Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Promocije

6. Avgusta 2021.

O stihozbirci Habiba Mandžića ”Kada pjevam, Mjesec me sluša”

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

POEZIJA KAO STABILNIJA VEZA S MATERNJIM JEZIKOM I ZAVIČAJEM

 

Bilješka-recenzija o knjizi pjesama Kada pjevam, Mjesec me sluša Habiba Mandžića

 

 

Općenito nam je poznato da je poezija dio umjetnosti koja se temelji na primjerenom jezičkom izražavanju. Pjesništvom se, kroz izazvana semantička trenja između riječi i sintagmatskih cjelina, te kroz ritmičnost uobličenih stihova, otkrivaju i obogaćuju jezičkokreativne mogućnosti ljudskoga duha. Iz tog razloga, poezija najdirektnije pobuđuje čovjekovu maštu, intenzivira osjećaje i svijest o vlastitoj egzistentnoj pozicioniranosti unutar svijeta i vremena u kojemu se živi. Što su ti neposredni osjećaji dublji, utemeljeniji, slojevitiji i što je magija stihovnih dionica čuvstvenija, time postignuta pjesnička atmosfera dobiva na izrazitijoj poetskostvaralačkoj snazi i uspjelosti… Vjerovatno je Habib Mandžić imao u vidu stih velikoga pjesnika, mistika, duhovnika iz 13. stoljeća Dželaluddina Rumija “Jedan Mjesec siđe s neba i pogleda me…” kad je davao naslov svojemu pjesničkom prvijencu: Kada pjevam, Mjesec me sluša. Ta odiskonska čovjekova vezanost za nebo, kozmos, za Boga i trajnost Njegova stvaranja primarna je inspiracija svakog pjesnika koji pjesništvo doživljava kao osobni način zahvale Bogu na daru u jeziku i na darovima u svemu drugome. Razgovor lirskoga subjekta s onima kojih više nema i s onim čega više nema moguć je jedino preko Mjeseca kao najčuvstvenijeg medija univerzalne ljudske trpnje i nostalgije.

Habib Mandžić u dosadašnjem svome životu nije “imao potrebu” pisati pjesme, bavio se profesurom, pisao je i objavljivao knjige eseja popularnoga edukacijskog sadržaja iz oblasti vjere, historiografije, životnih fenomena, kao što je, naprimjer, načelo ljubavi, te svakodnevnih ljudskih zapitanosti pred izazovima sa kojima se svako od nas suočava. Knjiga Kada pjevam, Mjesec me sluša njegov je pjesnički prvijenac, nešto kao hrabro autorsko okušavanje i u ovoj jezičkoizražajnoj formi. I možda ne bi ni bilo ove knjige pjesama da Habib Mandžić nije životom, poslom i sudbinom već tri decenije u dalekoj Australiji, u Melbourneu, gdje je veza s maternjim jezikom, i zavičajem općenito, mnogo više negoli je to svakodnevna čovjekova nostalgija, a poetski izraz nudi baš tu mogućnost čvršćeg, stabilnijeg, trajnijeg povezivanja sa svim sastavnicama vlastitosti i ukupnosti svoga identiteta…

Čitajući, tako, stihove Habiba Mandžića, otkrio sam još jednu kreativnu dimenziju svoga kolege iz medresanskih klupa. Mandžić i ja smo zajedno završili Gazi Husrevbegovu medresu u školskoj 1976./1977. godini, bilo je to vrijeme kad sam ja, zajedno s Habibovim i mojim kolegom iz razreda Džemaludinom Latićem, već slovio kao nekakav pjesnik, poslije bismo se povremeno družili u vrijeme studentskih dana. Iz tog sam razloga Mandžićevo pjesništvo doživio kao jedno veoma ugodno iznenađenje. Vjerujem da se i sam Habib Mandžić osjetio lično iznenađenim kad je odlučio da ono što misli, osjeća, pamti prenese u svijet i ritam poezije. Hvala Bogu da se na to usudio i, što je najvažnije, uspio je u svome književnostvaralačkom naumu. Govorim to što sam ohrabren snažnom uspjelošću mnogih pjesničkih dionica u ovoj knjizi. To samo potvrđuje da u svakom čovjeku na ovom svijetu postoji pjesnik, pitanje je samo kad će to pojedinim osobnim iskustvom biti otkriveno i odlučno ponuđeno na neposrednu i živu čitalačku komunikaciju s drugima.

Habib Mandžić u knjizi pjesama Kada pjevam, Mjesec me sluša najprije misli i pjeva o svome zavičaju, o kozmičkoj drami Srebrenice i rodnoga srebreničkog kraja, o majci, ocu, svojemu pitomom selu Gladovići poviše Drine, drugarima iz djetinjstva, o dobroj zemlji Bosni, bosanskom vojniku, o rasutim snima u zavičaju, o rasutim mezarjima, rasutim uspomenama, rasutim budućnostima, o svojoj životnoj družici i porodici, te svemu drugome što je neposredno zaokupljalo pažnju njegova lirskog subjekta. Traumatična povijest njegove (i moje) istočne Bosne uvijek je bivala gušća od težačkog znoja i gušća od suze za ubijenima i izgubljenima tokom agresorskih ratova u 19. i 20. stoljeću i kleronacističkih komšijskih genocida nad muslimanskim stanovništvom, što je  kulminiralo jula 1995. godine. Autor osjeća da je domovinska i nacionalna stradalnička drama najpouzdanije “formatirana” u pjesničkom izrazu, ali tako da stihovi nisu puki jauk uprazno, niti patetična zvonjava očajničkih riječi, čega smo se naslušali/načitali u mnogim dosadašnjim tzv. osviješćenim patriotskim pjevanijama, nego su pouzdane poetskostvaralačke građevine kroz koje se znatno duže i znatno pouzdanije pamti vrijeme kojemu smo i mi živi svjedoci… Ima ovdje pjesama o putovanjima, od Australije do Španije, gdje se, putujući više kroz vrijeme negoli kroz prostor, raskrivaju planetarne istine/spoznaje koliko je na Zemlji sve mnogo povezanije no što smo kadri vidjeti i razumjeti običnim ljudskim okom. Lirski subjekt osjeća da između Andaluzije iz 16. stoljeća i Srebrenice na kraju 20. stoljeća postoji ona snažna opominjuća memorijska nit koja ravnomjerno udara o svaku ljudsku sljepoočnicu. Tu je, dakako, upoetizirana i drama aktualne pandemije, gdje je ljudski rod, u neviđenu biološkom ratu tajnih a mračnih ovosvjetskih sila, pretvoren u žalosnu zbunjenu masu od strahovanja, fizičkog distanciranja, virtualiziranja, postupnog nestajanja.

Ni jedan autor, dakako, ne može u svojoj poeziji, pa i da se potrudi, pobjeći od svoga izvornog osjećanja svijeta. Mnoge opservacije o svijetu i životu, koje smo čitali u Mandžićevim knjigama eseja, nalaze se, u svojoj sržnoj supstanciji, i u stihovima stihozbirke Kada pjevam, Mjesec me sluša. Potvrđuju to pjesme ”Jedna mala srž”, “Pleonazam”, “Ako umrem ovdje”, “Svi su otišli”, itd. Poetskotvorna neposrednost, iskrenost, spontanost u osjećaju i izrazu doimaju se kao dominantne odlike ove poezije. U nekoliko slučajeva sam, jako obradovan, zastao nad ugodnim i nesvakidašnjim poetskim emanacijama određenih pjesničkih cjelina. Tada bih pojedinu pjesmu i drugi put pročitao. To potvrđuje onu opću istinu da svaku dobru pjesmu na neki način dopisuje onaj koji tu pjesmu čita, koji je “sustvaralački” doživljava.

Ovo bismo druženje sa stihovima Habiba Mandžića mogli završiti pjesmom “Ako umrem ovdje”: Ako umrem ovdje na kraju svijeta,ako umrem u zemlji koja nije moja, / ipak će me anđeo, moj dobri anđeo,  / odnijeti mojoj kući. // Ako umrem ovdje, / vjetar koji puše s juga / on će me odnijeti kući. / Anđeo i vjetar, / Anđeo i vjetar! – u nadi da su u životu još uvijek preuranjena ikakva “zavještanja”, osim u poeziji, i da ćemo u neko buduće vrijeme dočekati i neku drugu knjigu Mandžićevih stihova…

Bilo bi sjajno, recimo, da knjigu pjesama Kada pjevam, Mjesec me sluša bude promovirana na nekom našem budućem razrednom sastanku, one generacije koja je maturirala školske 1976./1977.godine, u prostorijama Gazi Husrevbegove medrese u Sarajevu.

 

 

 

Hadžem Hajdarević

 

 

Sarajevo, 18. april 2021.



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Braho Adrović: Mali esej o knjizi o velikom pjesniku Izetu Sarajliću

 KNJIŽEVNI SPOMENIK PJESNIKU IZETU SARAJLIĆU ITALIJANSKOG PISCA ROCCA   U Itaiji je nedavno izašla iz štampe knjiga “Izet Sarajlić za Sarajevo, život i poezija” profesora Paolo Maria Rocco i to na italij...
by Redakcija
0

 
 

Osvrt na knjigu ”Sjećanje o Husejinu Smajloviću”

Okamenjeni Amor – Osvrt na knjigu ”Sjećanje o Husejinu Smajloviću”   Osvrt na knjigu, doajena novinarstva, ratnog urednika sarajevskog “Oslobođenja”, pjesnika i novinara Faruka Midžića Midže, ko...
by Redakcija
0

 
 

Prvi put objavljena bajka o Jeleni J. Dimitrijević

Први пут објављена бајка о Јелени Ј. Димитријевић Канадаска издавачка кућа Ukiyoto Publishing објавила бајку чија је главна јунакињ...
by Redakcija
0

 

 

”HRONIKA PROPASTI” Andreja Nikolaidisa (Shura Publikacije)

HRONIKA PROPASTI Andreja Nikolaidisa (ShuraPublikacije, Opatija 2021., više o knjizi na www-shura-edit.com). Radi se o zbirci odabranih kolumni ovog vrsnog crnogorskog i bosanskog autora, koja je svojevrsni odgovor na pitanje ...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Predstavljamo: Stihozbirka Zhana Bakhyta na hrvatskom jeziku

Stihozbirka Zhana Bakhyta na hrvatskom jeziku   Poslije stihozbirki Zhana Bakhyta u Srbiji i Bosni i Hercegovini, pojavila se i jedna na hrvatskom jeziku – „Vjetar uspomena“. Almaty, Beograd i Zagreb povezani su u čudes...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona
 
Secured By miniOrange