Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Promocije

27. Juna 2014.
 

Prikaz knjige ”Žepski gorocvijeti” Smaila Durmiševića

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Durmiševićev haiku je osoben po iz/nađenom stilu, karakterističan po filigranskom pristupu formi, specifičan i obilježen autohtonim pečatom, autentičnim žigom autora, prepoznatljiv po posebnom vokabularu i izričaju… U ovu poeziju utkani su neki izrazi i riječi, kao boje u lijepi bosanski ćilim: arhaizmi, turcizmi, arabizmi, islamizmi, što obogaćuje kolorit i izvornost stiha i afirmira bosanski jezik u novoj književnosti. Autorova samostojeća autohtona pjesnička figura osvjetljava obraz bošnjačke književnosti…

Smajil Durmišević: ŽEPSKI GOROCVIJETI – Mountain Flowres of Žepa; Zbirka poezije – A Collection of Poetry, „Meligrafprint“ d.o.o. Zenica, 2012; 2 x po 108 stranica, tvrdi povez, naslovnica u boji, design: S. Durmišević

U poeziji Smajila Durmiševića ističe se kao važna kvaliteta ritam. U ritmu se očituje temperament, manifestira tempo, iščitava život i živost, a forma i ritam savršeno korespondiraju sa sadržajem. Ta poezija odiše arhajskim duhom Bosne, nadahnutim narodnim pjesništvom, npr. „dok su se (vile) mile“ u – mile, trajno: umivale… ili npr. ponavljanja: „ili su vile“… „ili to cvatu“… na počecima strofa – asocira na Hasanaginicu: „što se bijeli u gori zelenoj, il’ su snijezi, il’ su labudovi“… U tom je smislu i pridjev iza imenice („ćilime šarne“, „katove bajne“… „mladica žepskih“…, „nišani bijeli“… Ponavljanje zaredom riječi daje čar i otsječnost: „I voda ima / I polje ima / I šuma ima / I kuće, / niču li niču!“ Paradoksi rata: neki školski drugovi, spaljuju („u oganj metnuli“ – kaže pjesma), džamije svojim školskim drugovima. Iako: „Svi smo mi braća / a Bog je Jedan!“
Haiku su na neparnim stranicama, označeni brojevima (ukupno ih je 333), izmješani sa standardnim pjesmama na parnim stranicama. Kao što je ratni zločinac (do haškog pravorijeka, a i nakon toga) vandalski srušio (i to priznao) stari most, tako je spaljena i džamija izgrađena 1476. – 1478., u vrijeme sultana Mehmeda II, El Fatih-a (Osvajač), vladao od 1451. – 1481., osvoio kraljevinu Bosnu 1463. godine. Stoga stari Bosanci vole reći: to je iz Fatifova vremena“, a pjesma: „K’o Fatih staru“. U ovu poeziju su utkani neki izrazi i riječi, kao boje u lijepi bosanski ćilim: arhaizmi, turcizmi, arabizmi, islamizmi, što obogaćuje kolorit i izvornost stiha i afirmira bosanski jezik u novoj književnosti.
Tako oplemenjena leksika, osuvremenjena je izrazima kao što su: džip, (koka)-kola, krapinski ljudi, payoof… U pjesmama, odmah se to vidi znakovno, mnogo je uskličnika, ne samo poslije vokativa, nego i uzvika, usklika, što daje vitalni štih. Npr. strana 24: „Ma, šaka zemlje! A tri / ljiljana ima!“ Ili: „Pazi čovječe!“… „Bujrum zemljaci!“… „Zar i vas gone!” Pjesnik je začuđen („Čudo“, strana 26 – 27) trojednim bratstvom u pjesmi i svirci Mileta, Sulje i Ere. Durmišević je i izvrstan dizajner naslovnica svojih knjiga originalnim fotografijama. Filmskim rezovima autor baca scene, povike, vrlo kratke kadrove, da bi postigao dočarati užase rata; slične likovno Goyinim gravurama Napoleonove okupacije Španjolske (haiku 2. – 22.).
Teškog zadatka prevesti ovu sažetu i slojevitu poeziju, punu tuđica i haiku-saturiranosti, na engleski, zdušno se prihvatila i uspjela na tom zadatku Đurđa Vukelić-Rožić. Preporučljivo je, a i zamišljeno je, prevrtati knjigu i uporedo čitati original i prijevod. Na kraju knjige dat je i mali rječnik, u svrhu boljeg razumijevanja i tumačenja (strana 104-105), jer su neke riječi zapravo neprevodive, a da ne bi bile „izgubljene u prijevodu“, te su se morale i citirati (neka nauče i anglo-saksonsko-američki čitatelji malo bosanskog, te da se te riječi afirmiraju u svijetu, a neke već i jesu, kao univerzalne).
Neke su pjesme u ovoj knjizi male razumljive priče (npr. „Profesor“), ali bez prazne naracije. Zločin u ratnom vihoru Smajil prikazuje istrzanim, izlomljenim stihom, kako se zahtjeva i dolikuje haiku – brzim sekvencama, uzvicima – dočarava se krik, jecaj, metež, bol, jauk, patnja – forma savršeno odgovara sadržaju – a što je inače teško postići…; zahvaljujući emotivnoj saživljenosti autora sa patnjom i bolom nevine žrtve, autoru polazi za rukom prenijeti emociju bola i patnje iz stiha u imaginarnu, ali gotovo jasno vidljivu, zastrašujuću sliku doživljaja patnje i stradanja nevinih stvorenja – civila, staraca, djece, tek rođenog djeteta, tek porođenih majki, snijegom i ledom okovanih i smrznutih čitavih zbjegova bosanske nejači…
U ovoj knjizi kletve padaju na zlikovce, bez spomena roda i naroda: „Prokleti bili!“ (strana 31). Prva strofa u pjesmi „Straža“ (strana 32) svakoga stiha počinje vokalom „i“, što daje ritamski niz, a ima i rime (sroka), iako su pjesme pjevane nevezanim, slobodnim stihom. U ovim stihovima ima i imperativa: „Obuću skini“ – simboličkog značenja, da ulaziš u „sveto i čisto“ područje, što je običaj i tradicija kod muslimana, pa i kod Bošnjaka, da se u kuću i u džamiju ne ulazi u vanjskoj obući; kao što tradicija zahtjeva redovno i pravilima jasno definisane oblike i obime pranja, cirkumcizije – sunećenja, strogog odbacivanja upotrebe svinjetine i alkoholnih pića (haiku 174.). U jednom haiku se našla i engleska riječ payoff – otplata – „stiglo na naplatu“ (kao što sve stiže, jer ima Boga!), znalački uklopljena riječ u pjesmu, kao dosjetka. Haiku u nizu ne stoje zasebno, nadovezuju se u smislu i sadržaju. U pjesmi „Gorocvijet“ autor simbolički opominje potencijalonog vandala da ne kida, ne bere cvijet, da ne siluje Prirodu. Za razliku od Tennysona, gdje pjesnik iščupa cvijet zajedno sa korijenom i aktivno rasuđuje s njim, Durmišević se s distance divi cvijetu (divljoj ruži, gorocvijetu – divljem narcisu, ljiljanu…), kao još čednoj, mirišljavoj ženi. S naslovom, kao u Milutina Bojića, „Plava grobnica“ samo što ovdje Drina, razdjelnica civilizacija, vodeni tabut sprema i, apsurda li, u svojoj plavoj dubini „osigurava spas“ od dušmana – progonitelja (strana 36); kada dušmanin nasrne na „čast i obraz“, na čast i čestitost progonjenog nevinog bosanskog čeljadeta, posebice na bosansku i žepsku djevojačku čednost i moralnu čistoću, tada je smrt sestra, mati i spasiteljica… Pjesnik u pjesmi „Šarka“ žali i za ljuticom – ljepoticom Bosankom – gujom šarkom – nevinom žrtvom (Vipera berus bosniensis – endemskim raritetom i egzemplarom). Poput Jesenjina, Smajil pozdravlja: „Zdravo, druže moj!“, pjesnik u svom obraćanju kroz stih ne ide nikada ad hominem, nego ad res – osuđujući zločin (strana 39), a potom naglašava svoj pjesnički kredo: „voljeti moram / čovjeka i rod!“ (haiku 49. – 51.). Pjesnik, među prvima, unosi u književnost bajkoviti žepski kraj(olik): („Vila“), a metaforički u stihovima miriše „drvo“ (62), „život, kuća, Bosna i snovi“ – strana 40 i 44, te „iftar, kamen, trava i šuma“. Bogumilski – patarenski stećci „stećci su djedovi naši“, … „preci su kamen / a mi vjetar – ovi stihovi svjedoče legendarno bošnjačko poštovanje ancesora i starijih uopće. Pjesnik imenuje našom čukunbabom – nenom ilirsku prvu i mudru kraljicu Teutu. Time svjedoči, određujući joj slavu i pokoj, usidrenost Bošnjaka u balkansko tlo i krv (haiku 64., strana 45 i haiku 70., strana 47). U svojim stihovima Durmišević je otvoren za sve jezike koristeći, npr. i riječ „mermer“, ali i riječ „mramorje“.
Kao i svaki drugi haiku i Durmiševićev haiku treba odgonetati, dosjetiti se, gonetati (čitajući između riječi, između redova) – strana 19 – haiku od 5. – 7., jer haiku traži nedorečenost – „sapient sat“, mudrom je dovoljno. Smajilove haiku i drugu vrstu poezije treba čitati u njihovoj neiskazljivosti, nekoj vrsti naslućenog sporazumijevanja pomoću „mimike, gesta, pokreta“, nemuštog znaka, signala. Naime, stvar je umijeća naznaka, aluzija, pobuđivanje slobodnih frojdovskih (freud – ovskih) asocijacija, ne samo sa kauča. To je ono što se zove „išaret“, a čime Durmišević suvereno i suvremeno vlada – slično znakovnom pismu, sporazumijevanju gluhonijemih, mornaričkoj komunikaciji zastavicama s broda na brod ili na kopno, ili čak Morzeovom abecedom. Nije potrebno sve do kraja reći – dosta je natuknuće, koje može izazvati niz misli i primisli, ako u misaonom sedimentu recipijenta toga uopće ima, a ima.
Stihovi su u ovoj knjizi isklesani, uglati kao što je rimski alfabet uglat, jer ga je dlijetom trebalo klesati u kamenu – nema oblina, npr. U je V. Ali, ovdje se arhajsko miješa sa modernim, suvremenim – pije se kola. Od predaka spominje se i opominje usnuli sin Kulina bana, te rimsku Via Apia, koju i Bosna imade. Konstatin VII kune se u žezlo i proglašava Bosnu divnom zemljom, što i jeste. Smajil opjeva bosansku pitominu, krasne pejsaže Žepe s potocima (jedan s fotografije na naslovnici uz gorocvijet i most na žepi ovjekovječen od Andrića, i mramorje stećaka). Spominju se tako i „bučni izvori Žepe“, nišan Sinan-paše i stećak učenog djeda u Tuležu.
Skladno ukomponirane i inkorponirane izmjenjuju se klasične pjesme na lijevoj i haiku na desnoj stranici knjige. „Ne diraj mramor!“, naređuje pjesnik (jer, pokazali su nam, putujući Bosnom s američkim ljekarima, u jednoj zabiti rimsku stelu uzidanu u temelj kuće. Nepravednost suda „međunarodne zajednice“ ogleda se u haiku broj 118 – „kosturi tužni / bosanska sela krase / a tuđin sudi!“ U pjesmi „Zelena brda“, zadnja strofa glasi: „Hranit će čedo / Prsa…“, asocira na narodnu: „hranit ćemo ptiće sokoliće – naše pleme izginuti neće!“ (strana 56). Metjerski ritam je vješto izveden u patriotskim pjesmama „Ljubav“ i dalje (strana 58 – 95), gdje se u stihovima repetirano sukladno izmjenjuju riječi „i“ i „volim“. Iznosi se stara istina (haiku 133): „Početak meden / Pri kraju žuč…“ u smislu Njegoševog: „Čaša žuči ište čašu meda – smiješane najbolje se piju“. Spominjani istaknuti ritam kao da je inspiriran 19-stoljetnom poezijom („Zakletva“, str.60) i „Kamena krila“ – str. 64). Vidjevši stećak, sjetih se i ja u Zemaljskom muzeju: „A, grob! – Pa to su, rode, / kraljevi naši!“. Pjesnik u mnogim stihovima vješto dočarava i opisuje atmosferu sela netom nakon rata (npr. haiku 208). U ovoj knjizi su i klasične pjesme u haiku-duhu, poštuju jezgrovitost, lapidarnost, konciznost, a izrečene su u ritmu, s jednom ili dvije riječi u stihu. Durmišević na više mjesta iskazuje svoje poštovanje i divljenje ženi, hanumi, djevama žepskim u katovima i dimijama, kao i Divljoj ruži i gorocvijetu (haiku 244 – 249 i dr.). Od tradicijske narodne pjesme, a i od Lorce i J. J. Zmaja naučio je Durmišević, uz kongenitalnu strast za detalj, njegov ritam, rimu koja se omakne tu i tamo, odrezanost i preciznost, kao kvalitete. Haiku 262, str.87., asocira me na Šantića: „I kad nam muške uzmete živote – grobovi naši borit će se s vama“, pisalo je na velikom osječkom spomeniku žrtvama fašizma, što ga vandali ustaše zauvijek devastiraše, kao i hiljade drugih djela velikih hrvatskih kipara – Bakića, Radauša, Džamonje, oskrnavivši i grobove pod spomenicima, kao što su neki drugi (tuđini) oskrnavili grobove pod onim (Durmiševićevim) stećcima. Izvrsni predgovor i pogovor recenzenata – književnika Fatmira Alispahića, Željka Grahovca i Bojana Bogdanovića, maestralnom analizom ukrašavaju i obogaćuju ovu knjigu. Durmišević Opisuje i virginoznu ljepotu Božije bašče, edenske vilenice Bosne zanosne, Ilidžu – izvor Bosne, Žepu… ta je priroda, Smajilom opisana, netaknuta… gdje raste gorocvijet i divlja ruža, a čuje se samo žubor potoka, huk vjetra, šûme šume u gajevima i dubrav(ic)ama.
U svom ekološkom profesionalnom duhu i poslanju profesor Durmišević se i poezijom bori za žaštitu i unapređenje životne sredine i ekološke svijesti ljudi. Stihom ruži i opominje zbog zagađenja potoka, tako i onoga u blizini praga džamijskoga, pivskim bocama i konzervama! („Žepci“ str. 82 – 83 i haiku 256, „Opomena“ str. 84). Neke imenice i pridjeve autor piše iz poštovanja velikim slovom, ne samo na početku svakoga stiha. Autor nikada nije, ni duševno-spriritualno (Deus sine natura), a ni fizički – neposredno izgubio kontakt i obostranu komunikaciju s divotama prirode, a ta je ljubav transponirana i translatirana u njegovoj poeziji. Priroda govori jezikom vjetra, šûma, izvora…, a on prirodi odgovara stihom iz njegovog srca i njegove duše. Zavičajna priroda, kao i haiku, hoće njega – autora, a i autor hoće haiku i hoće prirodu, njene feminine čari i njene izraze nebeske snage u rasponu od nepojmljivih ljepota do neslućene snage i bijesa povrijeđene, uvrijeđene i izazvane prirode.
Haiku povijest Smajila Durmiševića je kako jednistverna u Bosni i Hercegovini tako je i već izvan granica Bosne i Hercegovine afirmirana činjenica, tako da je ovaj autor postamentiran na njenom haiđinskom piedestalu. Autorova samostojeća autohtona pjesnička figura osvjetljava obraz bošnjačke književnosti, ne samo u haiku regionu. Njegove zbirke poezije, uz sve ostalo, govore i dokazuju dovoljno i plauzibilno o tome. Kao istaknuti naučnik – ekolog, sa velikim i zavidnim znanstvenim opusom, te kao književnik nosi u sebi i svom svjetonazoru elemente inetelektualca par exellence – ali i, u vremenu i prostoru dragocjene, elemente homo univerzalisa. Opredjelivši se za principe Dobra – maksimu očuvanja i zaštite zdravlja (valetudo – bonum optimum), borbu protiv bolesti, poremećaja i polucije – zagađenja okoliša, te za estetiku i moralnu dimenziju svijeta, života i bitka, Durmišević se iskazuje, harmonizira i dedicira svojim pjesničkim i ljekarskim vokacijama.
Durmiševićev je haiku osoben po iz/nađenom stilu, karakterističan po filigranskom pristupu formi, specifičan i obilježen autohtonim pečatom, i autentičnim žigom autora, prepoznatljiv po posebnom vokabularu i izričaju. To ga čini samostojnim, kao svjetionik u mondijalnom oceanu već haiku globalnog stvaralaštva. Durmiševićeva se filozofičnost i ideološka opredijeljenost kreće u referentnim okvirima patriotizma, vjere (religioznosti), u tokovima ekologije, humanizma, osude Zla, jednakosti dobrih ljudi, u integraciji iskustva, spontanosti, doživljajnosti i nadasve ljepote. Pošto je Bog ubikvitaran (omniscijentan i omnipotentan) nije potrebno reći („ne spominji Božje ime uzalud“) u kletvama, psovkama, ne slikaj lik Boga, ne čini idole, dovoljna je riječ – logos – koji bijaše „u početku“, dok je duh Božji lebdio nad vodama. Kombinacija klasične pjesme i tri haiku također je jedinstven Smajilov izum, svojevrstan (franc.) žame vi. Haiku se obično nadovezuje na pjesmu po motivistici, tematici, problematici, sadržaju u međusobnom slijedu. Potrebno je, ali i poteško, i poezijom odgovoriti te evokativno pisati o genocidu i holokaustu – da se ne zaboravi. Autor je inklinativan praštanju i toleranciji, suživotu a ne osvetoljubivosti („tko se osvećuje kopa dva groba“!), tj. oprostiti ali ne i zaboraviti. Narod koji ne pamti svoju prošlost, osuđen je na ponavljanje (rečeno je u Santajani, tj. reže granu na kojoj sjedi!).
U ovoj poeziji nema romantičarstva i ideologiziranja, idiličnog Zlatnog doba, ovdje se više viktimološki progovara o genocidu, progonstvu i izbjeglištvu. Sadržajne su dominante ove poezije: vezanost za zavičajne sentimente, suprostavljanje Zlu u ime nevionosti žrtve, prisutna je formalna pregnantnost i oskudnost stiha, kao vrlina; ljepota prirode s jedne i nabačenih PTSP-ovskih bljeskova kame, rafala i kuršuma, flasch-back-ova i block-out-a, sa druge strane medalje i janusovog pogleda.

U Zagrebu, 2. maja 2014. godine Dr.sc. Ljubomir Radovančević



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Predstavljamo: Dijana Tiganj

DIJANA TIGANJ U POETSKOM PERFOMANSU POEZIJE   Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista   Dijana Tiganj rođena je 1995. godine u Prizrenu. Osnovnu školu je završila u Trpezima, a srednjoškolsko obrazova...
by Redakcija
0

 
 

Fatih Hadžić: Prof. Mujagić nas darovao još jednom svojom knjigom

PROF. MUJAGIĆ NAS DAROVAO JOŠ JEDNOM SVOJOM VRIJEDNOM KNJIGOM   Piše: Fatih Hadžić   Moj poznanik, prof. Kasim Mujagić iz Pećigrada, BiH, renomirani je istraživač, publicista i autor 8 knjiga, do sada. Knjige...
by Redakcija
0

 
 

MEVLUD – ROĐENJE ALLAHOVA POSLANIKA, S.A.V.S.

Nesumnjivo, zajednička tačka svih vjernika je ljubav prema Uzvišenom Allahu i Njegovom poslaniku, Muhammedu Mustafi, s.a.v.s. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je prvi nur koji je stvorio Uzvišeni Allah, on, s.a.v.s., je Habibull...
by Redakcija
0

 

 

Nejra Džananović: Roditelji kao prvi dječiji uzori

Nejra Džananović Roditelji kao prvi dječiji uzori Kako odgojiti dobro dijete; koji je recept za uspješno roditeljstvo; gdje griješim u odgoju djeteta  su pitanja koja svaki roditelj, koji teži da bude što bolji otac/maj...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Osvrt na zbirku poezije ”Bogumilske” Miraša Martinovića

OSVRT NA ZBIRKU POEZIJE „BOGUMILSKE“ MIRAŠA MARTINOVIĆA   Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista   U izdanju „Lena graphics design“ iz Prištine ovih dana je izašla iz štampe nova zbirka poez...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona