O knjizi “Velika i mala čuda” mojih čudnih zavičajaca (pisci su nam oduvijek bili čudni – zar ne?) Kemala Musića i Radomana Čečovića
Da čudo bude veće sastaviše dva različita stila dva velika čovjeka u jednu malu knjigu – čudnu knjižicu. Malu po obimu, a veliku po sadržaju. Ovaj jedan priča priče, pripovijeda o svemu, a ovaj drugi pripovijeda, rekao bih, o ničemu. Kao i život – i sve i ništa… Apsurdno živimo, apsurdno pišemo o apsurdu. Apsurdno bi bilo ne pisati. Pa, od svega do apsurda, od apsurda do svega ili do nas – ako smo mi sve, a na neki čudan način čini mi se da jesmo (bar u našem vremenu). Čuditi se čudima je jedno od bogatstava kojim nas dariva život na našem putovanju kroz ovovremeno. Tako da sam se baš čuda načudio, ali to me ne sačuva da se ne začudim pred ovom sjajnom knjigom, maloj po obimu, a velikoj po čudima. Napraviti veliko čudo opisujući mala čuda – pošlo im je za rukom.
Musićeve priče, rekoh životne, o svemu sa suzom i osmijehom u njihovim rečenicama. Sa jakim osjećajem kod mene kao čitaoca da je pisac majstor kratke priče, sa umijećem da naglasi bitno, da u čudu nađe najčudnije.
Ovaj drugi, Čečović, i, njegova čudna pripovjest o životu njegovih čudnih junaka koji mogu da utiču na svoja čuda koliko i muva zaspala na ekranu lap topa. Na čudan način kupi me ova Čečovićeva čudna pripovjest, kupi me, strah me, za vazda – pa joj se evo vraćam više puta čudeći se zbog toga samom sebi. Smijući se, čudan okolini, na čudan način shvatih koliko u apsurdu o kojem piše opisa naše čudne zbilje ovaj čudni majstor ovog čudnog načina pripovijedanja.
Definitivno, imam knjigu u mojoj biblioteci – imam knjigu kojoj mogu da se vraćam a da mi ne dosadi. Čudno, ali istinito!!!
Čudima zatečen – Slobodan Zoran Obradović
