Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Promocije

28. Oktobra 2014.
 

Dušica Labović: Tajna jednog mosta (odlomak iz romana)

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Prvo što je ugledao, kada je sišao sa broda, bila je tvrđava Kules kojoj su Venecijanci dali naziv „Kamen mora“. Taj naziv se mladiću više dopao, jer volio je kamenje a i more. Iako lijepa, kula je bila oronula u vremenu. Pokazivala je da sadašnjost blijedi i postaje istorija. Pokazivala je još i da ono što je je juče imalo ogroman značaj, nema ništa do razonodu, koja se ogledala u sjećanju da je nekada neka nacija imala moć nad drugom nacijom.

Nije mogao da shvati kako bi Kamen mora mogao da oslikava njegovu sudbinu. Zatim je pomislio da bi njegova sudbina mogla biti baš ovakva istorija, jer njegov most bi mogao biti jednostavno razonoda sljedećih generacija, dok ne doživi totalno samorazrušenje.

Kamen mora, koji je stajao pred njim, bio je gola prošlost. Uprkos tome, bio je lijep. – Moja sudbina je moja istorija – shvatio je mladić. – Sudbina je samo za mene, a za sva ostala vremena, do kraja vječnosti, moja će nekadašnja sudbina biti samo istorija! – mislio je u sebi pomalo bojažljivo, a onda se sjetio da mu je Kalijas jednom rekao da je promjena ono što nas održava vječnim. A čovjeka ka promjeni tjera jedan od najljepših izvora moći i nadahnuća – strah od prolaznosti! – ova misao ga umiri, te se on uputi ka gradu.

Bio je to Heraklion. Grad vizantijskih, mletačkih i renesansih građevina. Šetao je njegovim jesenjim ulicama, koje skoro da se nisu ni razlikovale od ljetnjih. Primijetio je da se ostrvski gradovi ne razlikuju mnogo jedni od drugih. Bio je to već treći grad koji je doživljavao kao da nije prvi put u njemu.

Te tople jesenje večeri nađe klupu sa najljepšim pogledom na Kamen mora, jer pogled je, za ljude koji imaju ideale, imao velikoznačenje. Pomoću njega mogao je da vidi ono što ranije nije mogao ni da sanja. No prije nego što je zaspao, još jedna misao mu pade na pamet. – Isti sam kao i svi ostali ljudi na planeti. Sve nas vezuje jedna ista noć, na jednoj istoj planeti, a svi sanjamo različite snove jer imamo različite poglede na njih.

Kad ga je probudilo blago sunce, ribari su već bili stigli sa pučine. Uputiše ga prema gradu i glavnoj pijaci, gdje se možda mogao sresti s nekim trgovcima. No ni tamo nije imao sreće s novim poslom. Naposlijetku ga neka mlada djevojka uputi ka zapadnom dijelu, gdje se grad pretvarao u razređeno naselje.

Kada je poslijepodne stigao na vrh brdašceta sa kojeg se mogao vidjeti gotovo cijeli Heraklion, s njegove druge strane se pružao predivan pejzaž. Osjećao se kao ptica koja je upravo prelijetala svoju Siciliju i diveći se njenoj ljepoti nastavila put. Od mirisa djetinjstva koji mu se ušunjao u nozdrve poželje da poleti. Krenuo je prema nizbrdici, kad jedan orao poče da kruži nad njim. Kružio je dugo, kao da je čekao da mladić počne razgovor, no ipak orao prvi upita.

– Želiš li da pogledaš na svijet očima orla?

– Već sam jednom gledao očima galeba, ne želim.

– A šta si vidio dok si gledao očima galeba? –radoznalo upita orao.

– Ne sjećam se detalja, znam samo da smo razgovarali.

– Znači nisi uspio?

– Šta nisam uspio? – upita mladić.

– Nisi uspio da budeš galeb. Imao si mogućnost da posmatraš njegovim očima ali zbog straha od promjene  nisi ni probao da iskoristiš mogućnost posjedovanja očiju galeba. Jesi li barem uspio da se vineš u nebo?

– Nisam – pokislo reče mladić.

– Znači da je vrijeme da probaš da budeš ptica!

Njegove noge počeše da odmiču od zemlje i on se nađe na metar u vazduhu. Pokuša da nađe svoj centar, kako bi shvatio sa kolikom moći raspolaže i za tren se vinu visoko u nebo. Lepršao je krilima iz bojazni da će pasti, no na poslijetku osjeti da se mnogo prijatnije osjeća kada u visokom letu miruje. – Da bi istinski uživao u čarima svojih moći, moraš znati da ih osluškuješ. A to je moguće samo pri apsolutnom spokojstvu koje dolazi iz istog centra odakle i moć da letiš – reče mu orao koji je letio na nekih desetak metara od njega.

Kružio je visoko nad zemljom i to mu se kruženje toliko dopalo da nije želio ni da pomisli na prizemljenje. Onda reče na  glas:

– Trebalo je da iskoristim mogućnost leta galeba, sada bih mogao da vas uporedim.

– Ptice se ne upoređuju međusobno kao ljudi. Kod nas je zajedničko samo to što se nazivamo pticama, dok je kod vas ljudi gotovo sve zajedničko. Razlikujete se samo po željama i onom što ste ostvarili. Svi vi volite i mrzite, praštate ili ne praštate, no skoro svi funkcionišete po istom principu.

– Kom principu?

– Strah pred mišljenjem drugih – reče orao. To, vas, ljude, izdvaja od svih ostalih bića na Zemlji i u mojim očima vas čini jednakim među sobom. A mi ptice, mi ne samo što nemamo takav strah, nego nemamo nijednu drugu osobinu koja bi nas sve gurnula u jedan koš.

– A po čemu se ti recimo razlikuješš od galeba? – upita mladić dok je posmatrao njegova snažna krila kako se vješto opiru vjetru.

– Ja razmišljam o jednom. Kako preživjeti dobijajući hranu mudrošću pravog ratnika grabljivca, koji je uvijek spreman da gleda životu pravo u oči!

– To jest, tvoja dobit je dokazivanje sopstvene savršenosti i nezavisnosti?

– U velikim visinama dokazivanje je nepotrebno. Ovdje  lete samo veliki, jer mali rijetko mogu odglumiti velike kao što veliki mogu odglumiti male.

Možda je to bilo zato što su mali uvijek težili da postanu veliki, a veliki ni u snu ne bi opet postali mali, no ja sam drugačiji  i od jednih i od drugih – mislio je mladić u sebi jer, imao je on svoje nedostignute ideale. A oni, koji imaju ideale, ne zanose se velikima i malima.

– Galeb takođe razmišlja o preživljavanju, ali njegov je lov ples za život – nastavio je orao. – On ima nježnu dušu, koja ga samog opija i iz realnosti baca na polja sanjara, koji se lako pretvara u vjetar. A ja se, recimo, vjetru suprotstavljam.

– Hoćeš da kažeš da je mnogo bolje biti orao nego galeb?

– Vidiš u čemu je boljka vas ljudi. Vi stalno pitate ko je bolji, kako je bolje, šta je bolje, šta ako pogriješim? Mi ptice o tome ne razmišljamo. Meni je svejedno jel’ bolje biti u tijelu orla ili u tijelu galeba, kada sam sam već orao. Kakve ja imam koristi od tog razmišljanja?! Galebu je najbolje u svom svijetu a meni u svom, i drugačije ne može biti. Ja, kad kljucam sjemenke, kljucam sjemenke, a ne razmišljam kako je tamo nekom galebu koji jede ribu ili nekom snažnijem orlu koji je ulovio zeca. Ja jednostavno kljucam sjemenke i trudim se da ih dobro sažvaćem kako bih poprimio aromu njihovog soka što bolje.

– Vama orlovima je svaki trenutak, trenutak slobode i potpunog vladanja nad svojim osjećajima i čulima?

– I vama ljudima bi moglo biti isto tako.  Samo vi to praktikujete veoma rijetko.

– Šta? – iznenadi se mladić.

– Vi imate neke određene dane, u kojima se veselite, radujete se od jutra do mraka, svima govorite da ih volite i drugi vole vas, ljubite se, praštate jedni drugima, nosite darove. A kad ti dani prođu, vi nastavljate sa svojim jednostavnim životima, vraćate se u svoje jazbine koje ste mukom sagradili, u svoja strahovanja i tražite krivca za nesavršen život. Ja sa visine vidim bolje nego vi dolje.

– Vi želite ljudima dobro, a ljudi na vas ponekad i pucaju – reče mladić ne razmišljajući o težini riječi.

– Ja ne znam za uvrijeđenost. Mene takve stvare ne muče. Ako me neki čovjek ubije, znam, to je bila samo moja sudbina ili jednostavno zakon prirode. No taj čovjek je nesrećnik od rođenja, jer prije nego što je počeo ubijati, zaboravio je da uradi najvažniju stvar kako bi mu lov za život bio koristan. Zaboravio je da ubije životinju u sebi!

Mladić je bio očaran orlovim riječima. Osjetio se toliko blisko pticama, da mu je za trenutak postalo svejedno hoće li se ikada vratiti u tijelo čovjeka. Kod orlova je sve bilo tako jednostavno, a tako savršeno i veličanstveno. Nije osjećao ni trunku straha, no nekakva doza stida, koja mu je ostala u ljudskom razumu se nije mogla ugasiti. Pognuo je glavu nemoćan da odgovori bilo šta. Pomalo se stidio i svojih fantazija o mostu, čak se i uplašio da njegova ideja može početi da blijedi, ako zaista stekne mudrost orla i zbog toga mu nije padalo na pamet da tu ideju ispriča jednom orlu, jer znao je da bi izgledao jako smiješno. Kada je to pomislio u istom trenutku je shvatio da je strah pred mišljenjem drugih i u njemu duboko ukorijenjen.

Prevrtao je misli dok je kružio nad Kritom i nije ni primijetio kada se našao na zemlji. Pogledao je oko sebe i opazio torbu na podu. Orla već nije bilo. Ponovo je bio obuzet svojim tijelom.

 

____________________

Odlomak iz romana ”Tajna jednog mosta” Dušice Labović prenosimo uz saglasnost autorice.

Posjetite sajt: www.ensobook.com

promoTJM-1_28apr2014

Dušica Labović

Dušica Labović

Dušica Labović je rođena 1982. godine u Crnoj Gori. Stekla je zvanje diplomiranog profesora filozofije 2006. godine na filozofskom fakultetu u Nikšiću. Poslije završetka studija počinje sa izučavanjem filozofije drevnog Zapada i Istoka tragajući za jednim – univerzalnom filozofijom svijeta. Enso je njena knjiga prvijenac koja nosi duh njenih istraživanja. Roman ENSO (2013), je prvi roman po svojoj specifičnoj ezoteričnoj tematici u crnogorskoj književnosti. TAJNA JEDNOG MOSTA (2014) je njen drugi roman, koji govori o otkrivanju najdragocijenijih tajni postojanja. Od 2008. godine živi i stvara u Moskvi. Roman TAJNA JEDNOG MOSTA je u istoj 2014-toj godini doživio novo, drugo izdanje.

Dušica Labović was born in 1982 in Montenegro. She graduated at the Faculty of Philosophy in Niksic in 2006 and became a professor of philosophy. After graduation begins with studying ancient philosophy of east and west in search of one – a universal world philosophy. Enso is her debut book in the spirit of her researching. Novel ENSO (2013) is the first novel by its specific esoteric themes in the Montenegrin literature. SECRET OF A BRIDGE (2014) is her second novel, which tells of discovering the most valuable secrets of existence. Since 2008 she lives and works in Moscow. SECRET OF A BRIDGE (2014) was published for the second time in June 2014.

Душица Лабович родилась в 1982 году в Черногории. В 2006 году закончила филосовский факультет в городе Никшич и защитила степень проффесора философии. По окончании учебы в университете Душица продолжает изучать древнюю философию Востока и Запада в поисках универсальной мировой философии. ЭНСО – дебютная книга, которая несёт дух её исследований. Роман ЭНСО (2013) – это первый в Черногории роман изотерической тематики. ТАЙНА ОДНОГО МОСТА (2014) это её второй роман, который рассказывает об открытии самых драгоценных тайн существования. С 2008 года живёт и работает в Москве. Вышло второе издание Роман ТАЙНА ОДНОГО МОСТА в Июне 2014 того года.

Posjetite sajt: www.ensobook.com

 



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Filip Došljak: Limoljubivi slikar Titomir Džudović Džu

Filip DOŠLJAK       LIMOLJUBIVI SLIKAR TITOMIR DŽUDOVIĆ – DŽU   (Slikarstvo umočeno u Lim)     Titomir Džudović – Džu, slikar i nasljednik “nenapisanog testamenta života od Beran...
by Redakcija
0

 
 

”Mostovi prijateljstva – 3” na Dan Bošnjaka 28. septembra

POVODOM „28. SEPTEMBRA – DANA BOŠNJAKA MAKEDONIJE“ IZ ŠTAMPE IZAŠLA ZBIRKA POEZIJE „MOSTOVI PRIJATELJSTVA 3“ Tradicionalno po treći put, a u povodu obilježavanja „28. septembra – Dana Bošnjaka Makedonije“ ...
by Redakcija
0

 
 

Nacionalni park Prokletije – dragulj Crne Gore

NACIONALNI PARK PROKLETIJE – DRAGULJ CRNE GORE Piše: Božidar Proročić Nacionalni parkovi Crne Gore, predstavljaju instituciju od vitalnog značaja i intresa u očuvanju prirode njenog biodivirziteta, planskog očuvanj...
by Redakcija
0

 

 

Jusif Mammadalijev – azerbejdžanski naučnik

YUSIF  MAMMADALIJEV, DOKTOR HEMIJE – NAUČNIK Pišu:  Parvana Garaieva i Božidar Proročić Jusif Mammadalijev (azerbejdžanski. Yusif Heydər oğlu Məmmədəliyev). Jusif Mammadalijev pripada jednom od najvećih nau...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Evropska nedjelja mobilnosti u Rožajama od 16. do 22. septembra

EVROPSKA NEDJELJA MOBILNOSTI 16. – 22. SEPTEMBRA 2019. GODINE U ROŽAJAMA Povodom Evropske nedjelje mobilnosti, u cilju promovisanja zdravog načina života, Zajednica opština Crne Gore i Opština Rožaje sa partnerima: ...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona