Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Promocije

7. Oktobra 2018.
 

Draško Došljak o ”Beranskim pričama” Mele Hadrović-Murić

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Prof. dr Draško Došljak

FAIKOVE PRIČE KOJE TRAJU

 

(Mela Hadrović Murić: „Beranske priče“, Almanah, Podgorica 2018, 158 str)

 

Nobelovac   Ivo Andrić je u jednom romanu zapisao: „Nestanak čovjeka koga smo vojeli i cijenili oživi sjećanje na njega, obasja njegovu ličnost novom sjetlošču.“

Ova Andrićeva rečenica kao da je pisana za knjigu Mele Hadrović Murić, seharu uspomena na ljude i vremena minula.                                            

Ništa nije trajnije od sjećanja! Ako se to sjećanje prenese na papir, ukoriči, stvori knjiga, onda počinje radost čitanja. Tu radost nam je, nedavno, podarila Mela Hadrović Murić (Ivangrad, 1951) knjigom „Beranske priče“. A „Beranske priče“ imaju svoju posvetu: „Radi vječnog sjećanja na moga oca Faika i majku Ifetu“. Možda je i zbog ove posvete ova knjiga satkana od sjećanja ili je sjećanje postalo vjerno trajanje.

Ovo je svojevrsno pripovijedno putovanje kroz vrijeme u kojem su živjeli ljudi koji su u sebi, ili svako za sebe, nosili humanost, dobrotu, čast, obraz, radost, zlo, pakost, nesreću… Oni su, upravo,  „junaci“ Melinog sjećanja. Ovo je svojevrsni spomenar u kojem su svoje mjesto našli oni varošani koji su, prije svega, u ovoj sredini ostavili ljudski trag, ali svojim stopama tragovali i po drugim sredinama pokazujući da je ovo velika ljudska varoš u kojoj humanizam neprestano teče. Ovdje je izvorište dobrote, plemenitosti, razumijevanja i praštanja, kako i svjedoče ove kratke upečatljive priče Mele Hadrović Murić.

Knjiga Mele Hadrović Murić sadrži 46 kratkih priča motivski različitih, ali sa Čovjekom u središtu pažnje, i porukama koje traju kao ljudska riječ na koju se nekada i „posjeći moglo“.

„Moj otac je“, piše Mela Hadrović – „bio snažan čovjek i, vjerovatno, negdje u svojoj duši je znao da ne može bez svojih Berana, a vjerujem da ni Berane nije moglo bez njega, bez njegovog sivog kačketa koji je nosio  u svako godišnje doba“.

Ovo je centralni dio knjiga, jer od čovjeka sa sivim kačketom je počelo sve: slušanje priča, pamćenje i pisano oblikovanje.

Sjećanje je šetnja kroz vrijeme. Ono je kad-kada i namjeran izlet na mjesto i kod ljudi koji nam nešto znače. Sjećanje je putovanje na kojem srijetamo ljude koji kao da uvijek žive u budućnosti jer im njihova dobra djela ne daju da umru, da nestanu. Zato je ova Melina knjiga sjećanje koje je lijek, pa i kada je ono radosno, i bolno, puno tuge, sjete, jer zrači porukama kao putokazima etičkim i estetičkim. Ovdje su priče koje su svojevrsni primjeri čojstva i junaštva minuloga vremena. Ali, kroz neke od njenih priča pojave se negativci koji su samo potvrda da svako vrijeme ima i onih koji su tu da bi nešto u tom vremenu kvarili.

Na stranicama ove knjige možemo naći potvrdu onih Berana, one varoši koja se prepoznaje po dobrom suživotu koji predstavlja crvenu i zlatnu nit „Grada vjesnika mira“, multivjerskog, multikulturalnog zbog čega i vječno teče nepresušni Lim. Rekli bismo da je suživotu – živjeti zajedno – mjesto rođenja u ovoj beranskoj varoši.

Mela Hadrović Murić je dobro razumjela riječi velikoga našega pripovjedaća Ćamila Sijarića, koji na jednom mjestu veli: „Sve je istorija. Svi smo dio prošlosti. I sve neminovno prolazi. Eto zbog prolaznosti i nastaju djela. Kad se čovjek vraća prošlosti, dolazi do tame. A umjetnost je sredstvo kojim se baš ulazi u tamu. Traže se fakta, događaji, njih umjetnik treba da osvijetli i stanja zapretana u njima… Htio sam da izvlačim ono korisno za svakog čovjeka, posebno onoga što voli život i ljubav, i što smrt doživljava kao neminovnost“. I kao da su ove Sijarićeve rečenice bile Melin zadatak na njenom pisaćem stolu. Taložila su se sjećanja. Prisjećanje na „pričao mi je moj otac“ bila je neka Melina literarna obaveza da usmeno dobije svoj pisani izraz.

Ovo su, zapravo, priče nastale ispod onog sivog kaćketa čika Faikovog, koje su putovale kroz vrijeme, izdržale probu vremena, ostvarile se, postale punoljetne i postale darovnice Meline. Darovnice nama i onima „što spajaju nerođene sa mrtvima“ da pokažu da priča nikada nije prazna i da starije, mudre treba sa pažnjom slušati, bilježiti i prenositi. U ovoj knjizi je uramljeno vrijeme koje je obilovalo nevremenom. Kada pročitate ove stranice lakše je shvatiti i ovu jesen u kojoj oživljavamo sjećanje na sivi kačket,  u varoiši „đe svih vremena razlike ćute“!

Ova knjiga je duhovna brana na Limu niz koji autorka Hadrović Murić nije dozvolila da u nepovrat i zaborav odu ljudi bez kojih bi istorija ove varoši bila nepotpuna. Maksim, Husein, Elmaz, Ilija, Fatima, Mikaile, Medo, Gojko, Jasna, Hamo, Šćepo, Bogdan, Ifeta, Faik, Darko – nijesu samo puki antroponimi nego i metafore, simboli humanosti, donori dobrote u „grčevima čovječanstva“.

Nekoliko priča u ovoj knjizi svjedoči o beranskom poslijeratnom zatvoru, psihologiji slobode i zatvoreništva, krivice i pravde, islednika i zatvorenika, ali i pravovremenog saznanja da će sve proći a susreta ce biti i van tih zidina i ćelija. Ljudsko nije umrlo među tim zidinama. Čovječnost je pobijedila, svjedoče ove priče, i za ona dolazeća vremena, ostajući kao najznačajniji trag ovoga kraja. Ima tog ljudskog traga i u susretu Faika, trgovca i bankarskog službenika Dušana. Beranskog poslijeratnog zatvora više neme. Zakatančen je ili se preselio neđe drugo – i to je najbolja poslijeratna beranska vijest.

I pobratimstvo je tema ovih priča. Pobratimstvo Huseina Hadrovića i Andrije Boričića, jedno od mnogobrojno sličnih u ovoj varoši, nije ništadrugo do učvršćivanja tradicije suživota i pokazni zadatak u „vremenu i burnom žilištu“.

Poruka svake od ovih 46 Melinih priča je: „Učini dobro kad god te zapadne!“

Pitanje koje se uvijek postavlja na promocijama knjige jeste: Zašto čitati tu knjigu?

Mnoštvo je odgovora. Ja ću ponuditi samo nekolika.

Ovu knjigu preporučujem za čitanje jer je, kako reče nobelovac Singđijan, umjetnost umutrašnja potreba čovječanstva.

Ovo je knjiga koja nas uči humanosti, suživotu, dobročiniteljstvu.

„Beranske priče“ su kao i one Marka Miljanova „Primjeri čojstva i junaštva“, ali primjeri ovoga našega polimskoga kraja.

Ovo je knjiga literarno uobličena o našim precima, susjedima, varošanima  koji su mjera važnosti u uzburkanim, gladnim vremenima.

U ovoj knjizi ćemo prepoznati svoje bratstvenike, plemenike i potsjetiti se na čika Faika od koga su tovari brašna zamicali i dostizali do svih sela i zaselaka naših. Pčeničnoga na veresiju uzetoga brašna, pretvorenog rakama naših majki u tople pogače, da ih i mrtva usta pojedu, čiji mirisi se i danas osjećaju sa porodične sofre, iz obramnica nošenih kosačima, zidarima, studentima i đacima.

Ima po našim starim kućama još naćvi i sita u kojima stoje tragovi toga brašna, koje nas opominje na koru hljeba do koje se dolazilo u znoju lica svog. Zato uz ovo i pristaje stih velikog crnogorskog liričara Lesa Ivanovića: „Sjećanje me lakom tugom ovi“. Ostaje nostalgija. Ostaje toponim Faikova radnja. Ostaje sjećanje kada je u toj radnji veresija bila način plaćanja,  kada je žirant bila riječ, a povjerenje način života.

Ovo je knjiga beprekornog jezika i stila, što je i očekivano od  autorka koja je i književno-teorijski obrazovana.

Želim da spomenem da sjajni crteži akademskog slikara profesora Aldemara Ibrahimovića, koji se nalaze između priča ove knjige, daju tim pričama, te daju još jednu dozu topline i predstavljaju neku vrstu Aldemarove samostalne izložbe koja će vječno biti otvorena.

U impresumu su i imena znalaca svoga posla: lektora prof. Ismeta Mujevića i majstora fotografije Mensura Ibrahimovića koji je dao idejno rješenje korica, koje  otvaramo, a sadržaj ove drage knjige preporučujemo čitaocima.

Izdavač ove knjige, svojevrsne sehare uspomena, je „Almanah“, urednik akademik Šerbo Rastoder, a recezentkinja akademik Hasnija Muratagić Tuna.

____________

Foto: Adem Ado Softić



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

57 engleskih riječi koje trebate znati za rad na računaru

Већином старији људи, али богами и млађи, па чак и они који завршавају факултете не могу да се навикну на рад на рачунарима је...
by Redakcija
 

 
 

Poezija Žakline Mančić

Žaklina Mančić   More   Pred osvit zore, nemirno more. Posmatram talase. Nervozno kvase krotko kamenje. Lupaju o stenje, ritmicno, ljuto. Daleko, napucini, Sunce se, čini, trudi da probije oblak. Nejak, izmučen z...
by Redakcija
 

 
 

Denis Kožljan: Avlija

Denis Kožljan   AVLIJA   dokaz jednog vremena, svjedočanstvo koje traje, “Prokleta”samo u stranici davnih dana, sadašnjost sadržana u zrnu kafe i kocki šećera, porušenih zidova, slobodom okupana, u ...
by Redakcija
 

 

 

Poezija Rijada Arifovića

Rijad Arifović   Šutnja   U sumrak na putu od pamuka sreo sam čovjeka koji je stihovima kovao sablje ukrašene čipkama riječima koje su mirisale na jabuke potapao španske lađe Ne rekosmo ništa šutnjom ispisas...
by Redakcija
 

 
 

Adisa Muhović: Čaj od dunje

Adisa Muhović   Čaj od dunje   Draga majko, voz je stigo u Njemačku i sa njim ja. Spavo sam sinoć na stanici, ali ne brini. Ljeto je i nisam nazebo. Znam da se sekiraš, ali nemoj, kad ti ja velim. Ovdje je sve no...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona