Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Promocije

24. Juna 2020.

Faruk Dizdarević: O stihozbirci Refika Martinovića ”Agora”

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Faruk Dizdarević

 

Vječni plamen zaustavljenog vremena

Refik Martinović, Agora (Zbirka poezije), Galaksijanis, Niš, 2019.

 

Ljubitelji savremene poezije zaista imaju razloga da se obraduju zbirci pjesama Refika Martinovića sa naslovom Agora. Pjesnik je čovjek koji gleda policu sa raznobojnim flašicama, sa natpisima šta je u njima. Pjesnik ne vjeruje tim etiketama, nego traga šta je u njima. Stihovi u ovoj knjizi nastali su, čini se, kao proizvod snažnih unutarnjih stremljenja ka jednom vremenu koje je prošlo, a ostavilo je duboke tragove u duši pjesnika. Ova knjiga pjesama je zapravo herbarijum jedne sentimentalne generacije

Prvi ciklus u zbirci Agora pjesnik imenuje sa Tragovi ljubavi. Lako je zaključiti da je njegova fabulativna okosnica ljubav. Ovaj autopoetički korpus uvodi nas u problematiku ljubavi stihovima osjećajnih (nježnih) vibracija. Neko je rekao u jednom ferancuskom romanu, ne sjećam se ko, otprilike ovako: Za svijet ste samo jedna osoba, ali za jednu osobu možete biti cijeli svijet. Na takav diskurs nailazimo u početnim pjesmama ove zbirke, gdje nas autor uvodi u svoj svijet. Sjećaš li se/ kad smo jurili devetnaesto nebo/ na krilima vjetra i oblaka/ koji su prihvatali našu igru/ (…) Ti si bila moja misao/ i čarobni svijet/ iz Hiljadu i jedne noći/ u koji si ušla tajnim prolazima/ i zaspala na uzdasima/ ranog jutarnjeg cvijeća/ koje smo nesebično dijelili/ sa vilama iz parkova/ koje su nam plele bajku. (Prva čednost“) Dubina žudnje za ljubavlju i cjelinom, ove stihove preliva.

Ljubav kao predmet i zapitanost nosi svevremensko pitanje: da li je sve tako opisivo i jednostavno? Izgleda jeste, ali nije. Ljubav je oduvijek bila samozatajna, mistična, odnosno alhemijski tajnovita. Molim te…/ ne dodiruj me/ sjećanjima i snovima/ koji više ne čekaju u redu/ da ih snivam/ jer kiše su oprale/ sve moje stihove/ posvećene tebi/ a bježe i rime/ kad pomenem tvoje ime. („Rastanak“) Niče (Friedrich Nietzsche) polazeći od uvjerenja da je „jezik ljubavi jezik miliona“ kaže: Najljepše pjesme je stvorio najveći bol.

Na drukčijoj poetičkoj paradigmi grupisane su pjesme u naredna dva ciklusa: Posvete i Odlaze ljudi.

Stihovi u ciklusu Posvete prožeti su lirsko-meditativnim pasažima, što odražava pjesnikovo istančano čulo da sačuva nježnost uprkos surovom vremenu u kojem živi. Ove glose, ako se držimo pikardovske dikcije, paradigme, su „silazak u dubinu duše“. Te slike, kao tragovi odživljenog, su u izvjesnom periodu života suštinska java kojoj se čovjek svjesno ili nesvjesno sve češće predaje. U ovom slučaju svjesno. Neka se zaborave/ dani koji se njišu/ kao ptičja gnijezda na vjetru/ nanizani bez reda/ sa buđenjem blijedih zora/ na pocijepanom nebu/ koje zaludo ušivam/ nitima vječnog kajanja/ za ono što je juče prošlo. („Pjesma bez kraja“) Čovjek, najčešće sam, gonjen često neispunjenom čežnjom iz mladosti, vraća se iz daljine u uspomene da tu makar još jednom uzdrhti u susretu sa davno sanjanom ljepotom. Osobenost  čovjeka  je u neku ruku programirana njegovim djetinjstvom: upravo tada osoba postaje ono što će u suštini zauvijek ostati.

Ciklus Odlaze ljudi je metafora sveprolaznosti, alijenacije i usamljenosti. O odlascima svojih zemljaka u tuđinu Martinović je posvetio više stihova (Navešću nekoliko naslova pjesama: „Odlaze ljudi“, „Umiru sela“, „Kletva“, „Tuđi vjetrovi“…). Kao da je nedjelja/ prazne ulice/ mojega grada/ miruju/ bez prolaznika u tami/ ljudi su otišli/ negdje daleko/ tamo gdje se kranovi/ ranim jutrima ljube/ a noćima tuguju sami. („Odlazak“) Kad jednom napustiš rodni grad, sve ulice svijeta će ti biti iste i imaćeš osjećaj privremenog boravka. Čujete li/ moj vrisak do neba – naracijom punom kolorita pjesnik govori o podneblju smjelih i nježnih ljudi, odlučnih i nemoćnih, pognutih pod teretom života koji su morali da napuste svoj zavičaj. Ali u kome su ostavili prag, ulegnuće u moru pijeska vremena.

U zadnja dva ciklusa pjesama autor sižetira niz tema. To su zavičajni motivi, dječački i školski dani, drugovi, matura, majka, auslenderi, ratni dani, umiranje, jesen… Teme su dosta različite ali doista, „istinska poezija je mlaz krvi, nju je nemoguće zaustaviti“, kako je govorila Silvija Plat (Sylvia Plath).

Poezija Refika Martinovića iskazana je čistim, uvjerljivim pjesničkim slikama. Njegovi poetski zapisi odlikuju se jednostavnošću i sažetošću stiha koji nikako ne idu na uštrb suštine. U svojoj literarnoj projekciji života on pokazuje  i izvanredan smisao za detalj i deskripciju poput renomiranih majstora pisane riječi. Autor je uspio da svoje poetske zapise oslobodi mogućne patetičnosti koja je bila sasvim mogućna u njima s obzirom na veoma naglašenu emotivnu određenost izabranog temata. Ova poezija je njegova zaostavština, lirsko svjedočanstvo. Pjesnik ispisuje svoje stihove po palimpsestima koji su mu u snu i fantaziji dostupni. U svoju seharu pohranio je svoja osjećanja i golubinje zamahe čežnje. Pored ljubavnih u ovoj zbirci su kontemplativni stihovi o sudbini, o protoku vremena, o efemeriji života: Svaki put kad udahnemo ili izdahnemo, pomalo nestajemo.

U svakom pogledu Refik Martinović je neosporno iskren pjesnik, a njegova poezija pruža izraz doživljene dramatike življenja u ovom negostoljubljivom svijetu i uzaludnom životu. U vremenu nesklonom emocijama napisati jednu ovakvu knjigu, pozdravljam takav gest. Svojim stihovima on nema namjeru da mijenja svijet, nego da utiče na očovječenje svijesti ljudi. Ono što osjeća smatra primarnim činom vokacije. Kada bi svi ljudi otkrivali misiju svoje lične egzistencije, svoj dar i pozvanje da čine samo to zašto su na ovom svijetu stvoreni ovo bi u duhu filozofije Lajbnicovih (Gottfried Leibniz) monada bio jedan od najsavršenijih svjetova. Ne znam može li se poezijom mijenjati svijet u velikoj mjeri, zaustaviti ratovi, fašizam, glad, izbjeglištvo…Poezije je, prevashodno, alfa i omega jezika ali i tumačenja svijeta, u rasponu od nebeske objave izražene velikim pjesmama, preko stolječa rimovanih ljubavnih izjava, do uličnih grafita, spoken worda i protesta.

Literatura je važna. Ona je još najbolji put za razumijevanje različitih mišljenja, kultura, istorijskih perioda, osjećanja. Ali ne bih računao na to da je u stanju da promijeni svijet preko noći. Lijepo je rekao, ko god da je rekao: Znanja poezije nisu znanja od kojih svijet sudbinski zavisi, ali da njih nema, moglo bi se desiti da razne vještine brzo dokusure svijet i u tome je moć poezije. Mišljenja sam da je nužno opstajanje poezije, i snova koje ona nosi, sred ledničkog sivila u pustim polarnim predjelima savremenog svijeta. Literatura, kad je dobra, ljekovita je, dakle,  i za neke druge ljude a uglavnom je ljekovita za one koji se njom bave. Ono što zasigurno znam jeste da čovjek može da živi bez umjetnosti ali ne dugo kao čovjek.

Čitav svijet je otvorena knjiga  koja nas mami na čitanje i tumačenje. Osjećanje da je to tako imaju svi koji tragaju za odgovorima na iskonska, vječna pitanja i naša civilizacija je na tome zasnovana. Pisati poeziju je posao plemenit i uzvišen. Za pjesnika je pisanje stihova način da se prijatnije i sigurnije osjeća u svijetu. Na svoj način, izvjestan doprinos tome daje Refik Martinović. Jer svojom specifičnom pjesničkom, poetskom nijansom, jedinstvenim šarmom iskaza i sugestivnošću, nećemo pogriješiti ako ustvrdimo da zaslužuje da uđe u red naših istaknutih književnih stvaralaca.

Knjiga je sa mjerom ilustrovana veoma lijepim fotografijama i likovnim prilozima.

I na samom kraju Profesor filozofije Refik Martinović oduvijek je, koliko znam, bio pomalo stoik, više je držao do etičkih principa nego do užitaka ili nekih drugih pogodnosti. Drugovi (genercija kojoj je pripadao) su ga obožavali jer je bio otjelovljenje ljudi svoga kraja sjedinjujući u sebi sve one odlike zajedničke njima, njegovim zemljacima. Mala fusnota o mom doživljaju Refika Martinovića  kao čovjeka. On  na zagonetnost ne života nego življenja našeg (Andrićevo večito čudo koje se stalno osipa i roni) odgovara dobrotom, druženjem, njegovanjem veza i prijateljstava – čuo sam da ima redovne kontakte sa mnogim tutincima rasutim po svijetu. Pa to je divno, zaista!

 

U Sarajevu, februara 2020.

 



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Aljo Smailagić: Zašto?

Aljo Smailagić   ZAŠTO?   Znam da će zvučati vrlo naivno, ali sa velikim razlogom dižem glas protiv samouništenja ljudskog roda i razaranja ove naše prekrasne planete Zemlje, njenih ljepota i živih bića. Svoju „nai...
by Redakcija
0

 
 

Edib Šaljić: Srebrenica

Edib Šaljić   SREBRENICA   Srebrenice se sjetim svakog dana misao o njoj u meni žalost budi što zlotvori u toku nekoliko dana ubiše osam hiljada nevinih ljudi   Žene, djeca i starci neljudima bjehu žrtve k...
by Redakcija
0

 
 

Božidar Proročić: Sjećanje na genocid u Srebrenici

SJEĆANJE NA GENOCID U SREBRENICI   Piše: Božidar Proročić književnik i publicista   Ove godine 11. jula navršava se tačno 25 godina od masakra i genocida u Srebrenici, koji su počinili pripadnici velikosrpski...
by Redakcija
0

 

 

Grad Sarajevo-Exodus Safeta Zeca predstavljen u Potočarima

Kao dio zvaničnog programa obilježavanja 25. godišnjice genocida u Srebrenici   SLIKARSKI OPUS „EXODUS“ SAFETA ZECA PREDSTAVLJEN U POTOČARIMA   (Potočari-Srebrenica, 07.07.2020) U okviru obilježavanja 25. godišnjic...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Predstavljena inicijativa Odmori u Bosni i Hercegovini

Od danas aktivna i web platforma www.odmoriubih.ba   PREDSTAVLJENA INICIJATIVA „ODMORI U BIH“ ZA PODRŠKU TURIZMU U BIH   (Sarajevo, 07. juli 2020. godine) Na današnjoj press konferenciji u Botaničkoj bašti Zemaljskog ...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona