mudar/lukav, kćer Sabaheta je lukava na oca, a Rifat kojemu lukavstva i dobrote također ne nedostaje, iznad prividnih vrijednosti materijalnih dobara postavlja vrijednost ljubavi. O karakteru kolektiva sela Kotorskog, samog mjesta radnje, doznajemo da je mjesto kao i svako drugo; narod priča kojekakve priče i tumači aktualna zbivanja na sebi svojstven način. Seljani figuriraju kao vox populi – svatko ima svoj stav i svoje mišljenje o dolasku novog hodže i procesiji prošnje njegove kćeri, a svatko iz toga hoće izvući osobnu korist.

Pripovjedač je sveznajući, ekstradijegetski, čime nastupa kao relativno objektivna i relativna vrijednosna instanca. Pripovjedač ilustrira Kotorsko podneblje što je vjerodostojnije moguće, koliko god jedan može zaviriti u običaje i navade jednog etnosa te ga slika binarnim opozicijama: dobro – loše.

Puče glas okolo do Dervente, Prnjavora, Doboja i priko Bosne do Gračanice, puče dobar ali puče i nedobar. Jedni vele: „Sam ga Allah nama poslo!“, a drugi misle da nekog hrsuza more samo šejtan nabacit Kotoranima. Nek divani i jegleni ko što hoće, ali ovaj hodža pomaže bolje neg ikoji hećim.

Ironično je što na kraju pridošlice hodža, Sabaheta i Rifat nadmudre lukavu kotorsku sredinu koja njeguje poprilično aljkave (ali sveprisutne!) životne navike gdje se glavna briga vodi o osobnom probitku nauštrb drugoga. Simptomatično je, u tom smislu, i ime Sabahete koje znači – zora, čime se navješta nova povijest obojana vjerom u istinske ljudske vrijednosti gdje primat ima – prava ljubav, a kako se od blagodati oklade odustalo autor sugerira mogućnost pomirbe autohtonog življa i pridošlica – loše namjere može ispraviti gesta dobrote i lipa rič, koja je čarolija i lipota more bit.

 

 

[1] U slobodnom prijevodu: ”Drugačije Turci, drugačije Kotorani”.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

TREĆA MEĐUNARODNA NAUČNA KONFERENCIJA “ETIKA BOSNE I HERCEGOVINE”

INTERNACIONALNI UNIVERZITET U GORAŽDU   TREĆA MEĐUNARODNA NAUČNA KONFERENCIJA “ETIKA BOSNE I HERCEGOVINE”     Goražde, januar, 2021. godine POZIVNO PISMO MOŽETE PREUZETI: poziv za konferenciju   Uvažene Koleg...
by Redakcija
0

 
 

Braho Adrović o antologiji ”Sermija” Safeta Hadrovića Vrbičkog (za reviju BIHOR)

Književni prikazi SUDBINA BOŠNJAKA U KNJIŽEVNOM OGLEDALU   Safet Hadrović Vrbički: “Sermija“- Antologija prozne književnosti Bošnjaka Sandžaka i Crne Gore, Udruženje bošnjačkih pisaca Crne Gore, Rožaje 2020...
by Redakcija
0

 
 

Udruženje ”Alia Mundi” objavilo knjigu poezije Marije do Sameiro Barozo

Udruženje „Alia Mundi“ objavilo je novo izdanje, zbirku poezije savremene portugalske književnice Marije do Sameiro Barozo pod naslovom „Telo, mesto izgnanstva“. Poezija ove višestruko nagrađivane portugalske knjiž...
by Redakcija
0

 

 

Salija Adrović: Osvrt na knjigu Ragipa Š. Sijarića ”Moj ahbab Šefket Krcić”

Dr Salija Adrović Osvrt-Prikaz SVJEDOČENJE SLIKOM I RIJEČJU (Ragip Š Sijarić, PLAV, Biblioteka “Bihor 2001” – Institut “Ragip Sijaruć”, Malmö – Tuzla – Novi Pazar 2020, 83 str.) (Ragip Š Sijarić, MOJ AHBA...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Šefket Krcić: Osvrt na knjigu Haruna Hadžića ”SJEĆANJE NA KARAMONTE”

Piše, dr. Šefket Krcić:   POETSKA ISPOVIJEST NEVINOG ČOVJEKA (Osvrt na knjigu)   Harun Hadžić: „SJEĆANJE NA KARAMONTE – pjesme iz zindana“, Europerspektiva, Novi Pazar, 2020, str.200   „…U gl...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona
 
Secured By miniOrange