Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Promocije

31. Jula 2019.

Mehmed Meša Delić: Analiza prvog bošnjačkog romana ”Zeleno busenje”

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

 JEDAN SVIJET NESTAJE DRUGI NASTAJE

(ANALIZA ROMANA „ZELENO BUSENJE“)

U Maglaju gradu na rijeci Bosni koja mu donosi guste magle (zbog njih dobio je ime) rodio se Edhem Mulabdić 1862. godine. U Maglaju je započeo školovanje, a natavio u Sarajevu. Završio je učiteljsku školu. Obavljao je dužnost prefekt konvikta Učiteljske škole, predavao na Šerijatskoj sudačkoj školi, bio je narodni poslanik na listi JMO.

Kao čovjek od nauke i pera surađivao je u književnim listovima. Sa Safet – begom Bašagićem i Osmanom Nuri Hadžćem pokrenuo muslimanski časopis Behar. Sudjelovao je u osnivanju muslimanskog kulturnog društva Narodna uzdanica, Novog behara. Uz  sve to bio je jedan od urednika lista Pravda, glasila JMO.

Edhem Mulabdić pored svih navedenih aktivnosti se bavio i pisanjem. Objavio je sledeća dijela: Rukovijet šale, Zeleno busenje, Na obali Bosne, Nova vremena, Izabrane pripovijesti, Svak na posao.

Edhem je umro u Sarajevu 1954. godine.

Njegova izabrana djela su mu objavljena u dvije knjige 1974. godine, a koja su postala lektirska.

Iz gore nabrojanih književnih dijela  izdvojiti ćemo roman „Zeleno busenje“ prvi (na)pisani bošnjačko – muslimanski  roman u Bosni. U romanu „Zeleno busenje“ Edhem Mulabdić opisuje jedno historijsko razdoblje koje je (po)trefilo Bosnu kada ona prelazi iz patrijarhalnih u moderni oblik življenja. Tada se kidaju spone Bosna s Osmanskim Carstvom i ona ulazi u novo društvo, ulazi u evropske civilizacijske tokove. Svi oni starinski, vjekovno čuvani  običaji života, navike, društveno – ekonomski sustavi polahko i postepeno se ostavljaju po strani, a stvara se osnova novog tek došlog poretka. Bolan je svaki prekid, a pogotovo ovaj koji je bio sudbonosan i izazvao poremećaje, a to je bio i ostao predmet romana „Zeleno busenje“.

Edhem Mulabdić sa „Zelenim busenjem“ ostavi nam vječitog svjedoka o tragici, dramama i k’o more dubokim tamama u životu Bošnjaka – muslimana. Mada je to tako teško i nesnosno, Edhem Mulabdić to talasanje vremena i psihičke traume proživljavanja ljudi prilazi na umjetnički način. Kada bi roman „Zeleno busenje“ posmatrali kao sliku u ramu Bosne to bi bila slika prelomljena u spektru različitih boja (ne samo zelene), pa i u intimnoj maglajskoj (bosanskoj) sferi.

Prošli vakat, hvala Bogu da je prošao kao i svoj lični na raskršću historije Edhem Mulabdić to projicira u dva plana. Na jednom planu su stari Bošnjani – muslimani utonuli u stari k’o i oni zeman, zaneseni nadom da će se vratiti ta njihova bivša vremena, na drugom planu su zastupnici novih oštrih pogleda i ideja svjesni da taj sudbonosni prijelaz donosi i suštinske promjene.

Ovdje Edhemu Mulabdići ništa ne promiče iz fokusa opservacije  kao svjedoku događaja i potresnih drama. Njemu kao pripovjedaču rašireno je dugo i široko platno na kome nasta slika razuđena.  U središtu opservacije je okupacija (ulazak) Austrije i otpor ustanika, prvo u Maglaju, gdje se događa radnja romana „Zeleno busenje“, a onda slika otpora u Sarajevu i drugim mjestima, mada su ta zbivanja fragmentarno prikazana. Osim neposrednih slika i opisa događaja, učesnika u otporu i Maglajlija što su se držali po strani u očekivanju ishoda, ustvari je slika Bosne u danima okupacije. Svoje viđenje tog vakta Edhem Mulabdić je iskazao u likovima kao zastupnicima različitih pogleda. Ilustrativno je prikazan (opisan) Muharem – aga, stameni, tvrdi Maglajlija, koji uza sve traume ostaje uporan u svojim shvatanjima, čak i kad se osvjedoči da vrijeme nije na njegovoj strani. On doživljava rasap porodice. Skrhan i usamljen, dolazi do saznanja da su nadanja iluzorna i da su stara vremena nepovratno prošla. Sve njegove zablude će ga spriječiti da se povinuje, savije, zahtjevima novog vremena. Antipod njemu je ustanik Ahmet, koji se također protivi Austriji, ali iz drugih pobuda. Protivljenje Austriji ova dva pomenuta lika ne ispoljavaju se samo u različitim pogledima već i odnosu prema ljubavi ustanika Ahmeta i Muharem – agine kćeri Aiše. Protivi se Austriji, jer je svim nitima svog bića vezan za Bosnu. Čak i ljubav prema Aiši nije dovoljna da zatomi njegovu odanost zemlji. Prevladava osjećanje prema djevojci, jer se ljubav prema Bosni ne može ničim porediti. Mada je slutio da ga u ustaničkim redovima očekuje smrt, da će voljena djevojka ostati da tuguje za njim, neće ustuknuti pred vizijom Bosne. Zato je kratkotrajna romansa djevojke i mladića. Kao da nije iznikla iz života, drama mladih se temelji na izvorima narodne lirike i slična je tragici Omera i Mejreme u poznatoj pjesmi (Smrt Omera i Mejreme). Tragična je sudbina Aiše, koja je presvisla od bola i neostvarene ljubavi. Edhem Mulabdić kraj njenog života opisuje tako kao da je svaki dan promatrao i bilježio kako nestaje;

„a ona vehnula kao nježan cvijetak na žarkom suncu“.

U romanu „Zeleno busenje“ se tragika i ličnosti prepliće s događajima i odnosom prema tuđinskoj vlasti. Muharem – aga, čovjek starih nazora kritičan je prema Osmanlijama i Austrijancima. Osmanlije nije prihvatio zbog reformi i njihovog darivanja Bosne „na peškeš“ Austriji, kako je mislio, a svoje Bosance, posebno Maglajlije zbog njihovog ulizivanja i Osmanlijama i Austriji. Smatrao je da je za Bosnu najbolje da ostane kako jeste, ali i da se Bosanci vrate izvorima vjere. Tvrodokoran i uporan, dokraja će ostati dosljedan u tome. On nije shvatio da od Bosanaca najmanje zavisi njihova sudbina, nije poimao da Osmanlije nisu baš tako s volje predale Bosnu, da su na to bili prisiljeni i da je vrijeme osmanlija u Bosni prošlo. Tragiku će doživjeti i oni što su bili za Osmanlije i oni što su Bosnu branili. Muharem – agin sin Mustafa je otišao u svijet, a kćerka u smrt. Bio je to kažiprst sudbine. Postojanost, karakter i priroda Bosanaca su odlike kojim se nameće kao jedan od najuspjelijih likova. Drugi likovi: Mehmed – efendija, Ahmetov brat, turski činovnik uza svu kolebljivost i pristajanje i uz Osmanlije i Austriju, također doživljavaju tragediju. Naočigled mu austrijski ološ ubija majku, a njega ranjava, čime se upotpunjuje mozaik različitih sudbina.

U nedoumici da proda imanje ili da ga zadrži, utjehu pokušava naći u alkoholu od kojega ga spasava Neuman – efendija. Kao lik ostao je na raspeću dvojne ličnosti i tek je djelomično uspjela individua kojom vitla sudbina.

Psihološkim karakterizacijama i prikazima suprotnosti u viđenju Bosne i njene sudbine Edhem Mulabdić je opisao više ličnosti, među kojima i dvije žene. Osim Aiše, kao lika iz narodne poezije, fragmentarno, u detaljima o njenom držanju i ponašanju, dao je Muharem – aginu ženu i Mehmed – efendijinu majku. I jedna i druga su nastale iz istog modela žene iz naroda, odane domu i vezane za djecu. Čuđenje svemu što se događa prati strah, strepnja i slutnja na najgore, njihovu tragiku produbljuje nemoć da utiču na svoj udes (nesreću). Ostali likovi su dati jednolinijski. Ahmet, koga srce vuče u boj, čudi se držanju hodže, koji zna šta mu u ćitabu piše, ali ne zna šta mu je činiti. Ahmetu je on izdajica, kao i ostale ličnosti  Maglaja, koji cijeli dan provode u kahvi u pričama i očekivanju ishoda. I muftija koji treba da predvodi, da uputi, nalazi najlakše rješenje – napuštanje Bosne. Edhem Mulabdić je tragiku ljudi shvatio kao kob i volju sudbine. Dotakao se, mada opet fragmentarno, i držanja kmetova koji su od Austrije očekivali spasenje od turskog gospodarstva. Razumjevao ih je, čak i neke pohvalio što ne prekidaju da izvršavaju obaveze prema gospodarima. To se može objasniti i porijeklom Edhema Mulabdića koji je također pripadao imućnim slojevima. Bilo je, svakako, pojedinačnih slučajeva u držanju kmetova, ali to nije bio i opći njihov stav. U opisivanju Alije, Ahmetova brata ima autobiografskih crta što se vidi iz priče o djetinjstvu i podudarnosti s romanom (njegov odlazak poslije završene rušdije u Sarajevo na dalje školovanje).

Edhem Mulabdić je najupečatljivije prikazao žitelje svog rodnog grada. Promjena vlasti je izazvala obrate u kojima se nisu snašli. Sve se ispreturalo k’o drva na kamari, dojučerašnjeg vakta više nije bilo, došao novi, svima nepoznat, a s njim i iskušenja. Zemlja i busenje će pokriti mezarje Ahmeta i Aiše. S novom travom počeće novi život koji Edhem Mulabdić sluti. One ostale ličnosti ostale su samo kao skice, nije ih uobličavao kao cjelovite i formirane. Ali ih je dao u kontrastima, Smail – agu kao vođu ustanka, Neuman – efendiju kao čovjeka s iskustvom. Ovdje se može primjetiti da Edhem Mulabdić se nije dao zarobiti emocijama, već zaranja u psihu ljudi. On ne zasniva svoju projekciju samo na onome što kazuje o sebi već i na onom što je u njihovoj nutrini. Bio je kritičan prema ustanicima, neorganizranom otporu, pa i nekim Maglajlijama, koji su im se priključili. Sa simpatijama je prikazao, mada ni to ne na širokom planu, ustanke u Sarajevu, osobito vođu otpora, pljevaljskog muftiju Šemsekadića. Iako ni te sekvence ne idu dublje u historijsku analizu zbivanja, (treballo bi to uraditi), a do tada one će ostati kao umjetnički dokumenti prijelaznog perioda.

Edhem Mulabdić je slutio promjene i navijestio lomove u okoštaloj strukturi društva. U kontrastima starog i novog je slika propadanja, tonjenja, naročito mladih koji se nisu snalazili u novom poretku, nekritički prihvativši navike što su sa sobom donijeli doseljenici iz svih predjela Austro – Ugarske Monarhije.

Pogledi Edhema Mulabdića na idejno – društvena kretanja bili su i široki i progresivni, jer su otvarali nove horizonte i vidike. Zbog toga kao svjedoka vremena u kome je djelovao otkrivao je zablude starih Bošnjaka – muslimana uljuljkanih snom o dobrim starim vremenima, slavom i junaštvom. To se nažalost i dan – danas u  Bosni  s koljena na koljeno (pre)nosi.

Ta je misao pothranjivala zablude, zaustavljala tok kretanja i doprinosila tapkanja na mjestu i stagnaciji. Za širu kompleksniju studiju i kreiranje nosilaca pogleda nije imao daha, pa za historičare i književne kritičare roman „Zeleno busenje“ se ne može prihvatiti kao historijski roman u smislu i značenju koji taj pojam podrazumjeva. Jer, da bi slika bila potpuna, nije bilo dovoljno naslikati haotično doba, metež, nedoumice, tvrdokornost i fanatizam jednih i prilagodljivosti drugih, ali roman „Zeleno busenje“ treba prihvatiti kao umjetnički dokument vremena. Prikazao je tursku vojsku u rasulu, iseljenički talas, nade nekršćana u promjenu njihovog položaja. U crtanju ličnosti i tumačenju odnosa prema novoj vlasti ogledaju se stilske odlike, te idejne i strukturalne novine. Ako nije duboko uronio u likove, darovito ih je markirao, što je bio zametak studioznog pristupa posve različit od pristupa njegovih prethodnika. (Osman – Azizovog avangradizma i intelektualnosti, te sirove tendencioznosti i naturalističkog slikanja).

U ekspoziciji romana „Zeleno busenje“ slijedio je oblike pripovijedanja romantičarske strukture. Osoboti u tumačenju likova. Antiosmanlijski konzervativci pretvorili su se u fanatične protivnike Austrije, a liberali su zadržali isti oportunistički stav i prema Austro – Ugarskoj Monarhiji. Bili su protivnici svega što nije odgovaralo njihovoj ličnoj viziji Bosne.

Roman „Zeleno busenje“ je romantičarska i realistička priča o tragici Maglaja (Bosne). Edhem Mulabdić nije pisao historiju, već umjetničku viziju Maglaja (Bosne). U romanu „Zeleno busenje“, je kao u Maglaju  i u samoj Bosni, u njemu je i tradicija i realnost, prošlost i savremenost. Edhem Mulabdić je svima poručio da stare vrijednosti tančaju, da nailazi novo vrijeme za koje se Bošnjaci – muslimani moraju (po)dobro pripremati. I sam završetak romana „Zeleno busenje“ je kao lament sudbini „nevine žrtve onog vremena, sudbine, koju je sada pokrivalo zeleno busenje“. Jedan  je svijet otišao, a drugi nastaje. Žrtve su bile uzaludne, ali ih Bošnjaci – muslimani nisu mogli izbjeći, što pokazuje i vrijeme poslije objavljivanja romana „Zeleno busenje“ (1898. godine) i sve što se dogodilo u prošlosti i što se događa u savremenosti. A to znači da: Jedan svijet nestaje drugi nastaje.

Roman „Zeleno busenje“ je panorama i slika i umjetnički dokument. Osim istine, a do istine nam je stalo, realnosti prenosi poruke o zlehudoj sudbini Bošnjaka – muslimana, o tragičnoj sudbini ljudi, o zemlji u kojoj se svaka nova generacija nalazi pred istim iskušenjima. Mada je roman „Zeleno busenje“ (po)odavno objavljen 1898. godine,  čitajući ovaj roman imamo osjećaj da se neke stvari i dan – danas događaju (ponavljaju) kako u Maglaju tako u Sarajevu i širom Bosne. U Bosni koja ima historijske magistrale i raskršća mnogi putnici ne stižu do cilja. Oni  koriste stare i zahrđale putokaze iz svijeta koji nestaje, a izbjegavaju putokaze na kojima piše; vozite u svijet koji tek nastaje, svijet budućnosti.

Od onih koji su se bavili pisanim djelima Edhema Mulabdića na ovom mjestu ćemo pomenuti Aliju Nametka koji u knjizi: „Sarajevske uspomene“, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1997. godine na str. 67 – 85, piše o Edhemu Mulabdiću.

Jedno štampanje romana „Zeleno busenje“ u Sarajevu 1995. godine je priredio Muris Idrizović bošnjački književni povjesničar i kritičar, rođen u Crnoj Gori, Bijelo Polje, 25. maja 1925. godine, a umro u Bosni, Sarajevu 21. juna 2009. godine.

On je napisao i uvodni članak: „Umjetnička slika Bosne u doba okupacije“ To je izvrsna analizu romana“ Zeleno busenje“. Taj uvod (analizu) (is)koristio sam parafrizirao prilikom pisanja ovog teksta, a sa ciljem, da oni koji nisu (pro)čitali roman „Zeleno busenje“ Maglajlije Edhema Mulabdića, da im (pre)poručim da ga( pro)čitaju.

 

 



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Džeraldina Delić: Čovjek je hram (iz knjige „Ispod crvenog mjeseca“)

Čovjek je hram priča iz knjige „Ispod crvenog mjeseca“- autor Džeraldina Delić   Ljepota življenja je u različitostima i poštovanju različitosti. Mnogo je primjera, a jedan od njih je bijeli tanjir od porculana...
by Redakcija
0

 
 

Draško Došljak: O knjizi Branke Bogavac ”Susret je najveći dar”

Prof. dr Draško Došljak   BRANKINA KNJIGA DUHOVNOG PUTOVANJA (Branka Bogavac: “Susret je najveći dar”, Narodna knjiga – MIBA books, 2019)   “Volim memoare, jer su u njima ljudi koji su postojali...
by Redakcija
0

 
 

Said Šteta: Vilenjak

Said Šteta   VILENJAK     Zavlačio je kratke prste ispod jastuka i pokupio sve uzdahe što je čuvala k’o perle crne tiho, koračao je na svojim  željama,  da ne bi šuškale ostavio je nade umjesto svile ...
by Redakcija
0

 

 

Božidar Proročić: Razgovor sa Brahom Adrovićem

RAZGOVOR O KULTURI SA BRAHOM ADROVIĆEM KNJIŽEVNIKOM IZ BERANA Razgovarao: Božidar Proročić Gospodine Adroviću, rođeni ste u Donjoj Vrbici, (Bihor) kraj iz kog su potekli mnogi poznati pisci. Šta je za Vas značila knjig...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Željko Sekulović: ”Treba mi riječ”

OSVRT NA ZBIRKU POEZIJE ŽELJKA SEKULOVIĆA ,,TREBA MI RIJEČ” Piše: Božidar Proročić Željko Sekulović je svojom prvom zbirkom poezije ,,Treba mi riječ” zakoračio u poetski svijet svojih misli i snoviđenja. Na samo...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona