Zorica Antulov: Moja zelena noć, knjiga pjesama u rukopisu.
… Pjesme nastale kroz duže vremensko razdoblje i prilično su međusobno različite, što tematski, što stilski, a što se vidi i kroz izmjenu slobodnog i vezanog stiha. Međutim, željela bih da se, ako se ikada objave, objave baš takve (jedan cijeli život u svojoj raznolikosti). – Zorica Antulov.
Očima golubice, dušom lastavice, s glavom u oblaku, zagrljena snom, pamučnim harfama svira, sa svog pjesmotvornoga oblaka, u voštanome danu, ogrnu srebrn plašt riječi, podudarajući se s mjesečinom pjesme, brodi pjesničkim prostranstvima, pobadajući krajeve svoje duše namjesto vesla u pučinu pjesničkoga neba. Za njom zaorana pjeni mjesečine srma. Nadodaju se za njom, ko ruke nad glavom: slova, riječi, stihovi, pjesme… poetska premrežja… crkvišta stiha, autocestom života.
Zorica Antulov pred nas donosi poetsku zbirku vrijednu odziva. Pred nama je poetski znalac, neupitne poetske pismenosti. Besprijekorno izgrađena struktura pjesme svijetli iznutra dušom pjesnikinje. Ovim pjesmama pjesnikinja je neupitno prilazila više puta, nije prelazila preko njih, odbacujući ih od sebe, nisu date od prve ruke, preko ruke, ko ni sebi – ni svom, zagrebane s vrha, bez dubine, nisu poetski frnjokuli, već suprot tome -brušene su do punoče sjaja, tako da sjaje bez viškova. Ne vrijeđaju čitatelje nekom autoričinom naknadnom pameti sveznadara… Ne, one ostaju otvorene da se domisle. Moderne i zatvorene svojom otvorenošću. Dat na dlanu unutarnji svijet pjesnikinje – iskreno i neupitno, bez zadrške. Prozori srca pjesnikinje širom su otvoreni poetskim konzumentima. Poetsko je ovo krunjenje života.
Pjesnikinja sebe nesebično daje, plete se u stihopletu stihova. Oprisućuje se stihovima. Zasvijetle poetske kapi prpošne mladosti, pa se već u nekoj od sljedećih pjesama izbavlja od ozbiljnosti života, života zasićenog življenjem, kog otima brzacima vremena. Ne izdvaja stopu iz stihovnoga koračaja, hrabrohodna unutar osobne, samosvojne življene poezije, sigurna u sebe, sigurna u poetske tragove za sobom, ogrće se šalom svih predhodnih stihova…ukoričuje se knjigom.
Pravom pravcu streme stihovi pjesnikinje Zorice Antulov. Toliko života, osobnoga iskustava, ljubavi – (ne)ljubavi – staje među riječi…
Mrse se parangali života i pjesme, ukoričeni u korice knjige, knjige pjesama u rukopisu: Moja zelena noć, Zorice Antulov.
Zorica Antulov, osobitoga osobnoga senzibiliteta, u pletu stihovnih reakcija, zapliče sebe.
U Dragama, 6. kolovoza 2015.
Nikola Šimić Tonin
Istaknuta slika: Foto: Nikola Miličić, Bosanski Brod (Bosna i Hercegovina)
