Sjećam se sebe od kako mi je brat prohodao koji je 14 mjeseci mlađi od mene. Ne znam otkuda moć da malo dijete poput mene pamti šta se dešavalo, a imala sam tada ne pune dvije i po godine. Ponekada mi proleti sjećanje kroz glavu kako se on borio da ustane, a onda pridržavajući se za minder, desno lijevo korak po korak odrađivao i opet se spuštao na patos, puzeći do sljedećeg predmeta i tako je prohodao. Imam osjećaj da sam to sanjala davno, ali nije fol u tome, već u obrtu porodice i okoline prema neželjenoj četvrtoj kćeri koja se rodila u 9:30 u zamračenoj sobi uz Božju pomoć.
Prolazili su “valjda” dani i za 14 mjeseci, jednoga maja dođe na svijet moj brat. Eh pravoga meraka. Sve rožajske kafane su slavile, (a bilo ih je kažu tri: ”Razvod braka”, ”Čardak” i ”Nasova kafana”), sve se jelo pilo te večeri na račun našega kućnoga budžeta iz radničke klase. Veli Šemso Nurković, (inače naš kućni prijatelj) “da sam jučer umro, ne bih danas vidio ovoliku radost”.
I tako sam ja sa svojim bratom vazda držeći ga za ruku, od kako je prohodao pa dok nije pošao u školu, družila, jela, pila, spavala i jako ga, jako voljela. Voljeli su ga svi, baš svi u gradu, ali voljeli su i mene. Gdje god da sam se nalazila bila sam omiljena jer sam “dovela brata”. To se u našem kraju tretiralo tako, ako se poslije ženskog djeteta rodi muško, onda se to žensko smatra moćnom osobom jer je “dovela brata”.
