DJELO NA KOJE SE ČEKALO STOTINU GODINA
Dr. Bisera Suljić-Boškailo
O romanu „Atentat u Sarajevu 1914. Ne dam ja Gavrila“
Bisera Suljić-Boškailo
Ševko Kadrić, autor knjige koju želim da vam prestavim, napisao je 10 romana, dvije zbirke pripovjedaka, 3 naučno-popularne knjige i prevodilac je nekoliko knjiga, od kojih je jedna i Zlatana Ibrahimovića. Ševko Kadrić je i univerzitetski profesor, koji trenutno živi u Švedskoj, odnosno najviše na relaciji Švedska-Bosna.
Roman „Atentat u Sarajevu 1914.“, sa podnaslovom „Ne dam ja Gavrila“, koji je upravo objavljen kod izdavača „Hamlet“ djelo je na koje se čekalo sto godina. Da, tačno je sto godina od čina koji je promijenio cijeli svijet, a čina koji se desio, namjerno ili slučano ne znamo još, u Sarajevu. Ono što se jedino zna je da je taj čin povukao za sobom Prvi svjetski rat i vojnih i civilnih žrtava viši od 37 miliona (preko 15 miliona mrtvih i 22 miliona ranjenih). Ovaj rat je bio ujedno i uvod u onaj koji zovemo Drugi svjetski koji je donio još više strahova i odnio još više života.
Pucanj Gavrila Principa u Sarajevu na prestolonasljednika Franca Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju Hotek koštao je, po procjeni autora knjige, koji je stvarajući ovu knjigu, koristio u velikoj mjeri arhive i stvarne činjeničke podatke i statistiku, koštao je Srbiju i srpsko stanovništvo možda ponajviše, jer kad su u pitanju „srpske žrtve, onda su one, u odnosu na ukupnu populaciju srpskog stanovništva, bile zastrašujuće. Oko 450 000 vojnika je poginulo. Civilnih žrtava je bilo puno više, 650 000 civila je poginulo, a 1 250 000 njih je ranjeno. Imajući u vidu da je tada Kraljevina Srbija imala nešto više od 3 miliona stanovnika.“ (s.144.) Za Srbiju, koja je po svjetskim procjenama bila umiješana u ovaj čin, cijena je bila prevelika, ali za Bosnu, u kojoj se ovo desilo i koja je bila žrtva, cijena je bila vjerovatno još veća, ali o toj cijeni koju je Bosna platila niko se baš podrobno nije bavio, pa mi danas o tome ne znamo puno.
Pripovjedač ove knige i sam kaže o tome: „Bol Bosne i Bosanaca je u statistikama prećutana, mada se zna da su bježeći od mobilizacije i zovom „majke Srbije i Crne Gore“ tražili i nalazili puteve da se priključe borbi u odbrani Srbije i Crne Gore.“(S.144) Da, mnoge činjenice i bitne događaje smo mi tako prešutkivali, iako znamo da nas to uvijek iznova košta, isto kao kada izgubimo račun da smo nešto platili, pa to moramo ponovo platiti, jer nemamo dokaza da smo to već jednom platili. Tako nam se dešavaju uvijek iznova, zbog naše nemarnosti i zaborava novi genocidi i odnose nam na hiljade i hiljade žrtava, a pored toga i to da nam se negiraju ne samo kultura, nego sama naša nacija i jezik.
I evo da smo se malo posvetili makar toj jubilarnoj stogodišnjicu i da smo o tom događaju makar malo raznim tribinama i simpozijima ili filmovima i raznim spektaklima prohabirili, odnosno razvjetrili usčulu nam ponjavu istorije, mi smo je samo još jednom godinom dublje potrpali i gurnuli još dublje u zaborav i crnilo. I da nije ovakvih pojedinaca poput Ševke Kadrića, ne bismo se ni sjetili da na makar na simboličan način obilježimo stogodišnjicu zločina nad Bosnom, da obilježimo taj pucanj iz Sarajeva na prestolonasljednika koji je imao namjeru dati dosta dobra Bosni, ali koji je tu ubijen na svirep način, pokrenuvši tako mnoge državnike i sile u rasčišžavanje raznih svjetskih problema i računa.
Kako se desio pucanj u Sarajevu, ko je to uradio, zašto i kako, čitali smo iz često lažne školske istorije, pa smo mi u Jugoslaviji tog mladog atentatora Gavrila Principa slavili kao najvećeg junaka, Za razliku od nas Zapadna Evropa, a i veći dio ostatka svijeta u njemu vidio jednog svirepog teroristu koji je bezdušno pucao ne samo u Austrijskog prestolonasljednika Franca Ferdinanda, nego i u njegovu trudnu suprugu Sofiju, majku još troje malodobne djece. I evo, kao što rekoh, prošlo je tačno stotinu godina od tog događaja, a zemlja u kojoj se to desilo još uvijek nije otkrila svijetu zašto je jedan njen građanin, Srbin po nacionalnosti, sa svojim prijateljima to uradio i ko je stojao iza ovog gnusnog čina.
I ne samo da se nije odgonetnula ova zagonetka, nego Bosna i bosanska elita nije učinila niti jedan mali korak da se ovo rasvijetli. Stogodišnjica početka Prvog svejtskog rata se približava, a u Bosni svi nijemo ćute i kao uvijek po običaju prećutkuju temu koja se trebala iznijeti na svjetlo dana i malo se pozabaviti sa njom, ako ništa drugo a ono kako bismo očistili svoju savjest.
Ne znam da li bi se i autor ove knjige Ševko Kadrić, da živi u Bosni dotakao ove „žiška-teme“, ali srećom on više vremena provodi u zemlji znanja i imanja, zemlji kulture i nauke, pa je tako svjestan svega se uhvatio sam u koštac sa nečim što su se država i razne njene instutucije trebale dočepati.
No, Ševko je ovim činom pokazao da su pisci često i sami najveća isntitucija i da mogu dati više i od stotinu drugih. Tako je on stotinu i pedeset strana jednim čitljivim i jednostavnim stilom, ali poučnim, činjenično i istraživačko potkovanim, učinio taj događaj štivom, ne samo historisko vjerodostojnim nego i zanimljivim i poučnim. Nadajmo se samo da će se neko u državi Bosni naći pametan da ovu čitljivu i interesantnu knjigu ubaci kao školsku lektiru, da naša djeca imaju prilike da saznaju šta nam se to dogodilo prije stotinu godina, zbog čega mi i danas vjerovatno ispaštamo. Kažem, da je prikladna za lektiru, jer je Ševko pisao takvim stilom da svaki osnovac, ili pak srednjoškolac, pročitavši ovu knjigu može jasno razumjeti i shvatiti taj događaj i u slikama vidjeti to šta se tada desilo i kako se zbilo.
Profesorsko iskustvo Ševke Kadrića poslužilo je u ovoj knjizi, jer je vidljivo da je autor prije nego je započeo da ovim djelom proučio mnoge knjige, služeći se stvarnim činjenicama, uvezujući takonaučno poetskim talentom napisavši tako jednu interesantnu priču. U knjizi „Atentat u sarajevu 2014.“ autor daje riječ kustosu muzeja „Mlada Bosna“ u Sarajevu Bajri Gecu, koji vrijeme zadnjeg rata u Bosni provodi u podrumu muzeja, čuvajući arhiv Gavrila Principa. Kustos piše svojoj izbjegloj kćerci iz ratnog Sarajeva ono što on misli da ona treba da zna o tom davnom događaju kojim se on bavio cijela svoga života. Otac piše svojoj kćerci pisma i opisuje ratne događaje koji se oko njega zbivaju, dok on živi s duhovima koji su pokrenuli Prvi svjetski rat.
U toj borbi da sačuva blago muzeja grada Sarajeva, posebno muzeja „Mlada Bosna“ kustos Gec je osmislio svoj život u ovom posljednjem ratu, spasivši uz to svoju dušu, a kako autor kaže, a možda i svoju glavu. On živi i saosjeća ne samo sa tim nesretnim ljudima poput Franca Ferdinanda i njegove supruge, nego i sa atentatororima, a posebice sa Gavrilom Principom, u čijem krevetu je on u ratu i spavao, držeći često njegov pištolj u svojoj ruci, pištolj koji je pucao i čiji pucanj je bio početak ratnih strahota i stradanja miliona i miliona.
Priča počinje u Sarajevu, 25. avgusta 1992.godine, danom kada „su sile mraka topovskim granatama zapalile Vijećnicu u Sarajevu”. Sara, kćer kustosa, kojoj on piše, dobija tatina pisma, dnevnik, koji je u suštini bio razgovor sa njom koja je bila daleko od Sarajeva gdje je on ostao da čuva muzej. Roman nosi dva naslova. Atentat u Sarajevu sa podnaslovom Ne dam ja Gavrila. Nije to slučajno. Kao i mnogi i autor ne odgovara na glavno pitanje, da li je Gavrilo atentator i da li Sarajevo osuđuje i vidi Gavrila Principa kao gnusnog teroristu ili je pak i za Sareajvo Gavrilo junak. Da li je kustos Gec, koji je vezan za svog Gavrila tim što se cijelog svog života bavio njime ujedno i sveukupno mišljenje Sarajeva i Bosne o tom činu? To pitanje ostaje čitaocima. Ja ću zaključiti samo konstatacijom da je ovo knjiga koja se dugo čekala da se napiše, odnosno da je napiše neko ko potiče iz grada gdje se sve to desilo, grada koji ne daje svoje mišljenje ni danas nakon sto godina. Jedan hrabar i vrijedan potez Ševke Kadrića.
Ševko Kadrić i Mirsad Bećirbašić na promociji knjige u Sarajevu
