Predstavljamo: Stihozbirka Zhana Bakhyta na hrvatskom jeziku

Stihozbirka Zhana Bakhyta na hrvatskom jeziku

Poslije stihozbirki Zhana Bakhyta u Srbiji i Bosni i Hercegovini, pojavila se i jedna na hrvatskom jeziku – „Vjetar uspomena“. Almaty, Beograd i Zagreb povezani su u čudesnom poetskom lancu u kojem će čitaoci upoznati običaje i kulturu ne tako dalekog Kazahstana i pjesničko lice jednog od najpoznatijih pjesnika današnjice.

Šta šapće stepa, postoje li granice ljubavi, o čemu čovjek mašta od rođenja do smrti odgovoriće nam Zhan Bakhyt.

ZHAN BAKHYT

Cijelu dušu ispred postavljam,

A sreća ustaje za dušom.

A što bit će dalje? – ne znam

Za tom zavjesom neprekidnom.

Kao ranije, bit će puta

Da na drugo skretanje vodi.

Kao ranije, bit će briga

I nota iza ptica crnih.

A što će dalje biti – bit će;

Bore sa čela smiti nećeš.

Kao ranije, crticama

Od neba sudba sudit će.

.

PJESME U SNU

Kroz grebene po smislu i zvuku

Rimujem po cijelom šavu.

Osvojio sam ovu nauku,

No, ne nalazim ključ za javu.

S godinama ključ taj izgubih,

Opet riječ dolazi u snu.

I opet mi ostaje da vjerujem

U slučajnost u zemlji tuđoj.

U ropstvo zvukovnih intonacija

Ulijeće paradoks smisleni.

Kao u djetinjstvu u šumi – osvrtat se,

U prosvjećenje između redova vraćat se,

I opet dušom grbit se,

I dalje otić… glavom.

NOĆ

Utihla je noć.

U oboru ovce spavaju.

Čobanin ćuti.

Pas se gnijezdi uz noge.

I bedro konjsko mjesecom posrijebreno.

Konj je – bez sijedla.

Čobanin ćuti.

I prstom otvrdnulim

Sve dira po šarama na oboru.

Zvuk zrakoplova u visini,

Kao zvuk kopita

Stepskih tumenskih konja,

Opada, uznemirivši čobanina.

I on sijeda kraj vatre,

I sjeni od vatre odlaze.

U stepi luta prijatan miris.

Utihla je noć.

Čobanin ćuti.

Mjesec.

SO SREDNJOVJEKOVLJA

Bakhytu Kenzheyevu

Osjećam se djelićem Amsterdama,

U njemu uličnim umjetnikom živim.

Dodaje mi kafu rembrantovska dama,

Koja noću na randevue vodi.

Iznajmljujem sobu i palubu jahte,

Svaki put se pokrećem po kanalima.

I heroina Rubensa je na straži,

Pomilovat će mene, među poslijednjima.

Čak i naslijeđenu vjetrenjaču

Na grubom sam uhvatio platnu.

Piter Brojgel mi je dao sredstvo:

Razne su tajne u stvaralaštvu.

Hvala gradu, na odigranoj ulozi,

Za Antverpen je vrijeme, prtljag mi skromni…

Po putu rasuta so srednjovekovlja,

Pticom nestrpljivom po nebu gulden ljeti.

DVIJE VRBE

U dvorištu dvije vrbe stoje,

Dvije vrbe stoje vjekovima.

Autoputem kola jure,

Uglavnom sve lakoću ima.

I potok svoju pjesmu nosi.

Dvije vrbe stoje, dva aršina.

Ka tim vrbama mene vuče

Večernja sjen i hladovina.

Na mokrom pijesku stope čije –

Dvije vrbe ćute, prikrivaju.

Al, k jezeru se staza vije,

Sve je mlade stope svijaju.

Plačuća grana vrbe šušti,

Ispovijeda bol i pritisak.

Mladenac još u materi spi,

Cijela mi se ispuni slika.

Auta i godine ljete,

Put postaje autotrasa.

Dvije vrbe, kao sestre, stoje

Od same epohe Manasa.