Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Promocije

22. Septembra 2021.

Odlomak iz novog romana Adnana Sijarića ”Paučina” (istinita priča)

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

ADNAN SIJARIĆ – odlomak iz romana „PAUČINA“

 

 

„Naiđu, dijete drago, te godine… Cijeloga života znamo da će nas pristići, a čudimo se tome. Tijelo oslabi, svakojakim tmurnim razmišljanjima na megdan ne izlaziš, pustiš da te izbezume – i počneš svoditi račune. U čudu si kako sve jasno sagledavaš: dobrotu koju si trebao činiti a nisi, sva zla kojima si okretao leđa i otvarao im kapije pohlepe… Odjednom, sve ti je prosto, razastrto pred nogama – taj šareni ćilim od smisla i besmisla življenja.

Zovem se Zaim Krtog. Hoću s tobom da divanim, moriju ovu da ispričam, a ti slušaj ako hoćeš. Ja nisam slušao kad su meni pričali, i postadoh muhadžir u zemlji u kojoj se rodih i skoro cijeli vijek proživjeh. Ali kako god da mi je u ovoj siromaštinji i starosti, ni za što se ne kajem. Bog mi je svjedok, jesam bio rob prošlosti, ali ovdje je to adet, da neprestano gledamo unazad, a šta će pred nama bit’ – hić’ ne marimo. Latimo se puške prije negoli lijepe riječi, i lahko, prelahko ubijamo jedni druge. A kajati se ne umijemo, već ovom našom mrklinom koračamo uspravno, gledajući se u oči, puni bolesnog ponosa, i tješeći se kako je dragi Allah tako odredio!

Vjerovah i sam kako je nevidljivom božjom rukom u nebeskim kitabima odvajkada sve unaprijed zapisano, i do te proklete noći u tuđe nisam dirao – iako se sav ovozemaljski jad na mene bio navalio – ali sad, među ovim hladnim zatvorskim zidinama, ja više ne vjerujem ni u šta,sem u smrt koja mi jedina ima smisla. Osuđen sam na doživotnu robiju; prije pet godina ubih ženu rođenog brata. Uštificane polopure se lahko dogovoriše o visini kazne, ne mareći za sve što sam kazivao braneći se. Tog vrelog julskog popodneva, po izricanju presude, dok su mi vezali ruke na leđima, molećivo se obratih debelom sudiji okruglog lica, navaljenom na teški drveni hastal, kako bih bio neizmjerno sretan ako bi kaznu preinačio u smrtnu. Podrugljivo me pogledao, rekavši odsutno:

– Nije smrt za tebe!

Istog dana, sprovedoše me u ovaj strogi zatvor na sjeveroistoku Bosne, smješten u podnožju planine, i sve do danas ne progovorih ni s kim nijednu riječ, što me koštalo nebrojenih rana. Ali s tobom hoću da divanim –  jer nisam kriv ni za što!

Ovako bijaše…

 

I

 

 

Bila je gladna godina. Dunjaluk se izvrnuo naopako, neznanjem nezasitih vlastodržaca sve bješe upropašćeno, te koliko god da si se upinjao tih dana, dalje od nosa nisi mogao ništa vidjeti. Sama mrklina se opružila na sve strane, i svako se prepustio tmurnoj kolotečini življenja kojoj se kraj nije nazirao. U toj bijedi, u tom čemeru, posljednjeg dana mjeseca oktobra moj brat Urfet riješi da se ženi. Naš’o dobru curu, pa neće priliku da ispusti. „Da se kuje dok je vrelo“, veli.

– Nek je hairli, sine – otpoče otac sijelo te noći, kad se zarad toga svi okupismo i zasjedosmo u golemoj kući. – Al’ nijesi li nas ponajprije treb’o povest’ njoj, da je upoznamo?… More bit’, neće njeni pristat’!?

– Jok, babo – sav ustreptao od dragosti, gnijezdio se Urfet u pročelju sobe… – Nema ona nikoga, svi bližnji su joj pob’jeni u ratu; živi sama u nekom prihvatilištu u Hercegovini. Daleko je svima ić’ tamo, a ja se s njom dogovorih da ću je dovest’ ove hefte.

Radost poklopi brigu i strepnju, i svi povjerovasmo Urfetu što kazuje. Nije dijete, trideset napunio; beli, zna šta čini.

Sutradan ujutro, ode Urfet po nevjestu. I kroz tri dana, opališe tandžare dočeklije. Meni se činilo da nije bilo ljepšeg insana na dunjaluku, no što bješe nevjesta Farzila – kad se tog dana ukazala u avliji. Eeej, drpale su se kese do dna; svako je očima hitro mjerio ko koliko daje i kiti, da odmah pretekne, jer se u našem kraju obraz ne gubi lahko. A ljepota kad se prospe pred ljudima, ovi naprosto pobenave, i sve bi proćerdali samo da toj ljepoti hater ne pričine. Oni mudriji, ako ikako mogu, odmah je nečim kupuju. Takvi smo, odvijeka i zanavijek: za sitno život i imanje dajemo, a na to što će boljet’ i žuljat’ do smrti  hić’ se ne osvrćemo.

Svo se selo podiglo na noge tog dana; i hodža zastade na svadbi, ne ode da klanja podne, al’ niko mu nije zamjerio – jer se silna graja rasula ispred naše kuće. Tri dana i tri noći se slavilo, pilo i trijeznilo, a ružna riječ nije potekla ni sa čijih usana. Kad je svadba svršila, i onaj narod se povratio svojim poslovima, brat me pozva u novoizgrađenu kuću. Mahmuran od pića i radosti, pođoh do njega, a on me dočeka na vratima.

– Eto, burazere, ja se oženih, sad si ti na redu.

Lag’o bih kad ne bih priznao – nije bilo muškarca koji se onog dana makar na tren nije ogriješio poželjevši u svom naručju prelijepu Farzilu Urfetovu. Ta njena ljepota – to bješe čudo! Sveže te nevidljivim lancima za svoju raskoš, pa se damari u cijelom tijelu preokrenu, poklanjajući joj se slijepo, a ne možeš se iz tog nemira otrgnut’ i izvuć’ već sve svoje odjednom podrediš blistavim životnim bojama, pred kojim lahko na koljena padaš. U tom bunilu svoje ne vagaš, već samo tuđe aršine priznaješ.Svi smo tak’i, od prvoga do zadnjega. Fukara u mozak! A kad nas planina udari u lice, i najzad jasno ugledamo svijet oko sebe, bude kasno.

U našem malom selu između tri brda, seocetu s dvadesetak kuća, život poteče dalje. Siromaštva nije nedostajalo, a kroz deset mjeseci, pored jasala u štali, na tek prostrtoj slami, Farzila rodi prelijepu, zdravu djevojčicu. Opet se slavilo danima, radosti je bilo i previše, a u selu niko više nije skrivao kako se Urfet golemo usrećio, kad je onog dana iz Hercegovine doveo tu plahu ženu.

Ostarjeli otac i mati se preporodiše; čim se djevojčica rodila, sastaviše brata i mene, kazujući kako je vakat da se svakome odredi njegovo hise imetka, da u zube jedan drugom ne gledamo, već svako svoju nafaku neka prihvati i s njom čini šta mu je volja. Lahko se podijelismo: Urfetu pripade nova kuća od kamena, u koju se ionako kao stariji brat već odavno bio uselio, a ja ostah s ocem i materom u velikoj staroj kući, da ih pazim dok su živi. Kad umru, kuća i štala pokraj nje meni će pripast’. Zemlju nismo dijelili, jer smo na njoj zajedno radili, trošeći ćar podjednako. Voljeli smo se, neizmjerno, u toj siromaštinji.

Otac je bio majstor. Zidao je kuće od kamena, kojeg je unaokolo bilo napretek. Ljuti bijeli kamen klesan je koliko se moglo isklesati, a potom redan i povezivan malterom od pržine. Naša kuća bješe stara i prosta, al’ stamena. Bila je pokrivena tahtom, ručno tesanom od zrele bukovine. Na ozidanom podrumu su bile ugrađene jelove grede, onda uspravno direci pa opet grede, te tavan od tahte i na kraju rogovi i letve. Zidovi nad podrumom su bili od čatme, popunjeni sitnim kamenom i triješćem. Lijepljeni su blatom, pa kad se osuše i popucaju premazivali smo ih baljegom, razmućenom i pomiješanom sa živim krečom.

U tu našu nepristupačnu zabit ljekari nisu dolazili; ljudi su umirali, a ne znajući od čega umiru. Usred jedne zime, i otac se jako razbolje. Kroz nekoliko dana, bez ihlača da mu pripomogne, umrije. S mukom smo ga ponijeli i sahranili u obližnje mezarje, jer se tih dana snijeg goropadio, napadavši preko jednog metra. Nakon nekoliko mjeseci, i mater izdade srce; nađosmo je mrtvu pokraj bunara u avliji. Sahranismo je sljedećeg dana, pored oca.

Kako roditelji pomriješe, u mene uđe golema stuga, i slutnja da više ništa neće biti isto.

Mjesec dana poslije materine smrti, jednog jutra zateče me brat u bašči, vitlao sam zrelo sijeno. Veli mi:

– Ohani malo, Zaime!… Da nešto progovorimo.

Odbacih vile ustranu, a sve vrijeme osjećajući nemir u njemu; čudna tama je tumarala njegovim očima. Zasjedosmo na razbacano sijeno, i on kazuje:

– Stiglo mi pismo iz Švicarske, Zaime…

Iznenađen ovim što reče, ne progovorih ništa.

– Nisam ti kaziv’o… Farzilin rođak mi sredio papire, idem tamo da radim. Dobra je zarada.

Bilo mi je čudno da se baš on uhvatio u to kolo. Njemu je vazda bilo dovoljno ono što imamo, a vidi… Od svega podiže ruke.

– Za deset dana moram poć’… – nastavi on. – Uz ono moje ženskinje, samo si mi ti ost’o u kog smijem uprijet’ oči. Moraćeš se brinut’ o njima, brate moj. Ja ne znam kol’ko ću se tamo zadržat’.

U čudu sam gledao rođenog brata. Do maloprije, svakog trena bih za njeg’ otkinuo ruku, al’ osjetih kako me izdade; u praznu havu prosipa sve što smo brižno sticali i čuvali.

– Ne znam… – zapletoh jezikom. – Ti me zateče. A ovo naše…?

– Pusti ovu siromaštinju, Zaime! – sav ozaren, gledao me u oči. – Ona će tu vazda bit’, neće otić’! Tamo su goleme pare. Nekoliko godina potegneš, i eto ti rahatluka.

Tog jutra dugo ne razgovarasmo. Primijetio je da nisam dobre volje zbog onoga što olahko reče, ali mu čvrsto obećah da ću brinuti o svemu kad ode – što je i učinio kroz deset dana.

 

Tad otpoče morija!

 

……….

 

Nisam je volio! Ponajviše – zbog njene ljepote. Kad je koračala, poput uskovitlanog, bijesnog vjetra, bacala je u nezaborav sve što bi dotakla, nepredvidiva i posve nepoznata urođenim muškim slabostima. Prođe, zamakne, a iza nje je ostajao nemir koji bješe ihlač za turobnu dosadu našeg življenja. Nisam je volio i zbog njene dobrote! Danima, mjesecima, umišljao sam, provirivao kroz pucije, posmatrajući je kradom i tražeći u njoj kakvu mahanu –  al’ mahane nije bilo.

Ne, nisam je volio! Volio sam samo njenu ljepotu, čuvajući joj dušu od sebe, da se ne opogani, da bi ostala potpuno čista za brata, kad se jednog dana vrati iz tuđine. Danas, među ovim zidinama, u samoći koja me pročistila i izbistrila mi misli – kunem se u to! Ja samo bijah poput slijepca koji svoje prokletstvo nikad nije umio sputati, vazda tumarajući po zbunjenosti sopstvenog očaja i posrćući svaki put kad se damari u grudima primire, kad svijet nakratko zamre. Al’ nije bilo ničeg, u tom blentavom tumaranju, čega bih se stidio. Okretah glavu od njene bliskosti, tvrdoglav – al’ jesam krao njen osmijeh, blistav kao svitanje, milujući ga poslije dugo u snovima.

 

 

 

 

Adnan Sijarić, rođen u Brčkom 26. oktobra 1969. godine, iz Koraja, piše poeziju i prozu još od srednjoškolskih dana. Na raznim poetskim susretima je nagrađivan, a radovi su mu objavljeni u višedomaćih i međunarodnih.časopisa i zbornika. Objavio je romane Tišine korajske, Korajski raj, Gdje ni ptice ne zalaze (nagrađen od Fondacije za izdavaštvo), Talja batalja, i sada Paučina.

Trenutno je nastanjen u Vražićima (opština Čelić) gdje se kao izbjeglica obreo 1992. godine, nakon stradanja Koraja. Oženjen, otac dvoje djece.

 



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Dr Asad Kalač: Pravilna ishrana i i fizička aktivnost su saveznici u prvenciji bolesti srca

Recite nam ukratko o sebi, školovanju opisu posla i sa kojim problemima se susrećete u radu a koji bi mogli da se prevaziđu kroz drugačiju organizaciju rada? Moje ime je Asad Kalač, specijalista Interne medicine u Domu zdr...
by Redakcija
0

 
 

Dragiša Eraković: Posađena priča

Драгиша Ераковић   ПОСАЂЕНА ПРИЧА   Нико не памти када је почело, а све је почело одавно. И траје генерацијама. Све најгоре ...
by Redakcija
0

 
 

Gordan K. Čampar: Braho Adrović – pjesnik vidljivih stihova

Gordan K. Čampar: BRAHO ADROVIĆ – PJESNIK VIDLJIVIH STIHOVA Braho, novinar u vječitoj potrazi za suštinom, temama koje su nesvakidašnje a tu blizu nas samo ih je potrebno uzjoguniti, pjesnik vidljivih riječi, bez mn...
by Redakcija
0

 

 

Sa promocije knjiga Hajrudina Lula Mekića ”Bijela kula” i ”Akovski šehidi”

Na promociji dvije knjige “Bijela kula” i ”Akovski šehidi” autora Hajrudina Lula Mekića održanoj 18. avgusta 2021. u velikoj sali Centra za kulturu u Bijelom Polju, govorila je književnica Šefka Beg...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

OSVRT NA ZBIRKU POEZIJE ,,ZEJNA” SULEJMANA-BEĆE KUJEVIĆA

OSVRT NA ZBIRKU POEZIJE ,,ZEJNA” SULEJMANA-BEĆE KUJEVIĆA   Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista   Kada dragi prijatelj objavi knjigu onda to predstavlja posebno zadovoljstvo. Sulejman-Beća Kujević direkt...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona
 
Secured By miniOrange