Poetska zbirka “Žena bez kišobrana” autorice Anele Fetić
Sanela Halković
Valja početi od početka. Od naslova. Ne dešava se često da naslov tako potpuno i jasno oslikava cijelu zbirku, kao što je to slučaj sa ovom poetskom zbirkom autorice Anele Fetić.
Ove nježne, suptilne stihove pišu dvije žene, čas jedna, čas druga. Jedna je ona koja je bez kišobrana nezaštićena, a kiša je šiba kao što nekada surova stvranost zna da šiba i to boli. Druga je ona koja ne traži kišobran, ne treba joj zaštita, hrabra je i jaka i ne dozvoljava da je kiša ometa i smeta da korača tamo gdje se zaputila.
Naravno, riječ je o tome da autorica svoje različite doživljaje stvarnosti, na drugačiji način i uhvati stihom, pa nekad bježi jer je”okolnosti i ljudi umore i rastuže”, a nekad hrabro poziva “ustani i otresi prašinu s izgrebanih koljena”.
Kada bježi od ljudi oslonac traži i nalazi u vjeri u Allaha, dželle šanuhu: ”Išćem od Vlasnika svih riznica i od onog koji ruke prazne ne vraća Nikada”.
Kada je hrabra i nudi rješenja, kuraži i bodri, opet upućuje na Stvoritelja: “Kada pomisliš da si došla do zida,… znaj da će Uzvišeni nove stvoriti za tebe šanse, prilike, planove….”.
Često ukazuje na to da čovjek ne zavisi od čovjeka, da zaštitu i snagu daje Allah koji je pravi oslonac.
Anela Fetić preuzima ulogu pozivara na dobro, na činjenje dobra uvijek i svugdje: “budi svjetiljka”, “očnjacima čupaj dobro iz mene”.
Osim ljubavi prema Allahu cijeni ljubav prema čovjeku, onom posebnom čovjeku: “Kad je tu ona jedna osoba, cijeli svijet može biti odsutan. Nebitno je.” Zapaža koliko je važno voljenima pokazati ljubav prije nego što bude kasno. Ona voli i tog posebnog čovjeka i čovjeka kao simbol čovječanstva.
U drugoj polovini knjige pojavljuje se još jedna žena, žena u crvenom, koja osim žena pod kišobranom, piše ljubavne stihove, koja je sanjar bogate mašte, a i ta ljubav je u ime Allaha, odmjerena i tiha, a puna emocija, zna da poziva na sklad u ljubavi, ali i da zamjeri i “ošine” stihom: “bila sam tvoja kruna, ali ti nisi znao da je nosiš”.
Autorica nudi mudrost: “svaka bora je s razlogom tu, zato budite blagonakloni prema iskušenjima”,”niko ne razumije tuđe rane, kao onaj ko je bio ranjen”, “u prosječnosti, ne traži izuzetnost”. Motivacioni stihovi su česti, Anela podstiče na neposustajanje, pronalazeći prave riječi i slike da potvrdi značaj upornosti.
Kao drugačija, pjesma koja ne pripada nizu zbirke, izdvaja se pjesma “Bihorac”, u kojoj autorica pjeva svom djedi. U svim drugim pjesmama, ona zapravo pjeva o sebi, pa čak i kada je u pjesmi neko drugi, ali u ovoj pjesmi, prikazuje nekog drugog, nekog kog vidi posebnim očima, u njoj su slike i emocije dugačije obojene od ostalih pjesama.
Opisujući njega, opisala je dušu bihorskog čovjeka:
…”On sanja da mu đeca izađu na Put pravi,
a da mu pritom ostanu čisti obraz i lice..”
Nakon čitanja ove knjige, s pročitanim zadnjim stihom, čitalac se osjeća kao da silazi sa misionarskog broda, koji je plovio od luke do luke, od pjesme do pjesme, u nastojanju da širi ljubav.
Potrebna je ova zbirka čovječanstvu, koje sve teže nosi i podnosi sebičluk najbogatijih, interes velikih kompanija, koji ljude pretvara u robu, a čovjeka vidi samo kao potrošača. Potrebna je poetesa koja će da u takav svijet unese duhovnost, pomiluje dušu, podsjeti nas na lijepo u nama, na svrhu postojanja.
Evo koliko je za autoricu, činjenje dobra važno:
“Smrt prije smrti je kada čovjek prestane da čini dobra djela.., kad prestaneš da se raduješ sreći onog što nije ti ni rod ni neko tvoj, zakopaj tijelo u crno busenje – dušu si ionako zakopao.
Sanela Halković
