Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Promocije

3. Oktobra 2014.
 

Ferid Muhić: Evo tvog pjesnika Goro

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

EVO TVOG PJESNIKA, GORO!

Predgovor za poetsku zbirku

Enser Hodža: Gora, Goranin – Za kogo sme

 

 .

.

.

Ferid Muhić

Ferid Muhić

Moj mitski svijet zove se Gora. Poslije više decenija, na svojim solo planinarskim putovanjima, stupio sam nogom na sve vrhove, gazio trave beskrajnih pašnjaka i divio se cvijeću svih njenih livada, pio vodu sa svakog od bezbrojnih izvora, okupao se u svakom njenom jezeru; dok sam prolazio po najvišim grebenima ovog dijela Šar Planine, divokoze su me puštale u svoju blizinu toliko pitomo da su me, gledajući to sa velike daljine,  čobani prozvali “čovjek koji pase divokoze“; znao sam ‘u glavu’ sva tri čopora vukova a jedna vučica me je noću, po  mjesečini,  odvela do njene jazbine da namjestim iščašenu nogu jednom od njenih pet malih vučića; svakog orla sam razlikovao po velikim perima na krilima, sokolove sam prepoznavao po kliktanju.

Ali o ljudima kojima je Gora postojbina, dugo nisam saznao onoliko koliko bi se moglo očekivati i koliko sam ja želio! Jesam, sreo sam mnoge nezaboravne ljude iz Gore, stekao sam prijatelje Gorance kakvi se jednom u životu sreću! Ali, kao i svi planinci, i Goranci su ljubazni ljudi koji u svemu, pa i u pričanju, daju prednost gostima, dok o sebi govore malo i rijetko. Spremni uvijek da pomognu, gotovo nikada sami zatraže pomoć. Nenametljivi i diskretni, ne žele nikoga opterećivati svojim problemima, a njihova ljubaznost i vaspitanost su takvi da ukazivanje na tuđe greške smatraju još malo pa nepristojnim. Tako se i desilo da su o Gori i Gorancima dugo vremena pisali isključivo drugi, a ne oni sami. Svaki od ovih autora, klasificirao je njihov jezik, određivao njihov identitet, analizirao im običaje, interpretirao njihova vjerovanja, tumačio njihovu javu i odgonetao njihove snove –  kao da sami Goranci nemaju mnogo šta reći o sebi, a i ono malo što imaju, ne bi znali izraziti. I danas se ovaj pretenciozni duh kolonijalizma ogleda u arogantnoj praksinjihovih susjednih naroda, da Gorance samovoljno proglašavaju za ovaj ili onaj narod, iako na to niko osim samih Goranaca nema pravo.

Prošle su mnoge godine dok sam prvi put doživio privilegiju da se u mom prisustvu, autentično i potpuno slobodno, otovori goranska duša. Htjeo sam vidjeti svog prijatelja, šarplaninca Bigora, koji je bio sa ovcama u resteličkom regionu Šar Planine, na mjestu Gini Voda. Ranom zorom krenuo sam sa Mavrovskog Jezera, preko neokliko planina, prešao Gornje Lukovo Polje i sa Kule se počeo spuštati prema bačilu. Bigor me je odmah osjetio, dojurio mi galopom u susret pa smo zajedno produžili da silazimo. Domaćini, vlasnici velikog stada ovaca, Muhamed, sa nadimkom Mučo i njegova supruga, otišli su u sam sabah poslom za Restelicu. Zatekao sam samo njihovih petero djece, pet prekrasnih curica. Bigor je bio tada najjači pas na Šar Planini i njihovi roditelji su smatrali da se on i curice mogu dovoljno brinuti o sebi, do njihovog povratka. Djevojčice su pogledale šta sam im donijeo, i ubrzo se vratile svom poslu jer sam ja za njih bio Midžo Ferid, dakle Goranac kao što su bili i njihovi roditelji i kao što su bile one same. Samo time mogu objasniti ono što je uslijedilo: Najstarija od sestrica, tada 11-godišnja curica, nakon što mi je donijela čaj pred bačilo, gdje sam ja u travi sjedio sa Bigorom, popela se na krov malog nomadskog zdanja i počela snažnim glasom deklamovati na resteličkom dijalektu:

Pepeo, sve je pepeo,

I svi ljudi su pepeo,

I mi smo pepeo,

Ali svako je pepeo iz svog ognjišta,

Mi smo pepeo iz resteličkog ognjišta…

Bilo mi je jasno da prisustvujem jedinstvenom trenutku apsolutno autentične poetske inspiracije, gotovo proročanskom nadahnuću pradrevnih proročica iz Delfija. Djevojčica je nekoliko minuta u zanosu jakim glasom slala svoje riječi u zelene obronke i preko njih u modrinu neba. Tada sam prvi put sagledao goransku dušu na djelu, dušu koja sebe izražava suvereno, savršeno slobodno bez traga snebivanja. Nikada prije ni kasnije ništa me nije podsjetilo na taj gotovo mistični doživljaj koji se desio u mojoj mitskoj zemlji Gori!

Sve do ove zbirke Ensera Hodže.

Enser Hodža

Enser Hodža

O nekim knjigama se može pisati kratko ili dugo, kako već odluči i izabere onaj koji piše. O ovoj knjizi ja mogu pisati samo dugo! Jer knjiga Gora, Goranin – Za kogo sme, otvara u meni vrata mnogih odaja sjećanja i svakom pjesmom, svakim svojim stihom obogaćuje i upotpunjava sve ono što sam do sada znao o Goranima, približava mi još bliže sve moje prijatelje i dodatno oplemenjuje svaku njihovu misao i postupke. Ovo je knjiga jednako autentičnog nadahnuća kakvo je imala ona curica, ćerka Muhameda zvanog Mučo,  kada je sa krova Bigorovog bačila rasijavala širom svijeta pepeo iz resteličkog ognjišta. Snaga riječi dobijena iz dubine uvjerenja čini ovu poetsku zbirku Ensera Hodže istinskom pjesničkom poveljom Gori i Gorancima, ispjevana od has Goranca, čovjeka rođenog i odraslog u samom srcu Gore, u Restelici, selu na najvišoj nadmorskoj visini na Balkanu!

Dugo je čekala Gora na ovakvu zbirku, na poetsku knjigu koju će o njoj ispjevati sin Gore! Dugo je čekao i ovaj njen sin, Enser Hodža, svjestan da je to breme pritiskivalo prsa svih Goranaca i ostajalo u prsima prećutano stoljećima, ostavljeno na amanet velikoj i tajanstvenoj planini Vraci koja je u njedrima ugnijezdila Restelicu:

“A, imaje i vremina, vremina šo pesma ne ge ispua,

nekažano vo grlo ostana, grđi ge pritisna,

prečuteno ostajeno, na amanet Vraci povereno.”

(Pjesma Damka)

 

Restelica je smještena u zelenom okeanu pašnjaka kakvih nema ni na jednom drugom mjestu u Evropi. Na tim travnatim prostranstvima paslo je nekada i preko 120.000 ovaca. I svaka ovca obilježavana je znakom, tečnim katranom unijetim na njeno runo, sve do kože. Taj znak se zvao damka. Nikada se nije mogao izbrisati i svaka ovca ostajala je do kraja života sa tim znakom. Pjesnik Enser promoviše ovaj termin iz života u metaforu velike snage dajući još kontekst neizbrisivog unutrašnjeg identiteta i kolektivnog integriteta, ljudi naviklih da ih drugi prisvajaju, definišu i redefinišu po volji, ali ljudi koji, kako god ih drugi označavali, svoj znak nose u sebi:

 

“Damka, katran naš, so sebe go nosime.“

(Damka)

 

Ona su spregnuta, dugo u sebe potiskivana ogorčenost na uskraćivanje prava na slobodno potvrđivanje svog identiteta, praksa koja do danas nije prestala i kojuna svojoj koži osjećaju i ljudi iz Gore i njihovi sunarodnici iz regiona Poreče, od Gostivara, preko Debra, do Struge, daje sebi oduška i dobija svoj poetski izraz u cijeloj pjesmi Taksirat Našinski; slijedećih par stihova estetski dovoljno efektno i kognitivno nedvosmisleno uvjerljivo podsjećaju sve one dušebrižnike Goranaca gdje im je pravo mjesto:

 

“Svi se oni terzije bez aršin i oko…

…Oni veku će kažujet naša ljika,

ak’l go nemaje, perde im je na oči,

pa ne viđet koljko je dl`bok koren Muhammeda miljenika.”

(Taksirat Našinski)

 

Smjelo, sa punim dignitetom, kroz cijelu ovu zbirku pjesnik Enser Hodža potencira Islam kao biljeg identititeta Goranaca, ne podcjenjujući druge religije, ne omalovažavajući nijednu naciju, ali ukazujući bez i najmanjeg dvoumljenja na presudnu ulogu koju ima Islam u njegovoj ličnoj autoidentifikaciji, kao i u pjesnikovoj percepciji svog nacionalnog kolektiviteta. Slijedeći stihovi uvjerljivo izražavaju ovu činjenicu:

 

 

“EUZUBILJA ti je štit od šejtanska spletka,

vo air rabota da ne te zadeva,

aso BISMILJA i IKRE-uči – objava prva,

proučavaj i razmišljaj so logika zdrava.”

(Din Naš)

 

Poštovanje roditelja, posebno majke, karakteristično za Islam, kao bezuslovna obaveza za muslimane, čini značajan dio autentične interpetacije porodične lojalnosti i tradicije poštovanja roditelja kao još jedan element o kom pjesnik Enser Hodža pjeva glasno i sa ponosom. Pri tom, roditelji uvijek ostavljaju djeci u amanet poštenje i čast, bijelo lice i neukaljan obraz:

 

“Um vo glava beri, domaćin da bideš,

posebe samo esnaflak da ostavaš,

so belo ljice da utečeš, obraz da nevaljkaš.”

Sefte na Gurbet (nasije sinu)

 

Iskrenost, suverenost i prije svega unutrašnja sigurnost koja zrači iz slijedećih stihova, predstavlja najbolji argument za ovo tvrđenje:

“Islam vera i Poslanik naš ne učet, ka da rabotame,

roditelji naše ka da ge gljedame,

da Džennet je pod materine noge, da je tu je spas,

a poslušnost roditeljam svim nam farz. “

(Starci Parosane – Oronuli starci)

 

Snaga ranih sjećanja, neizbrisivost prvih slika povremeno skidaju ovaj teret samopotvrđivanja i obavezu autoidentifikacije koja je, nesumnjivo primarna tema ove, u svakom pogledu izvanredno značajne poetske zbirke. U kontekstu lirske nadarenosti pjesnika Ensera Hodže, na ovom mjestu samo ukazujemo na pjesmu Proljeć duga, jer se jednostavno ne može izdvojiti nijedan njen stih ili strofa. Cijela ova pjesma diše i blista proljećem, struji sokovima, glasovima, žuborom potoka, razigranim ždrebadima i dječijim sviralama od vrbe, pa je najbolje da se cijela nauči na pamet. U istom duhu ispjevana je i prekrasna pjesma Na tršune.

 

Pritome, umjetnički efekat je izvanredno naglašen sa nekoliko prekrasnih slika i metafora. U pjesmi Put daljećen, ovaj efekt je postignut metaforom o Resteličkim tunelima. Naime, na dolasku cestom u Restelicu, prokopana su dva tunela. S lijeve strane dižu se vertikalni obronci, s desne zjapi vertikalna provalija u ponor na čijem dnu huči Restelička Rijeka. Onaj ko iziđe na dolu/niz brdo kroz te tunele, makar jedan dan, kao da je otišao godinu dana. I samo onaj koji je kroz te tunele prošao na gore, uz brdo stigao je u Restelicu, vratio se kući, postao Odisej koji je došao u svoju Itaku. Pjesniku su ovi tuneli, i jezička i psihološka i metaforička podloga za razgraničenje sigurnog, svog svijeta, s jedne strane tih tunela, i tuđeg, opasnog, nedoglednog svijeta, sa njihove druge strane:

 

“dl’g je den, godina je vek od Resteljičke tunelji za na dolu,”

(Put dalječen)

 

Ova zbirka sadrži u sebi i naglašeno didaktički, poučan, prosvjetiteljskiimpuls, tipičan za književnost svih kolektiviteta u fazi njihovog samopotvrđivanja, od makro-nacionalnih do mikro-etničkih grupa! Pjesnik Enser Hodža ukazuje oštrim, kritičkim slikama na nedopustive forme ponašanja i britkim udarcima usmjerava na pravi put one koji su zalutali ili zaustavlja one druge koji bi da uporno produže sa svojim nedopustivim ponašanjem. Pjesme Fakir-fukara; Prčo; Inaetčija,ujljija, predstavljaju klasične instance ovakve inspiracije. Nasuprot negativnim, Enser Hodža štedro koristi svoj pjesnički talenat da opjeva i pozitivne primjere, ljude na koje se treba ugledati. U ovom duhu posebno je snažna pjesma o autentičnom junaku poznatom pod imenom Pajazit Pomak, u kojoj se direktno podsjeća da ljudi cijene samo onoga koji cijeni sebe i koji se ponosi što je rođen takav kakav jeste:

 

“elj će bideš vrednuan ako ceniš sebe,

i bideš na tija šo si roden, ponosen,”

(Pajazit Pomak)

 

Konačno, rečeno hegelovskim jezikom, samosvijest koja se beznaka o sopstvenu istinu i koja je kao takva prisutna u svakoj pjesmi i svakom stihu ove izvanredne zbirke, kulminira u završnim stihovima, tamo gdje im je i mjesto, kroz poruku koja se ne zaboravlja i koja se ne može ignorisati:

 

“oja je vatan naš, naša baboina.

Mije sme na naše i za nas!,

povikajme svi, so cev glas.”

(Za kogo sme)

 

Recimo, na kraju još ovo: Zbirka sadrži oko 40 pjesama od kojih je, na svoj način, svaka jedinstvena i prva u svom kulturnom i tradicionalnom socijalnom kontekstu. Visoko empancipirana, slobodna u izrazu, svježa i efektna u izboru metafora i riječi; istovremeno oštra i gorka, prijekorna i prkosna, nježna i iscjeliteljska, ova zbirka je knjiga kroz koju duša Goranaca progovora otvorenije i direktnije od svega što sam ja, u mom skromnom iskustvu, do sada čuo ili pročitao. Riješena veoma efektno i elegantno, ova knjiga je vizeulno kultivirana, grafički oblikovana u skladu sa savremenim standardima, dok je u ilustracijama veoma prefinjena i originalna. Crteži bačila, djevojčice u nošnji, zurle i tupana, i ostale, su dokumentaristički vjerne, ali istovremeno i visoko individualizirane likovne tvorevine koje dodaju poseban kvalitet ovoj poetskoj zbirci.

Sa velikim zadovoljstvom i još većom radošću pozdravljamo ovu knjigu Ensera Hodže sa porukom:

Dočekala si! Evo tvog pjesnika, Goro!

 



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

LJUDI I VRIJEME: Ćazim Lukač (VII dio)

Formiranje Koordinacionog tijela SDA Budući da je Sulejman Ugljanin pobjegao za Tursku da bi izbjegao hapšenje, to je stranka SDA Sandžaka bila u potpunom rasulu i da bi se njen rad oživio i nastavio Ugljanin iz Ankare šal...
by Redakcija
0

 
 

Hadžem Hajdarević gostovao na Cetinju

ODRŽANA PROMOCIJA ,,ARABESKE OD VODE” (RUBAJIJA) HADŽEMA HAJDAREVIĆA NA CETINJU Piše: Božidar Proročić Juče je 12 septenbra u 19 časova u prostorijama JU Narodna biblioteka i čitaonica ,,Njegoš” održana promocij...
by Redakcija
0

 
 

Osvrt na ”Arabeske od vode” Hadžema Hajdarevića

OSVRT  NA ,,ARABESKE OD VODE” (RUBAJIE) HADŽEMA HAJDAREVIĆA Piše: Božidar Proročić Hadžem Hajdarević poznati pisac iz Sarajeva već dugi niz godina čitalačku publiku uvjek iznova iznenadi i fascinira  svojom poezi...
by Redakcija
0

 

 

LJUDI I VRIJEME: Ćazim Lukač (VI dio)

SLUŽBENA BILJEŠKA Sa razgovora koje su vodili predstavnici stranke SDA za Crnu Goru sa predsjednikom Republike Crne Gore mr. Momirom Bulatovićem i njegovim saradnicima dana 09. 03. 1994. god. Razgovor se vodio u kabinetu pre...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

LJUDI I VRIJEME: Ćazim Lukač (V dio)

Hapšenje čelnika SDA Zbog opšteg straha koji je vladao među svim Muslimanima u Crnoj Gori, mnogi su se ljudi potajno naoružavali. Među njima su bili i čelnici i članovi stranke SDA, pa su zbog pronađenog naoružanja i ...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona