Uskoro iz štampe izlazi nova knjiga Emine Čolović-Kajević “Mehlem za sudbinu”, koja je svjedočanstvo o jednom vremenu, običajima, moralu. Porodična saga koju donosi kćerka, pripovijedajući sudbinsku priču svoga oca Mehmedina-Meše.
***
Otac je imao jednog rođenog brata, Bilala, koji je umro mlad. Umio je da kaže: „Eto, ode, ostavi nas, a ne ostavi bar jedno dijete za sobom!“ Bilal je bio momak za ženidbu kad su mu isprosili dobru i lijepu djevojku i, baš to jutro, kada su svatovi pošli po mladu iz Biševa, Bilal je izašao na brdo, poviše kuće, da čeka svoju nevjestu. Sjeo je, zapalio cigaru, zagledao se u daljinu. Zanio ga je nestvarni sunčev zrak i pomisao na crnu kosu prelijepe nevjeste, pa ni primijetio nije zmiju koja mu se primakla. Ona je bila njegova kob. Njegova zla sudbina.
Tako se tog dana, umjesto veselja, u Biševu odlijegao lelek. Uguši se još jedan mladi život. Što bi rekla moja majka, sudbina, od nje se ne može pobjeći.
Bližio se kraj mog školovanja u Biševu. Majka je brinula kako i šta dalje. Znala je da srednju školu moram nastaviti u Tutinu. Jedino prevozno sredstvo do tamo bio je radnički autobus. Sve same prepreke.
1958. godina mi je posebno ostala u sjećanju. Te godine je, posmrtno, mom rahmetli ocu, firma u kojoj je radio, dodijelila priznanje. Bio je primjeran, dobar i odan radnik u „Gornjem Ibru“. Tada je majka, prvi put nakon očeve smrti, dobila neku novčanu nadoknadu. I ne samo to, dobili smo na dar i naš prvi radio. Dobro se sjećam, bio je to Kosmaj radio ili, kako ga je naš narod zvao, haber kutija. Imali smo posmrtno priznanje, radio, ali nijesmo imali oca – glavnu stvar za srećan život… ma za život uopšte.
Te godine sam pošao u prvi razred srednje škole u Tutinu. Bilo je to vrijeme komunizma. Neko čudno vrijeme, okrenuto nekoj drugoj stvarnosti. Ne ovoj životnoj.
Kasnije ću i sam postati dio tog komunizma. Nijesam tada znao šta je to komunizam, ni kakva mu je svrha i koje su mu vrijednosti. Jedino što sam vidio je da vlada totalni ateizam. Vjera je svaki dan bivala sve više potiskivana, sa namerom da se na nju potpuno zaboravi. Nasuprot tome, mi smo bili vjernici, Majka je i sama bila pobožna i sasvim je prirodno da nas je tome učila od malena. Često sam je zaticao kako klanja namaz u njegovom vaktu. Prvu dovu i šehade naučio sam od nje.
Dani su prolazili, smjenjivali su se loši i manje loši dani. Ljeto je bilo na izmaku. Pozavršavali smo sve poslove koje je trebalo obaviti pred zimu. A ja sam i dalje sanjao svoje biljke, zamišljajući sebe kako ih nježno ubiram na planinskoj livadi i spravljam mehleme da liječim svoj narod.
Došao je dan kada je trebalo da pođem za Tutin. Tog dana majka je poranila i užurbano nešto radila po kući. Hodala je, sirotica, zabrinuto, jedva zadržavajući suze. Još rano ujutru je ispekla mantije i pogaču i lijepo ih zapakovala. Kaže, da mi se nađe usput.
Sjeo sam na minder do majke i uzeo je za ruku. Htio sam joj i skinuti šamiju i pomilovati je po kosi… ali nijesam. Suze su nam oboma lile niz obraze. Gledali smo se, mati je povremeno spuštala pogled i rukom brisala obraze, a onda me je pogledala i rekla: „Ne plačem to ja, sine, već ovo malo duše što mi je još ostalo, plače, jer mora da te isprati“.
______________________
Istaknuta slika: Iz filma ”U pletivu trajanja – Mehmedin Čolović”
