Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Bosna i Hercegovina

26. Septembra 2022.

Nazif Veledar o knjizi ”Druga obala” Faruka Dizdarevića

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Dr. Nazif  Veledar

 

TRAGANJE  ZA  DUHOM  STVARANJA

Faruk Dizdarević, Druga obala/ Ogledi i razgovori, Grafičar, Užice, 2022.

 

Knjiga DRUGA OBALA književnika, književnog i likovnog kritičara, esejiste, hroničara, historičara i publiciste Faruka Dizdarevića je dragocjen prilog kulturnoj literaturi kod nas, a i šire. Analize i ocjene u njoj čine je bitnom  za svakog onog  ko želi da se bavi kulturom i naukom i ko želi da razumije kulturna zbivanja ovih prostora. A da  pojedinci iz naših redova o književnosti, likovnoj umjetnosti i drugim oblastima znaju pisati objektivno, savjesno i uspješno, najbolji dokaz je i knjiga DRUGA OBALA  i reakcije na nju. Ona je naišla skoro na opću podršku. U isto vrijeme je pozdravljena kao objektivan doprinos  kulturi. Pomenuta knjiga ima posebnu vrijednost jer je napisao jedan od najsvestranijih bošnjačkih intelektualaca, čovjek suverene erudicije, žanrovski raznovrstan, koji se desetinama godina bavi književnim radom, teatrologijom, historijom, etnomuzikologijom, likovnom i književnom kritikom.

Pri pisanju ove knjige Faruk Dizdarević je išao putem sveobuhvatnih sinteza i zaključaka, težeći k objektivnom ocjenjivanju djela i njihovih autora, promatrajući ih unutar povijesnih, prijeko potrebnih okolnosti za razumijevanje samog djela, prenoseći ih čitaocu na maksimalnoj razini, svakako, koliko to omogućavaju građa, struktura i zakonitost bosanskog jezika, kao sredstva saopćavanja i sporazumijevanja.

U izučavanju života i rada pojedinih književnika, slikara, ljudi od pera i nauke, Dizdarević posvećuje veliku pažnju značaju sredine i vremena te općih kulturno-povijesnih prilika. Kultura ne priznaje granice. Dizdarević u knjizi DRUGA OBALA piše o stvaraocima iz Sandžaka, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Srbije… Akcentovaćemo neka imena.  Knjigu otvara tekst o Huseinu Bašiću (Plav, 1938 – Titograd/Podgorica, 2007),  koji je prikazao u svojim djelima cjelokupnu životnu dramu bošnjačkog naroda, njegovu sudbinu i kontinuiranu borbu za očuvanje identiteta Bošnjaka, njegove kulture i tradicije, kroz različite historijske periode i događaje. Bašić je objavio  deset romana, jedanaest knjiga poezije, tri knjige priča i novela, više antologija iz usmene književnosti Bošnjaka. Autor je petoknjižja Zamjene, koje se smatra kapitalnim djelom cjelokupne bošnjačke književnosti i književnosti balkanskih prostora. Između ostalog, u svom tekstu Dizdarević piše: „ (…) Bašić je bilježio i vrijedno sakupljao bošnjačko usmeno lirsko i epsko stvaralaštvo i postepeno ga oblikovao u antologijske cjeline bez kojih je danas nezamisliv svaki pokušaj proučavanja i identifikovanja ukupne prirode bošnjačkog usmenog književnog nasljeđa na našem tlu. Ovaj dio njegovog angažmana višestruko je značajan. Naglasićemo samo neke od tih strana: a) da se afirmiše i na jedan konkretan način potvrdi teza o jedinstvenoj kulturnoj baštini svijeta; b) da se u serioznom antologijskom izboru ponudi čitaocima raskošno biserje izvornog književnog blaga jednog naroda; c) da se prevaziđe zanemarivanje i marginalizovanje kulturne baštine bošnjačkog naroda. Iako vjekovima prisutno na ovim prostorima, a zatim i u raznim antologijama i zbornicima, bošnjačkom usmenom blagu uskraćivano je priznanje specifičnog kulturnog i nacionalnog identiteta, odnosno ono kao takvo nije dobilo puno zasluženo priznanje“.

Usput da napomenemo, da je tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake u njoj, i sve bosnocentrične građane od strane Srbije, Crne Gore i Hrvatske (1992-1995), Husein Bašić iskazao solidarnost sa patnjom bošnjačkog  naroda u Bosni i Hercegovini, kada je odbio učestvovati na manifestaciji “Ratkovićeve večeri poezije” u Bijelom Polju. Čelnici ove manifestacije su u jeku masovnih pokolja u Bosni i Hercegovini dodijelili nagradu za poeziju pjesniku-zločincu Radovanu Karadžiću. Zbog te sramne odluke organizatora, laureati ove nagrade Jevrem Brković, Sreten Perović i Ismet Rebronja vratili su ranije dobijene ove nagrade.

Čak kroz šest tekstova objavljenih u ovoj knjizi autor daje opširniji prikaz stvaralaštva akademika, književnika, romansijera, pripovjedača i pjesnika Ćamila Sijarića (Šipovice kod Bijelog Polja, 1913 – Sarajevo, 1989), čiji je jezik prepun originalnog sandžačkog mentaliteta, koji bosanskom jeziku daje širinu i dubinu i koji ga čini prošaranim  turcizmima, arabizmima i iranizmima. Ćamil Sijarić je stvorio jasan, sadržajan i šarolik  pjesnički jezik i tako širom otvorio vrata kasnijim sandžačkim, odnosno bošnjačkim književnicima do iskrene, tople i umjetnički sadržajne književnosti, jer Ćamil je za ove prostore isto što i Markez (Gabriel Garcia Marquez) ili Borhes (Jorge Luis Borges) za Latinsku Ameriku. Više prostora ustupljeno je i bošnjačkom, bosanskohercegovačkom i internacionalnom akademskom slikaru, istraživaču i slobodnom intelektualcu Džeki Hodžiću (Godijevo kod Bijelog Polja, 1950), autoru umjetničkog djela – vječne teme života – „Raj/Džennet – Pakao/Džehennem“, umjetnika koji ne sudi, on opominje, na čiji slikarski rad veliki uticaj ima sufijska literatura, naročito sufijski velikan Feriduddin Attar i njegove dvije mesnevije: „Govor ptica“ (Manteg at-Tair) i „Musibet-nama“ (Knjiga o tegobama duhovnog puta) koja predstavlja vrhunac Attarevog sufijskog (mističnog u kršćanstvu i filozofiji) putovanja i njegovo izrastanje u svjetlosnog čovjeka, a blizak mu je i veliki sufijski mislilac, divanski pjesnik šejh Ahmed-baba Gurbi (Novi Pazar, 1689/90 – Novi Pazar, 1771/72) čiji Divan, prema doktorskoj disertaciji Sibel Akbulut Seldžuk odbranjenoj 2007. godine na Univerzitetu u Istanbulu,  sadrži sljedeće žanrove: 82 gazela, 38 kit’a, 17 mufreda, 9 nazma, 8 mesnevija, 6 kasida, 6 museddesa, 6 šarkija, 5 tesdisa, 3 nefesa, 2 murabbaa i 1 murasella. Šejh Ahmed-baba Gurbi Novopazarac čije ime nosi tekija u Novom Pazaru, a sljedbenici i poštovaoci njegovog djela su sagradili turbe na mezaristanu Gazilar u Novom Pazaru i prenijeli njegove zemne ostatke iz avlije Tekije (na čijem nišanu je kapa sa 12 kajasa, što simbolizira 12 derviških tarikata, op. a.). On nostalgično iz tuđine poručuje: Hodi i počuj, Bosna je moja zemlja / a Novi Pazar boravište moje./ Junaci graničari su naši ljudi,/ na braniku čojstva što stoje./ Svaki od njih za jednog Boga znade,/ i služi mu pun ponosa i nade./ Bože, koji si bogat javno i tajno,/ štiti narod od žalosti u mojoj domaji.          

U esejističkoj formi prikazano je stvaralaštvo nekoliko desetina istaknutih književnika, slikara i drugih znamenitih autora, te nekih koji obrađuju slobodne teme iz različitih područja, čime Dizdarević ulazi u dublje i istančane analize aktuelnih zbivanja, predstavljajući  odbranu naprednih stremljenja u općem stvaralaštvu. Tako, naprimjer, Dizdarević daje osvrt i na stvaralaštvo Ulvije Mušovića (Seljašnica kod Prijepolja, 1956)  koji priprema građu za monografiju bratstva Mušovića, koje je igralo veoma zvačajnu ulogu na prostoru Sandžaka i Crne Gore  u vremenu osmanske vladavine. Mušovići su upravljali  preko 150 godina Kolašinskom, Nikšićkom i Tarskom kapetanijom. Mnoge bošnjačke epske pjesme govore o junaštvu kapetana iz porodice Mušović koji su bili kapetani Nikšića od 1714. do 1877. godine, kada je posljednji nikšićki kapetan Hamza-beg Mušović (spominje se u „Gorskom vijencu“, op. a.) predao ključeve grada crnogorskom knjazu Nikoli. Znaš Bošnjaka bega Huseina,/ Huseina-bega Mušovića/ Koji konja pred družinom jaše/ Pa se šeće Javorkom planinom,/ Niko njemu na mejdan ne smije.

Dizdarević se ideološki i prostorno ne ograničava jer djela svih autora, zajedno, čine piramidu koja se zove univerzalna kultura. U okviru ove konstatacije neka od strane nas bude ovom prilikom, spomenuto ime filologa Filipa Krunića koji je svojedobno označavao svoj jezik bosanskim, a koji je 1851. godine objavio u Beču knjigu „Latinska gramatika za bosansku mladež“ (štampana u štampariji Mehitarista), misleći pri tom na jezik kojim govore Bošnjaci, Srbi, Hrvati i Crnogorci, kasnije označavan različitim imenima (bosanskim, srpskim, hrvatskim, crnogorskim, ilirskim, morlačkim, srpskohrvatskim, hrvatskosrpskim, jugoslavenskim). Naime, bošnjački nacionalni interes nije se ograničio samo na prostore Bosne i Hercegovine već doseže, preko Sandžaka, sve do Kosovske Mitrovice.

Faruk Dizdarević  je bio i ostao slobodoumna ličnost, a koncepcije ove njegove knjige toliko su duboke i svestrane da svako u njoj može naći ponešto  za sebe. Nije slučajnost da je rođen u Bijelom Polju, vrelu darovitih ljudi, rodnom mjestu divanskog pjesnika, putopisca i diplomate Šehdi Osmana Kadića Bjelopoljaka koji je 1757. godine  u Sarajevu osnovao samostalnu javnu biblioteku, u avliji Careve džamije (The Osman Šehdi efendi Kadić Bjelopoljak Library in Sarajevo); rodnom mjestu Šaćira Mehmeda Kurtćehajića (Bijelo Polje, 1844 – Beč, 1872), prosvjetitelja, reformatara, prvog bosanskohercegovačkog modernog novinara i urednika, prevodioca, publiciste, doajena bošnjačkog novinarstva, predsjednika općine Sarajevo, koji je pisao pod utjecajem zapadnih reformnih strujanja i bio je „prva lastavica  koja je navijestila društveni preporod Bosne i Hercegovine“ (Safvet-beg Bašagić); u selu Obrov kod Bijelog Polja rodio se Avdo Međedović, jedan od najvećih epskih pjesnika u svijetu, balkanski Homer, koji je kao i njegov ep „Ženidba Smailagić Mehe“ izuzetna pojava u svjetskoj književnosti, a njegov pomenuti ep  je poslužio harvardskom profesoru Milmanu Pariu (Milman Parry)  kao  istinski dokaz  razrješenju tzv. homerskog pitanja;  prva borbena pilotkinja na svijetu po kojoj je dobio ime Međunarodni aerodrom u Istanbulu, na azijskoj strani grada, Gokčen (Gökçen)  Sabiha (Bursa, 1913 – Ankara, 2001) porijeklom je iz sela Lozne kod Bijelog Polja;  u selu Lahol kod Bijelog Polja rodio se Alija Džogović (Lahol,1929-2014, Peć), akademik, univerzitetski profesor, pisac, pjesnik, naučnik, lingvist, antropolog, etnolog,  teoretičar savremene i tradicionalne bošnjačke književnosti, jedan od najznačajnijih onomastičara i dijalektologa Balkana, koji je prvi promovirao bosanski jezik. (Jezik historijski ne „imenuje“ narod već teritorij, prostor na kojem se jezik govori, piše i razvija. Takav je slučaj i s Bosnom i njenim jezikom. Jezik je bosanski zato što je jezik Bosne. Nominacija bošnjački jezik je izmišljena i ona ne postoji niti je ikada postojala u svijesti govornika jezika Bosne. A kada kažemo Bosna, pod tim pojmom podrazumijevamo i Hercegovinu i Sandžak kao sastavne dijelove historijske Bosne, op. a.);  u čuvenoj bjelopoljskoj porodici Idrizović  rodio se Nusret Idrizović (Bijelo Polje, 1930 – 2007, Zagreb), klasik bošnjačke književnosti,  romansijer,  pjesnik, dramaturg, esejist i filmski scenarist, koji se bavio, pored ostalog, fenomenom stećaka i Dobrih Bošnjana. Posebno je vrijedan njegov ciklus od tri knjige – esejistička trilogija Kolo bosanske škole smrti (Globus, Zagreb, 1984), Kolo tajnih znakova  (Globus, Zagreb, 1987) i Kolo svetog broja  (Globus, Zagreb, 1989) o bosanskohercegovačkom srednjovjekovlju, gdje ističe stećke kao veoma važne nijeme spomenike. Trilogija je nastala nakog dugogodišnjeg proučavanja fenomena stećaka (a stećak je tipičan bosanski fenomen, nepoznat je u srcu Srbije, Hrvatske i Crne Gore). To su esejističke proze koje su poetske evokacije života srednjovjekovne Bosne potaknute pjesničkim i likovnim porukama sa stećaka. Idrizović je, dakle, ovim svojim djelima  ostvario svojevrstan portret srednjovjekovne države Bosne  i njezinih ljudi.  Ratna stradanja Bošnjaka u Bosni i Hercegovini (1992-1995) i užasna silovanja Bošnjakinja strašno su ga potresli i motivirali da napiše 1996. godine dokumentarno-faktografski roman – ispovijest pedeset silovanih žena u ratu od 1992. do 1995. godine.  Roman nosi naslov Hude sudbe: silovanje Azre (AGM, Zagreb, 1996); spomenućemo i Ilijasa Dobardžića (Bijelo Polje, 1909 – 1945)  koji je bljesnuo na pjesničkom nebu zbirkom poezije Pjesme niz dolove (1930). Pored poezije okušao se i u drugim žanrovima: autor je više pripovijedaka, književnih i likovnih prikaza, zapisa, bilježaka i drugih oblika proznih formi, a njegovo djelo je „dragocjen kamenčić u literarnom mozaiku bjelopoljskog kraja, pa i šire“ (Faruk Dizdarević, Druga obala, str. 192).  Iz Bijelog Polja ili bjelopoljskog kraja  su i poznata književna imena Risto Ratković, Marko Vešović, Miodrag Bulatović, Dragomir Brajković, Saladin Burdžović…

Faruk Dizdarević, član Udruženja književnika Srbije i Društva književnika Bosne i Hercegovine, Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca, Dukljanske akademije nauka i umjetnosti sa sjedištem u Podgorici, je pravi nasljednik navedenih velikana. To su njegovi preci po autorskim djelima i izdavačkoj liniji. Ne zaboravimo da je Dizdarević pokretač „Limskih večeri poezije“ i „Limskih večeri dječije poezije“, likovnog serijala „Put ka slici“, pozorišnih smotri, recitatorskih okupljanja i drugih kulturnih akcija, te pokretač izdavačke djelatnosti (Biblioteka „Limske večeri poezije“, edicije „Limes“, „Manualis Labor“ i „Testudo“). Učestvovao je u javnom i kulturnom životu, visoko digao kulturni bajrak, kao pripadnik naroda koji je iznjedrio umjetnički najbolju baladu u svjetskoj književnosti „Hasanaginicu“, i ne samo nju. Ibrahim-beg Bašagić, otac slavnog pjesnika Safvet-bega Bašagića, pripovijedao je na jednom muhabetu u Počitelju na Neretvi, kako bi Arif Hikmet-beg Rizvanbegović Stočević, da bi potvrdio tezu da je bosanski jezik bogatiji od turskog jezika, izrecitirao stihove:„Vidio sam  lijepu curu na zeleni u gori,/ Njeno lice kao sunce, odsijeva i gori./ Mili Bože, ja miline! Tu na zemlji i gori,/ Na nebesima, rekao bih, od nje Mjesec je gori.“ U ovoj strofi rimuju se četiri po glasovima jednake, a po značenju različite riječi, što govori o bogatstvu i bujnosti bosanskoga jezika. Usput bi Ibrahim-beg Bašagić naglasio, da nešto slično nisu mogli izrecitirati prisutni turski pjesnici. A šta onda reći, nego isto, ono što je rekao Arif Hikmet-beg Rizvanbegović: „Moj narod je najveći pjesnik.“

 U knjizi DRUGA OBALA Faruka Dizdarevića susrećemo razgovore sa znamenitim ličnostima, kao što su: Zaim Azemović  (Bukovica kod Rožaja, 1935 –2015, Podgorica),  književnik, pjesnik i prozni pisac, etnograf, historiograf, antropogeograf, publicist i naučnik, sakupljač narodnog blaga rožajskog kraja, koji je u svom književnom opusu ispisao dirljivu i tešku egzistencijalnu prošlost sandžačkih Bošnjaka, a posebno sandžačkih muhadžira; Bisera Suljić Boškailo (Tutin, 1965), književnica, univerzitetski profesor, doktor filoloških nauka, germanist, naučnica, istraživač, novinar, prevodilac, koja je tokom svog istraživanja  došla do manje poznatih  rezultata da u genetskoj strukturi Bošnjaka ima dosta gotskog etnoelementa, da je vjera Dobrih Bošnjana u suštini gotsko arijanstvo  i da je bosančica najstarije pismo na Balkanu; Džeko Hodžić (Godijevo, 1950), akademik, slikar, autor monumentalnih likovnih djela „Apokalipsa I, II i III“,dobitnik niza domaćih i inostranih nagrada i priznanja; Velibor Jovanović (Muškovina, Prijepolje, 1944), književnik koji je do sada objavio šest romaneksnih djela i knjigu pripovijedaka; Izudin Bajrović (Pljevlja, 1963), prvak Narodnog pozorišta u Sarajevu, istaknuti pozorišni i filmski glumac koji je odigrao veliki broj uloga u pozorištima u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Švicarskoj, Švedskoj…, iz znamenite bošnjačke porodice Bajrović, porijeklom iz Nikšića (Onogošta); Saladin Dino Burdžović (Bijelo Polje, 1968), pjesnik, prozaist, dramski pisac i novinar, pored ostalih i autor knjige „Rifat’ koja je pjesnikov omaž heroju Drugog svjetskog rata, sanjaru i vizionaru Rifatu Burdžoviću Trši, koja knjiga je u relativno kratkom roku doživjela više izdanja;  Rasim Ćelahmetović (Priboj, 1945), pjesnik i prozni pisac, esejist, antologičar, koji je priredio antologiju poezije Bosnjaka u Srbiji “Otisci začaranih ogledala”, koja čini sastavni dio trotomneAntologije poezije pjesnika nacionalnih manjina i etničkih zajednica u Srbiji“ (Smederevo, 2009) koju je sačinio Risto Vasilevski. Na sajmu knjiga u Beogradu, ta antologija proglašena je izdavačkim poduhvatom u Srbiji za 2009. godinu;  Aljo Smailagić (Berane, 1933), slikar, skulptor, scenograf, dobitnik niza priznanja i nagrada za svoju likovnu i kulturnu djelatnost; Marko Vešović (Pape, Bijelo Polje, 1945), pjesnik, romansijer, pripovjedač, književni kritičar, esejist, antologičar, jedan je od najvećih i najuticajnijih  književnika našeg govornog prostora; Hadžem Hajdarević, književnik, pjesnik, prozni pisac, esejist, publicist, pisac za djecu, urednik i priređivač izdanja drugih autora, autor i suautor više udžbenika bosanskog jezika i književnosti za osnovne i srednje škole u Bosni i Hercegovini, predsjednik Društva pisaca Bosne i Hercegovine od 2018. godine, rođen je 18. 7. 1956. godine u Kruševu kod Foče. Završio je Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu, a potom diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.

Knjigu DRUGA OBALA autora Faruka Dizdarevića treba čitati jer se od njega mnogo toga može naučiti. Toplo je preporučujem svima (studentima, profesorima, kulturnim i društvenim radnicima, đacima, slikarima, književnicima, psiholozima, filozofima, sociolozima, teatrolozima i naravno svim građanima bez obzira na profesiju) koje zanimaju ove teme.

 

 

 



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Promocija ”Enciklopedije Bošnjaka” Nazifa Veledara u Goraždu

Naučnu, kulturnu, historiografsku i svaku drugu duhovnu djelatnost prati odgovarajuća leksikografija, u vidu leksikona, rječnika, enciklopedija i drugih sličnih priručnika, u kojima se prati spomenuta produkcija. Nažalost...
by Redakcija
0

 
 

Objavljen ”Kovid dnevnik jednog učitelja” Matije Zorića

Kovid dnevnik jednog učitelja Iz štampe je izašla knjiga pod nazivom Kovid dnevnik jednog učitelja, autora Matije Zorića. Izdavač je Prosvjetna zajednica Crne Gore, recenzent profesorica Senada Đešević. Kao prosvjetni ...
by Redakcija
0

 
 

Izdavačka kuća Heliks: ”Viči tiše, bato” Ivone Bžezinove

Heliks je upravo objavio roman Viči tiše, bato, češke autorke Ivone Bžezinove. Ivona Bžezinova (1964), nagrađivana češka autorka, ubraja se u sam vrh savremenog evropskog stvaralaštva za decu. Odrasla je u gradiću Us...
by Redakcija
0

 

 

Američka ambasada za razvoj slobode medija u Crnoj Gori

Američka ambasada u Crnoj Gori je podržala projekat NVO Avlija ”Ovo je Slobodna Crna Gora – mediji za građane” koji će se realizovati narednih godinu dana, medijski partner je Radiotelevizija Pljevlja. Op...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Sačuvajmo energiju – zaštitimo prirodu

Ministarstvo kapitalnih investicija je podržalo šestomjesečni projekat ”Sačuvajmo energiju – zaštitimo prirodu” koji je kombinacija više akcija na edukaciji stanovništva o značaju očuvanja zdrave životne...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona
 
Secured By miniOrange