Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Promocije

29. Marta 2020.

Jasmina Srdanović: Osvrt na knjigu Hasana Paripovića “Više svjetla o Islamu“

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Jasmina Srdanović

 

 

Potreba rada na sebi prestaje tek sa smrću

 

Osvrt na knjigu Hasana Paripovića “Više svjetla o Islamu“

 

 

Kada prvi put uzmete u ruke knjigu „Više svjetla o Islamu“ Hasana Paripovića, prije svega ostajete zatečeni impozantnim brojem njenjih stranica (1360!). Naslov i podnaslov vas upućuju na moguću tematiku, ali nikako ne iscrpljuju tematsko i motivsko bogatstvo koje ova knjiga nudi u sebi. Ona ima dosta posebnosti, a neke od njih će vas, vjerujem, fascinirati. Prije svih, prva je saznanje o životnoj dobi autora ove knjige. Objavljujući je u svojoj  96-toj godini, autor iskustveno potvrđuje savremenu ideju o koncepcij i potrebi cjeloživotnog učenja i upućuje na zaključak da na osnovu godina nikako ne možemo suditi o nečijoj starosti, naročito ne o duhovnoj. Autoritet znanja nameće se od prve do posljednje njene stranice.

Druga neobičnost i posebnost jeste njena forma, izgled i način na koji je stvarana. To je posebna, autentična knjiga koja se, štampana ovakva kakva jeste, javlja kao svjedok vremena u kojem je Paripović živio i svjedok njegovog bogatog duhovnog interesovaja, razvoja i sazrijevanja. Ona nije beletrističko isprazno mašatanje o mogućim svjetovima u i oko čovjeka, nego duboko promišljanje o najvažnijim egzistencijalnim pitanjima čovjeka i života uopšte morala i religije potkrijepljeno naučnim saznajnjima i činjenicama

Iako u podnaslovu knjige stoji da je to Zbirka napisa islamskih i drugih autora o Islamu-, crvenu njenu nit čine autorova razmišljanja o vjeri i religiji, moralu filozofiji i teologiji, pravdi, kulturi, dobru i zlu, milosrđu, sreći, vaspitanju i nauci u svjetlu islama. Ta razmišljanja povezuju tekstove a snaga autorove emocije  daje im oblik  i smisao.

Da krenemo od naslova.

Naslov „Više svjetla o Islamu“ nije nikako slučajno odabran, nego naprotiv, u potpunosti odgovara osnovnoj ideji, namjeri i želji autora da Islam predstavi u njegovom izvornom obliku, onom u kojem je u vidu Objave još odavno ponuđena čovjeku. Ako se ljudsko znanje uporedi sa svjetlom koje razgrće  tamu neznanja, onada je sasvim jasan i naslov i polazna ideja autora. Kao što se Kur’an časni pojavio da razdvoji istinu od neistine i da ukaže na neke zaboravljene ili iskrivljene istine i tekstove, da ispravi pogrešna tumačanja, tako i ova knjiga, vjerujem kao osnovni cilj ima zadatak da čitaocu,posebno savremnom i mladom, u moru novih tumačanja i tekstova koji se mogu nači u štampanim i elektronskim medijima, predstavi Islam izvornim, onakvim kakav on u biti jeste od samog njegovog pojavljivanja.

Ne postoji način na koji bi se ovakava knjiga mogla napisati a da u nju ne uložite vrijeme, znanje, iskustvo, jednostavno da u nju ne uložite život. Autor je to upravo i učinio – utkao je u nju svoj duhovni život. U vremenu kada knjigu možete štampati u obliku i formi kakve zamislite, autor se odlučio na sačuvanje izvornosti ličnog rada koji je ulagao pišući i čuvajući napisano  i pročitano, lijepeći različite članke u različitim  vremenima. Samo tako on je čitaocu mogao da pokaže koliko dugo je ona nastajala i koliko predano je na njoj radio. Autentičnost je sačuvana upotrebom stare pisaće mašine, direktnim komentarima na tekstove, podvlačenjem i isticanjem na različite načine onoga što se u određenom trenutku autoru učinilo najbitnijim. Skeniranjem ispisanog ili nalijepljenog matrijala, tekstova i  članaka iz najrazličitijih domaćih i stranih časopisa koji se bave ovom tematikom a zatim njihovim štampanjem, autor je stvorio neobičnu, nesvakidašnju knjigu koja je zanimljiva i kao tehničko rješenje. Ona nije lektorisana, grafički uređivana niti dizajnirana ali to nimalo ne smeta u čitanju. Naprotiv, stiče se utisak posebne prisnosti autora prema temi, tekstu i u kranjoj mjeri prema budućem čitaocu.Uočava se i njegova namjera da svoje višedecenjsko pažljivo birano i sticano znanje podijeli sa čitaocem. ”Nije znanje znanje znati, već je znanje znanje dati! – kaže stara narodna poslovica. Otuda nije neobično, što se na prvoj stranici autor obraća direktno čitaocu upučujući ga da je to, što je u knjizi, “građa za veliki, savremni ILMIHAL kao istorijski, vjerski i moralni orjentir i putokaz u životu da bi čovjek bio pravi čovjek drag Bogu i ljudima“ („Više svjetla o islamu“, str. 5)

Ako se ima u vidu činjenica da je ilmihal prva knjiga sa kojom se pripadnik islama mora sresti još u ranom djetinjstvu kao priručnikom koji će ga podučavati  temeljima vjere i njenom prakticiranju, onda je jasna namjera autora zašto je tako dugo i predano radio na njoj. Godine rada odgovraju osjećaju lične  odgovornosti koje je autor nosio u sebi.Ta odgovornost upućuje na važnost tematike kojom se bavi ova knjiga , na važnost koji bi vjera trebala da ima u životu svakog pojedinca.

 

Knjiga „Više svjetla u Islamu“ sastoji se od devet poglavlja približno jednake dužine. Broj tekstova u poglavljima  je takođe različit i ide od 32 koliko ima drugo do 39 koliko imaju VI i VIII poglavlje. Najveći broj poglavlja ima 36 ili 37 tekstova različite sadaržine. Broj stranica jednog poglavlja varira i u prosjeku ima  oko 143 stranice. Sa 220, po broju stranica najobimnije je osmo poglavlje.Tekstovi su različiti i od različitih domaćih ili starnih autora, ali su svi, na ovaj ili onaj način tematski povezani. Redosljed tekstova je hronološki, a uslovljen je literaturom do koje je autor dolazio, koju je čitao i koju je očigledno sistematski proučavao. Jedinstveni po tematici su djelovi  knjige o Muhamedu a.s. koji u vidu romansirane biografije prate njegov život i djelo. Kao posebna javlja se duža  cjelina uzeta iz knjige „Istorija Arapa“ britanskog istoričara Filipa Hitija.Filip Hiti je ujedno i najviše citirani i zastupljeni autor u ovoj knjizi.

U Predgovoru autor objašnjva strukturu knjige i po sopstvenim riječima daje „kratki portret islama“ nagovješavajući da će u daljem njenom toku  biti detaljno prikazan.Tematski,dvije cjeline u prvom dijelu su najvažnije. Prva se odnosi na tumačenje pojma islama a druga, obimnija govori o životu Poslanika Muhameda a.s

Autor  islam prikazuje kao „(…) religiju napretka, civilizacije, doborobiti i sreće,… vjeru koja ne ponižava ljudsko dostojanstvo več ga podiže na najviši nivo“. Po mišljenju autora islam je religija koja je potpuno jasna i razumljiva i saglasna sa razumom. On propovijeda ljubav i poštovanje među ljudima koji su braća jer potiču od jednog oca i jedne majke. Islam znači odanost, predanost  i pokornost Bogu, mir i spas u skladu sa Njegovim djelima i Njegovim zakonima. Znači vjerovati i činiti dobro. Islam ne traži posrednika između Boga i čovjeka. Svako se može izravno Allahu, dž.š., obraćati, a njegovi propisi i načela odgovaraju svim vremnima i prilikama. Pitanje slobode misli, opredjeljenja i vjere utemeljini su do te mjere da je prisila zabranjena kako u pogledu vjerovanja tako i u pogledu nevjerovanja. On  povezuje vjeru i razum stavljajući razum na prvo mjesto jer „Nema vjere samo onaj koji nema razuma“. Islam poziva čovjeka da se posluži proučavanjem kako bi došao do istine  što podrazumijeva primjenu  i naučnih i  filozofkih  metoda i sredstava. “Ne primaj ništa što se ne  može proučavanjem i razmišljanjen prokontrolisati“. Cilj  Islama je, dakle, kompletan progres: moralni,  materijalni i  duhovni  (intelektualni). Do  toga  progresa po mišljnju autora  vode tri odgovrajuća faktora ili djelatnosti: molitva (ibadet), rad (stvaralaštgvo) i prosvjeta (školavnje). Sve tri djelatnosti su Kur’anom izričitim imperativima stavljene u dužnost svakom muslimanu. Vrhovni cilj islama je da čovjeka očovječi ,da ga učini Božjim pouzdanikom na ovome svijetu u kojem vladaju prirodni zakoni života Bogom određeni.

Ono što je najupečatljivije u prvom poglavlju jeste težnja autora da ukaže na  činjenicu da je Islam uskladio vjeru i razum, religiju i nauku. Nauka je sa  islamom  dobila onaj veliki zamah i ona dostignuća koja su po mišljenju autora  za rezultat dala  blistavu islamsku kulturu  kojoj se divio cijeli svijet, koja je zapljusnula i probudila učmalu Evropu i uticala na pojavu humanizma i renesanse. Teško je naći ,kaže autor, neko istorijsko doba u kojem su pitanja prirode ,čovjeka i misli aktualizirana u tako jednom kratkom vremenskom periodu kao što je to period objavljivanja Kur’ana i pojave Islama. Evo šta o tome britanski istoričar Filip Hiti kaže u  znamenitoj knjizi „Istoriji Arapa“:

Uvijek treba ,međutim ,istaći da srednjovjekovnom islamu pripada  vječna slava što je uspio  da prvi put u istoriji ljudske misli  izmiri monoteizam, taj največi doprinos starog semitskog  svijeta  sa grčkom filozofijom, najvećim doprionosom starog indoevropskog svijeta i na taj način otvori hrišćanskoj Evropi put prema  novim pogledima“

Riječi “Čitaj/uči/ u ime Gospodara Boga koji je sve stvorio“ koje je Muhamed a.s.u zanosu prve vizije čuo, bile su upravo riječi prve Božje zapovijsti upućene Muhamedu a.s. a preko njega i ljudima uopšte.Tom prvom islamskom zapoviješću, tim prvim kur’anskim riječima, stavljeno je u dužnost učenje, proučavanje i nauka.

Kur’an je u ovom poglavlju prikazan kao istinska natprirodnost po svojoj univerzalnosti misaonosti i sveobuhvatnosti.“Nemoguće ga je imitirati jer je neponovljiv. U svojim izlaganjima Kur’an ima vlastitu logiku i zahvata sva područja  koja su čovjeku u bilo kom pogledu  na domaku  i koja ga uopšte mogu zaokupljati. Ta područja se odnose kako na svijet vidljivog, tako i na svijet nevidljivog. Njegov jezik je nenadmašiv, kako po svom stilu, tako i po svojoj strukturi i po smislu.Odlikuje se sjajnom formom, savršenom dikcijom i besprimjernom rečitošču, bogatstvom riječi, ljepotom i snagom izraza, dubokim smislom i sadržajem. Kur’an traži stalan progres, on je uputa stalnom napretku razvoju i koračanju.” Obavezujući svoje pripadnike na učenje, istraživanje proučavanje i otkrivanje, Kur’an podiže nauku na najveći mogući stepen. Kur’an na destine mjesta upotrebljava riječi znanje i spoznavanje. Obraća se svima koji hoće da razmišljaju, žele da razumiju, nastoje da spoznaju, teže da otkriju, i čine sve da proniknu u vjerovanje i dođu do nepokolebljivog uvjerenja. Ovakvi putokazi  Kur’ana prema učenju  i nauci učinili su da se u Islamu nauka  i vjera ne podvavjaju, nego su povezane i nemaju razloga za sukobljavanje, te se mogu samo dopunjavati. Kroz nauku se još više osjeća poštovanje prema vjeri i potreba za njom.

Dobar dio ove  knjige, što je sasvim i razumljivo, autor je posvetio Božjem Poslaniku,Muhamedu a.s., njegovom životu i radu. Njegov život je osvijetljen iz više izvora i daje sliku Poslanikovog djetinjstva, mladosti a naročito zrelog doba koje je u vezi sa prvim objavama Kur’ana i borbom koja je uslijedila u sprovođenju Božjije Objave. U knjizi, život Poslanikov nije glorificiran, nema forme kulta. On je predstavljen kao običan čovjek koji se susreće sa brojnim problemima i neprijateljima. Autor u više navrata ukazuje čitaocu na karakterne odlike njegove ličnosti koje se ni u najtežim prilakma nijesu promijenile a to su skromnost, stpljivost, pouzdanost,blagost naravi. Bio je jednostavan u odijevanju i urednosti, stanovao je u kolibi od zemlje kao njegovi sugrađani, hranio se oskudno kao i oni. Komadić ječmenog hjleba  i nekoliko urmi  sa malo mlijeka od koza koje je sam muzao, bili su mu hrana. Ističe se njegova mudrost, humanost, plemeitost i naročito milosrđe koje je dolazilo do izražaja na svakom koraku. Autor ukazuje da Muhamed, a.s., nije dozvoljavao osvetu niti neljudski postupak prema bilo kome. Milostivo je opraštao zla koja su nanijete njemu ili drugim muslimanima i učio riječju i primjerom da se mogu oprostiti i najaveće krivice i zlodjela ako se neće ponoviti. Milosrđe i prašatenje, te da se zlo uzvraća dobrim, imperativ su Islama, pa je po mišljnju autora ove knjige to jedan od razloga zbog kojeg su njegovi nekada najveći neprijatelji  i protivnici postali njegovi najveći prijatelji i sljedbenici.Očit je takav postupak sa zatvorenicima poslije odlučujuće Bitke na Bedru kad je Muhamed, a.s., pustio zarobljenike da idu svojim kućama. I ne samo to. Prema drugom izvoru koje autror navodi u knjizi, pri povratku u Medinu  Poslanik, a.s., odvojio se od kolone i požurio kako bi u gradu obezbijedio najbolji doček za 60 zarobljenika i preporučio da budu dočekani ne kao zarobljenici neprijateljske vojske koja je bila krenula da Medinu i muslimansku zajednicu opustoši i uništi, već da budu dočekani kao dragi gosti i braća! Zatim se vratio  i naredio da se zarobljenici odvežu kako se ne bi osjećali kao poniženi, već da ih stanocvnici Medine vide kao slobodne ljude.

Dvadest godina poslije progona, muka i napora, požrtvovanja i trpljenja, vjesnik Islama doživljava potpuni trijumf islama u Arabiji. Pojavljuju se plodovi  njegovog teškoga puta  i njegove potpune predanosti Islamu. Nekoliko mjesci prije kraja svog života, a 10 godina poslije Hidžre, pošao je posljednji put iz Medine u Meku na čelu ogromnog broja hodočasnika  da bi u dane Kurban Bjarama učestvovao u velikoj zajednilkoj molitvi – obredima hadža. Tada je  u polju kod brda Arefata ispred 100 000 okupljenih ljudi održao svoj veliki propovijed, čuveni govor koji označava završnicu objave Islama. Ta posljednja poruka muslimanima i ljudima uopšte, puna je humanističkih misli, etike, sva je  protkana vjerom u jednoga Boga.

Evo nekoliko izvoda:

O vjerni! Znajte i ne zaboravite da su svi muslimani braća. Vi ste sada jedno bratstvo, svi ste u pravima i dužnostima potpuno jednaki. Nikakve prednosti nema Arap nad nearapom, svi smo mi djeca Ademova i Adem je od zemlje.

O, vi koji vjerujete, budite humani i pravedni prema sebi i prema drugima. Sjećajte se i poštujte Boga, Sveopšteg Dobročinitelja, Milostivog i bojte se njegove kazne za zlo koje radite!

Život,  čast i imovina neka vam budu međusobna svetinja i nepovredivi za sva vremna.

Čuvajte,cijenite i poštujte vrijednost ljudske ličnosti i ljudskog dostojanstva.

Čovjek je veličanstveno Božje djelo i teško onom ko oskrnavi čast i dostojanstvo Božjeg djela.

Vi, o ljudi, neminovno i neopozivo vratićete se vječnom Bogu  i bićete odgovorni za vaša djela i vaš rad.

Čuvajte se dvoličnosti, bluda, preljube i ljubomore, oni su težak grijeh i vode nesreći u braku.

O, vjernici,izbjegavjte smutnje i ogovarnje.

Ličnost  i djelo Božijeg Poslnaika Muhameda, a.s., impresionirala je mnoge poznate naučnike i ličnosti kroz vrijeme. Autor u knjizi navodi mišljenja Elsnera, Bizmaraka, Getea, Tolstija, Karajla, Lamrtina, Kjusija, Durantija, Delaportea. Bizmark je bio oduševljen njegovim likom: “Muhamede, žao mi je što nisam bio tvoj savremenik“ kaže Bizmark. Francuski književnik i političar, Lamartin je 1854. zapisao: “Nikada pred jednim čovjekom, svjesno li nesvjesno, nije bio postavljen veći cilj jer je taj cilj bio nadčovečanski: srušiti predrasude između stvorenja i Stvoritelja, vratiti Boga Čovjeku, a čovjeku Boga, obnoviti razumnu ideju božanstva u haosu materijalnih bogova izobličenih idolatrijom… Nikada ni jedan čovjek  za kraće vrijeme nije izvršio tako veličansrvenu revoluciju u svijetu. On je stavio u pokret ideje, vjerovanja i duše. On je na temelju jedne knjige čije je svako slovo postalo zakonom, osnovao jednu duhovnu nacionalnost,koja obuhvata narode svih jezika i svih rasa“.

U knjizi se, bez obzira na poglavlja nameće nekoliko autorovih mišljenja na koje bi,mislim,bilo korisno ukazati.Od početka do kraja knjige, autor ističe da „Islam potvrđuje jedinstvo svih prvobitnih izvornih,velikih moralnih učenja Ibrahima (Abrahama)a.s. Musaa, a.s.,/Mojsija/Isaa .a.s./Isusa/ i Muhameda a.s. Islam nije iznad tih  učenja, religija, jer su sve one u izvornom učenju od meleka Božjeg nadahnute jedanko istinite.One nisu ništa drugo nego ponovljene Božje poruke, a poruka Božja  ne može biti jednom uzvišenija ili istinitija nego drugi put. Prema tome, nema bitne razlike  u suštini između Kur’ana i izvornog Indžila/Evanđelja/,Tevrata/Tore/ i starozavjetnih 10 božjih zapovijsti.Svaki Božji Poslanik nosio je Božju Poruku o Božjoj jednoći i sveopštem bratstvu ljudi.Svi ti izuzetni ljudi donosioci uzvišenih moralnih učenja  propovijedali su vjeru u jednog Boga i da se sbratime svi ljudi kao Božji ljudi i kao Božji robovi, u jednu zajednicu, u neraskidivo bratsvo, bez klasa i kasta, bez obzira iz koje su zemlje i  kojim jezikom govore. Razlike su, po mišljnju autora, nastale kasnije zbog nepridržavanja izvornih Objava i poruka u neizvornim dodacima u praktičnoj primjeni. Upravo to je dovelo do zastranjivanja i  temeljnog odstupanja i udaljajavanja od prvih Božjih Poruka. Vremeneom su razlike postojale sve veće a pojavom sveštenstva 300 godina nakon Isusuove smrti , npr u hrišćanstvu, došlo je do formiranja Crkvi zakrvljeno suprostavljenih“(549). Autor navodi odlomak iz knjige „Istorija reformacije” u kojoj stoji “da je  istorija hrišćanstva poslije Isusa poznata po primjeni sile: mučenjima, lomačama, inkviziciji,sličnim sredstvima uvjeravanja radi “učvršćavanja” vjere, što je vodilo moralnoj degradaciji i vjerskoj dvoličnosti. Hrišćanska crkva kao organizacija uspostavljena je i organizovana bez podloge u Isusovim propovijedima. Osim toga, skretanje od izvornog Evanđelja vodilo je obezbožavanju i gubljenju pravog orjentira. Prvi ko se suprostavio tom skretanju bili su Bogumili. Bogumilsko učenje se, pod uticajem islamskog učenja iz susjedne Arabije najprije pojavilo u Mesopotamiji.Zbog straha da bi se zbog podudarnosti vjerskog učenja mogli udružiti sa muslimanima, vlasti su ih prisilno preselili na Balkan, na područje današnje Bugarske. Iz Bugarske se učenje prenijelo prvo u susjednu Rašku, današnju Srbiju, a zatim u Bosnu, Italliju I Francusku pod imenom katari ili albinrzi. Ovo učenje ne zagovara crkvene organizacije i njene hijerarhije, odbacilo je kumirstvo i sve kipove, nije prihvatilo krštenje niti pričešće  jer ih nije bilo ni  u Isusovim propovijedima. Mrzjeli su kler i uopšte sveštenstvo smatrajući da čovjeku u molitvi nije poteban posredik.Učili su isto kao u islamu, da molitva treba da bude lični čin i da ne može biti prodavana ili kupovana. Postili su određeni broj dana u godini, i gajili kult dobrote i skromnosti. Iako je ovo učenje bilo u skladu sa izvornim učenjem I Mojsija, i Isusa i Muhameda, ono je osuđeno kao jeres zbog koje je Crkva preuzela krvave pohode u Raškoj, Italiji i Francuskoj  kako bi ih fizički uništila. Bogumili su narščito strdali u Francuskoj.

Izuzetno zanimljiv i koristan je dio knjige u kojem autor  govori o islamskom moralu, ahlaku. Za moral je, prvenstveno bitno vaspitanje. Lijepo vaspitanje, kaže autor, predstavlja ukras duše i čovjeka. Ono podrazumijeva dužnosti prema sebi i prema drugima.Naročito se ističu dužnosti koje u svjetlu savremenih otuđenih ljudskih odnosa polako blijede i udalajavju čovjeka od čovjeka. Vaspitanjem se bježi od poroka koji su u savremnim oblicima života svuda oko nas prisutni. Oni vrebaju čovjeka, naročito mladog. Samo pravilnim odgojem i vaspitavanjem mladi se mogu sačuvati od poroka a u tome, po mišljnju autora glavnu ulogu mora da ima porodica i vjera. Od roditelja se traži da budu na visini zadatka i odgovrnosti,što je u savremnim uslovima teško zbog trke roditelja za egzistencijom I negativnog uticaja društva, elektonskih i drugih medija zahvaljujući kojima je mladima bukvalno sve dostupno.

Autor zastupa stav da je svaki musliman jednako odgovoran za moguće zlo  i prisutnost nemorala u zajednici u kojoj živi. ”Slabosti zajednice se tiču svih moralnih ličnosti”. Sličnu tematiku ima i sedmo poglavlje u kojem autor govori o komerzijalizaciji poroka,zloupotrebi moćnih medija kao što su film i televizija. Naročito pogubnim autoru se čini uticaj televizije zbog sadržaja koji su dostupni djeci.Televizija utiče  da generacije odrastaju u neprirodnim uslovima, da gube vezu sa prirodnim okruženjem, da se ne socijalizuju  kako treba. Nasilje koje je prisutno na televiziji utiče na formiranje njihovih stavova, pa ubrzo požele da ga sami praktikuju.Televizuijske generacije imaju izrazito smanjenu  sposobnost prihvatanja sadžaja u učenju, nisu sposobne da održe koncentraciju pri učenju, imaju poteškoća u razumijevanju počitanog teksta, njihov jezik je neuporedivo siromašnji a naročito je poguban uticaj televizije na razvoj dječje mašte što je po mišljenju psihologa presudno u procesu učenja. Autor daje primjere iz časopsisa “Borbe”, ”Novosti” koji navode  ozbiljna naučna istraživanja koja su eksperti činili kako bi istražili negativan uticaj televizije na psihičko i fizičko zdravlje ljudi, a naročito djece. Na kraju ovog tematskog dijela autor se u obliku priloženog članka osvrće na negativan uticaj interneta na ponašanje mladih ljudi. Očigledno je da je taj dio autor pisao u vrijeme kad internet još nije imao uticaj  na mlade koliko ima danas. Vjerovatno bi mu se negativni  uticaj televizuije učinili malim u odnosu na uticaj koji ima internet a naročito korišćenje mobitela u nenamjenske svrhe.

Deveto poglalje,između ostalog, daje osvrt na pojavu neizvornih učenja u islamu. Tu se prije svega misli na pojavu raznih sekti. Vrijednost ove cjeline leži u činjenici da je autror jasno ukazao na razliku  između  islama i sekti što neupućenima može biti od nesumnjive važnosti u pravilnom razumijevanju. Autor tvrdi da u izvornom islamu nije bilo sekti a da su se zastranjivanja javila kasnije. “Sekte nisu ništa dale islamu, svijetu, nauci ni kulturi, osim pada  ugleda islama. Čak, one su jedan od uslova njegove degradacije i opadanja moći islama. U knjizi autor jasno ističe  da su neke od njih zbog zastranjivanja uvele nasilje u vjeru što je sasvim suprotno doktrini Kur’ana. Posljedica nepridržavanja  i kršenja Kur’anskih ajeta (2:256. i 3:103) je bratopubilački rat u muslimanskim zemljama  koji je kao rezultat dao kako navodi autor preko dvije stotine hiljada poginulih ljudi i više od milion ljudi koji su potražili  spas u zemljama Evrope. Sve ovo je uprkos učenju Kur’ana o nenasilju i toleranciji,  dobrovoljnosti i jednakosti i sveopštem bratstvu  a prije svega MILOSRĐA  koji je temelj islama.

Autor je najviše prostora dao  tzv.“šiitskim“ pokretu i u knjizi navodi cjelovit tekst Šefka Omerbašića koji se temeljito bavi ovim pokretom. Na preko 15 stranica imenovani autor govori o pojavi širenju i učenju šiitizma .Autor je poslije ovog teksta sao svoj komentar u kojem izdvaja osnovne razlike u učenju islama i šiitskog pokreta .On ih naziva „šiirtskim nastranostima“ i navodi: TEVESUL, tj. posredstvo u dovi  iii zagovaranje svojih želja  kod  Allaha dž.š. necijim  imenom,  bilo  kakve  procesije  pri  posjeti  mrtvima, zagovaranje privremnog braka tzv. MUTA, izgradnja raskošnih grobnica i kićenje  grobova svojih imama zlatom i raznim dragocjenotima, ljubljenje ruke imamima, praznik rođendana Mehdije Muntazira, dani Ašure kada se plače i nariče dan ubistava hazreti Huseina .Sve ovo po mišljenju autora suprotno je od učenja  Kur’ana i hadisa. Autor riječ suprotno naglašava pisanjem velikh slova čime želi da pokaže na važnost ovih razlika. U daljem tekstu autora komenatriše se svaka od pomenutih stavki i objašnjava kako je u izvornom islamu .Meni se posebno važan čini stav autora o nenasilju“ A  islam proklinje bilo kakvo  nasilje, bilo kakav teror, a tako i teror i nasilje  u  vjeri  i  u  zivotu.“Kur’anske poruke ne ostavljaju nikakvog mjesta šovinizmu bilo koje vrste, nacionlne ili vjerske netrpeljivosti, isključivosti ili diksriminacije niti monoploizacije. Religija bi trebalo da bude ono što spaja a ne ono što razdvaja ljude. Islam ide toliko daleko da poziva pripadnike svih jednobožačkih religija da se okupe oko onog što im je zajedničko  a to je vjera u jednoga Boga.“ Ko ubije  čovjeka  koji  nije  ubio  nikoga, kao  da  je  cijeli  svijet poubijao,  a  ko  učini  da  se  neciji  zivot  sacuva, kao  da je svim  ljudima život sačuvao”.  (Kur’an 5:32). Očigledno je, smatra autor,da su,neki nazovi muslimani zaboravili na Kur’an i njegovo učenje te su muslimanski svijet gurnuli u propast vatru i  provaliju. I,da završim, sve one koji prpovijedaju nasilje u ime vjere autror smatra i naziva otpadnicima  i nasilnicima.

Posljednje, deveto poglavlje nudi takođe i zanimljiva razmišljanja o fundamentalizmu. Pojam vjerskog fundamentalizam autor jasno i detaljno objašnjava. Definiše ga kao težnju za očuvanjem temelja, fundamenata, u vjerskim doktrinama. U religijskom pogledu, ističe autor, fundamenti vjere mogu biti izvorni a mogu biti i raznim dodacima naknadno izmijenjeni, tj. neizvorni. Svi izvorni fundamnti u prvobitnom učenju svih Božjih Poslanika bili su istovjetni i zasnovani na vjeri u jednog Boga i njih autor smatara pozitivnim. U njima se ogledaju  moralni principi njegovanja ljubavi, čovjekoljublja i dobročinstva, princip dobra u skladu sa dobročinim Božjim djelima i putokazom, princip pune slobode i nenasilja, kako u vjerovanje, tako i u nevjerovanje. ”Svi ti uzvišeni moralni proncipi su se prenosili od uma umu, od srca srcu samo blagim riječima i na dobrovoljnoj osnovi uz puno poštovanje slobode u vjeri. Taj vjerski fundametalizam zasnovan na izvornim fundamnetima velikh moralnih učenja nazivamo fundamentalizam u pozitivnom smislu”.

Fundamentalizam zasnovan na neizvornim i iskrivljenim fundamentima ,osim krivih fundamenta,obično ima u sebi i primjese pritasaka ili nasilja. Ovo je fundamentalizam u negativnom smislu riječi. Ovaj pojam se danas uglavnom upotrebljava u negativnom smislu kako bi označio nametanje stavova društvu različitim pritiscima ili čak i nasiljem. Ovakav se fundamentalizam javlja u sjeveromaričkom protenstantizmu,u rimokatolocizmu,judaizmu, hinduiznu a u nekim djelovima svijeta i u islamu. Ovo je jako važno znati jer se vrlo četo, poslejdnjih godina, naziv fundamentalizam zloupotrebljava i sasvim neosnovano pripisuje nekim ljudima ili pokretima iz političkih razloga kako bi im se naškodilo. Autor je, u središnjem dijelu ove knjige naveo primjere najozloglašenijh gašenja fundamenta prvobitnog izvornog učenja Božijeg Vjesnika Isaa a.s. navodeći brojna nasilja  u ime tog a suprotnih svakoj izvornoj vjeri. Autor je do detalja objasnio inkviziciju u Evropi i Meksiku, Vartolomejsku noć, lomače, progone protestanata, progone nauke i naučnika, zabrane kupanja, svirepo istrebljenje nedužnih Bogomila, samo zato što su odbacili ono što je deformisano u vjeri.

Autor objašnjava i islamski fundamentalizam.Svi vjerski fundamenti u islamu, po mišljenju autora zasnovani su na slobodi vjere i vjerovanja ili nevjerovanja ali i odgovornosti zbog toga. Ovaj princip se više od 50 puta spominje u Kur’anu i autor ove knjige to u više navrata, u različitim njenim djelovima pominje.On citira ajete iz Kur’ana koje govore o tome napominjujući da je upravo ovaj princip Kur’ana uticao na mnoge narode da ga dobrovoljno prime. Sa liberalnošću kakvu svijet do tada nije poznavao, Islam je jedina svjetska religija koja obećava spasenje i na ovom i na onom svijetu sljedbenicima samo ako su moralni. To je peta Kur’anaska sura koja glasi: ,,Svi oni koji vjeruju u Boga i čine dobra djela imaće nagradu kod Gospodara,Boga svoga. Za njih neće biti straha (od kazne) na Sudnjem Danu i oni neće žalosni biti pa bili oni Jevreji, hrišćani, muslimani, sabejci ili drugi. Takvi su spašeni na oba svijeta”) Kur’an, 2:62). Ova humana ideja kazana u ajetu  ukazuje na tolerantan odnos Islama prema svim vjerama i ljudima pod uslovom da vjeruju i dobra djela čine.

Ono o čemu bih kratko nešto rekla na kraju ovog prikaza jeste autorov jasno izražen stav o položajnim razlikama među vjernicima jer ih u izvornom islamu nema i ne smije ih biti. Te razlike se po mišljenu  autora ostvaruju  odjećom ili vjerskim položajem. On je protiv nošenja čalmi, raskošnih odora ili bilo kavog  obilježja koje bi izdvajale vjernike u molitvi jer je u njoj važno srce, intimno čovjekovo osjećanje i unutrašnje okretanje k Tvorcu svih svjetova pri čemu se odbacuje svoje egocentrično JA. Posredništvo kao profesiju islam naročito zabranjuje.Čak ni ulema(„podložna taštini“) ne bi smjela, da oblaćenjem ili titulisanjem, krši osnovni princip islama a to je princip jednakosti i vrlinu skromnosti. Kao pozitivan primjer navodi dogovor uleme u bivšoj SFRJ  o nenošenju čalmi na ulici i primjer višenacionalnog džemata u Evropi gdje nema nikakvog obilježavanja prilikom namaza  u džamiji.

I, šta reći na kraju?

Poslužila bih se riječima našeg zemljaka, velikog romanopisca Huseina Basića koji kaže:Je li išta zaludnije na ovom dunjaluku nego pričati i  pretvarati život u priču? Je li  i ova naša priča bila mrvljenje kamena  i od njegovog praha stvaranje hljeba i nade za sjutra?

O tome će odlučivati oni koji budu čitali ovu knjigu.Ona je izuzetno vrijedna  ne samo zbog svoje bogate sadržine nego i zbog namjere s kojom je decenijama pisana, štampana i objavljena .Ona bi mogla biti od neprocjenljive važnost porodicama koje žive van granica Crne Gore i našeg govornog područja,u očuvanju sopstvenog identiteta. Naročito maldim ljudima koji su na udaru medija, u kojima se,na žalost,vrlo često,proturaju neistine o časnoj religiji islama. Izdavač Centar za kulturu Rožaje, učinio je svojevrstan iskorak i podvig prepoznajući vrijednost autentičnosti teksta u kojem se čita višedecenijski mukotrpan rad, autorov san, njegov svijet i njegov credo. Jer, ovo nije knjiga za jedno čitanje, nego kao i Kur’an i islam povodom kojeg je stvarana,ovo je knjiga za čitav život.

 

Hasan Paripović je rođen 1921. godine u Beranama. U Beranama je završio i svoje srednjoškolsko obrazovanje i maturu kao najbolji učenik Osnovne škole i Gimnazije. Poslije drugog svjetskog rata, odlazi u Beograd na studije, gdje završava Farmaceutski fakultet, kao najbolji student u generaciji 1952. godine. Nakon obavljene prakse u Zagrebu, radio je kao šef biohemijske laboratorije gradske bolnice u Zemunu. Njegova želja da se približi rodnom kraju se ostvarila ponudom opštine Plav koju je prihvatio svim srcem i tako postao osnivač prve apoteke u Plavo-Gusinjskom kraju 01.12.1956 godine. Svoju aktivnost je počeo u prostoriji prizemlja jedne privatne kuće u Plavu, na sanducima umjesto namještaja, da bi tek poslije nekoliko godina dobio pristojniju apoteku s najosnovnijim uređenjem. Godinama kasnije (tek pred penziju), uspio je dobiti od republičkog fonda moderne prostorije i prikladan namještaj. Apoteka u Plavu (i ekstenzija iste pod njegovom upravom u Gusinju), u tim vremenima je predstavljala mjesto gdje su ljudi često nalazili prvu medicinsku pomoć u nedostatku ljekarskog kadra, gdje je Hasan svoju medicinsku stručnost nesebično stavio u službu naroda. Uz odanu podršku supruge mu Marice koja je obavljala posao farmaceutskog tehničara, njih dvoje su postali i ostali dragi usvojenici ovoga kraja. Iako rođen i odrastao u Beranama, a starinom porijeklom iz Nikšića, Hasan je smatrao i smatra Plavo-Gusinjski kraj zavičajem a njihove stanovnike svojim najrođenijim.

Hasan je napisao mnoštvo knjiga i brošura u domenu zdravstva gdje je sažeo svoja znanja i predavanja o zdravom načinu života. Njegova vizionarska zagovaranja BIO ishrane još prije punih 60 godina su preteča danas naučno ustanovljenog načina te ishrane. Njegovi apeli, prije 60 godina, za izbacivanje pesticida iz agrikulture su urodili plodom tek danas sa razvojem nauke, a njegovo insistiranje na štetnosti alkohola i duhana, već poznato u ono vrijeme, danas je svakodnevna tema na medijima. Upravo te osnovne postavke pravilnog i zdravog načina ponašanja i življenja koje je dobio još u djetinjstvu domaćim i vjerskim vaspitanjem su ga i podstakle da objelodani ovu knjigu, za sve one koje istina interesuje, bez ikakve prisile, sto je zapravo i jedna od osnovnih pravila Islama.

Knjigu „VIŠE SVJETLA O ISLAMU“ koju je priredio srcem, svojim znanjem i obrazovanjem, namijenio je prije svega Bošnjacima (svog rodnog kraja i šire) a i svim ljudima drugih nacionalnosti i vjera koji traže i žele saznati istinu o pravom Islamu, toj punoj pravila ali kosmopolitskoj i tolerantnoj vjeri. Priredio je ovu veliku zbirku napisa od eminentnih islamskih i neislamskih autora, unoseći i svoje napise i zaključke, sve u cilju da bi osvijetlio učenje Islama i jedinstvo velikog moralnog učenja Božanskog Kur’ana i velikog moralnog učenja Božanskog Indžila (evanđelja) – izvornog. Važnost ove knjige je utoliko veća, što su u ovim vremenima tumačenja Islama često iskrivljena i osuđivana zbog postupaka njegovih samozvanih (ne)pripadnika. Historijski dijelovi u knjizi samo upotpunjuju sliku istine i daju čitaocu globalni uvid onoga što je rečeno i pisano o Islamu kroz istoriju čovječanstva.

 

__________________________

Literatura: Paripović Hasan,“Više svjetla o islamu“, Centar za kulturu Rožaje, 2017 (Štamparija Kujević)

 

 



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Nejra Džananović: Roditelji kao prvi dječiji uzori

Nejra Džananović Roditelji kao prvi dječiji uzori Kako odgojiti dobro dijete; koji je recept za uspješno roditeljstvo; gdje griješim u odgoju djeteta  su pitanja koja svaki roditelj, koji teži da bude što bolji otac/maj...
by Redakcija
0

 
 

Osvrt na zbirku poezije ”Bogumilske” Miraša Martinovića

OSVRT NA ZBIRKU POEZIJE „BOGUMILSKE“ MIRAŠA MARTINOVIĆA   Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista   U izdanju „Lena graphics design“ iz Prištine ovih dana je izašla iz štampe nova zbirka poez...
by Redakcija
0

 
 

Predstavljamo: Alija Redžematović

ALIJA REDŽEMATOVIĆ KULTURNI POSLENIK PLAVA   Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista   Alija Redžematović profesor, bibliotekar, poslenik kulture, i vješti hroničar svih plavskih književnih, kultur...
by Redakcija
0

 

 

Predstavljamo: Vanja Rakonjac

VANJA RAKONJAC MEDIJSKI SIMBOL BIJELOG POLJA   Piše: Božidar Proročić   Postoje oni skromni, tihi, poslenici medija koji otvore vrata mnogima. Pripremajući priloge, pišući reportaže, snimajući okom kamere ant...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

NAGRADA „TIPAR“ NINUSU NESTOROVIĆ

34. Dani humora i satire “Vuko Bezarević”         NAGRADA „TIPAR“ NINUSU NESTOROVIĆU Nagradu „Tipar“ za 2020. godinu dobio je Ninus Nestorović za knjigu „Bože, uprosti nam“ (Prometej, 2020)       Nagr...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona