Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Promocije

10. Marta 2014.
 

Ševko Kadrić: ”Nedam ja Gavrila”

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

Izvod iz romana Ševka Kadrića: ”Nedam ja Gavrila”. Roman govori o atentatu u Sarajevu 1914. godine iz prizme kustosa muzeja ”Mlada Bosna” koji u ratu 1992/93 životom čuva muzej ali i sjećanje na sam čin atentata i njegove junake… http://bogumil.blogg.se/2014/february/muhamed-mehmedbasic

 

Juče sam dobio paketić iz Zenice. Donio mi ga je onaj francuski novinar, kaže boravio u Zenici i zamolio ga kum da unese u Sarajevo mali paketić za kustosa muzeja „Mlade Bosne“. I unio, našao direkciju i ostavio paketić za mene. U paketiću, malo kafe, šećera, dvopek, 20 maraka i kutica tableta „Andol“. U paketiću i pismo u kom me pozivaju da dođem u Zenicu, tamo manje puca i još nekoliko muških poruka koje nisu za prepričavati. U potpisu kum i hećim Mustafa.
Znaš ko je ovaj „hećim Mustafa“, ponekad bi mu ono Hećim postajalo i ime kom nije trebalo ništa drugo dodavati, znalo se o kome se radi?
Prijatelj iz Zenice, doktor Mustafa Mehmedbašić. Ne kontaš? On je bratić, ovoga Muhameda Mehmedbašića sa slike, kog čuvam i svakodnevno postrojavam u muzeju.
Moram se skloniti, ovi sa brda kao da nešto slave, pucaju po gradu ko luđaci.
Nastavljam, čini mi se da su oni gore ispucali i popili za danas planirano. Sarajlije od svega prave viceve pa i od granata i onih pijanica što na nas pucaju. Mujo uzeo jednu ne eksplodiranu upravo doletjelu sa brda na kom je kuću ostavio, pa je miriše. Pita ga drugi u čudu šta radi. Da provjerim jesu li moju rakiju uspjeli naći, dobro sam je u bašti zakopao, kaže mu onaj brinući se za rakiju zaboravljajući na glavu.
Često sam o Muhamedu razmišljao, posebno sad dok ih ovdje zorom prebrojavam i postrojavam, hećim bi mi o njemu i bratu mu (Mustafinu ocu Titovom partizanu, novinaru u agenciji „Tanjug“) često pričao, posebno kad bi me ranije ovdje posjećivao, zagledajući se u amidžu na zidu okačenog.
„Muhamed je bio veliki entuzijasta zaljubljen u Jugoslaviju i mislio je da se svjetski poredak može promjenuti atentatom na simbol imperije, cara ili njegova nasljednika. Volio je Lenjina i Oktobarsku revoluciju. Sa suprugom Munirom je imao troje djece ali ih je obilježio svojim idealima i saborcima. Sinu je dao ime Vladimir po Vladimiru iliću Lenjinu, kćerci je dao ime Nada po nadi u pobjedu, još jednom sinu Zoran po zori novog poretka, ali i po suborcu Zoranu J. Prodanoviću… Još mu je živ sin Vladimir koji je vrstan ginekolog i direktor ginekologije na Jezeru u Sarajevu. Nada je profesorica geografije u Banjaluci. Zoran je geodetski stručnjk u Beogradu.
Muhamed se svim svojim srcem borio za Jugoslaviju i djeca mu žive i uživaju tu zemlju, po njoj razasuta. I mom ocu su se svidjele Mehmedove ideje, pa je i on nas imenovao po drugovima iz drugog rata: Mustafa, Miroslav i Gordana,“ govorio mi je hećim Mustafa a ja sad njegove misli uz amidžu mu olovkom prislonjam.
I evo te Muhmedove priče u mojoj rekonstrukciji.
.
„Ja Muhamed Mehmedbašić“
.
Ko zna zašto, ali su mi dali ulogu da prvi pred Bankom pucam na nadvojvodu Ferdinanda. Priznajem bio sam spreman nastaviti bitku mog dede pogubljenog poslije pobune protiv okupacije 1878. godine. Bio je uz Hadži Loju vođu pobune. Dva velika carstva su se dogovorila da Bosnu predaju jedno drugome: Turci, Austrougarima. Sve dogovorili, potpisali, ništa Bosance nisu pitali, Bosanci se digli na ustanak. Vojsku od 80000 carskih vojnika do zuba naoružanih, zaustavilo je 93000 bosanskih pobunjenika. Zastavu bosansku lično blagoslovili mitropolit Antimos i muftija Sarajevski i išli pred vojskom do izlaza iz Sarajeva.
Austrijski generali su u panici slali poruke svom caru: „Plemeniti care ako odmah vojsku ne utrostručimo, teško ćemo Bosnu osvojiti“. Car je mobilisao još 200 000 vojnika, topove, komore pa i lično se granici sa Bosnom primakao da bi moral kod vojske podigao.
Srbija i Crna Gora su se pozivu za pomoć Bosanaca oglušile, bosanska krv, ali i krv po Austrougarskoj carevini mobilisane sirotinje tekla koritima Une, Vrbasa, Bosne, Drine…
Hadži Loju su odveli u tamnice Terezina, gdje je pet godina tamnovao. Sudbina je htjela da će pedesetak godina kasnije i desetak ovih što ih danas po zidu držim završiti u istim tamnicama Terezina, zbog istog grijeha, otpora istom tuđinu.
Deda Ibrahim je, po osvajanju Sarajeva, obješen na Marindvoru, moji su se sklonili u Stolac, gdje sam se devet godina kasnije i ja rodio. U Sarajevo sam došao na izučavanje stolarskog zanata i tu i ostao, ali i uključio u revolucionarni rad, rušenja Austro-Ugarskog carstva.
Za mene su borba protiv carske vlasti i „Mlada Bosna“ značile da će Bosanci svih vjera, ali i oni koji vjernici nisu, živjeti slobodno u svojoj zemlji i u slozi sa ostalim slavenskim narodima. Svoji na svome. Za tu ideju sam bio spreman dati svoj život, sudbina je htjela da za tu ideju uzmem život i drugome. Bilo je planirano da pucam na namjesnika u Bosni generala Potjoreka, ali oni gore odustali od njega, čuli da nadvojvoda lično stiže u posjetu u Sarajevo. Trebalo je pucati na njega. I na to sam bio spreman, čekao sam.
Kako se kolona sa nadvojvodom približavala Banci i mjestu gdje sam stajao, ja sam bombu u džepu krišom odkočio i čekao trenutak da je bacim. Tih nekoliko trenutaka je bila cijela vječnost, učinilo mi se da svi upravo u mene gledaju, da deda sa neba moli za osvetu. I baš u trenutku kad sam krenuo sa rukom iz džepa sa smrtonosnom napravom, jedan od policajaca ispred mene se pomjerio i okrenuo prema meni. To je bilo zadnje čega se mogu sjetiti, sve dalje bi bilo ravno samoubistvu bez ostvarena cilja, ostao sam ukočen, neotkriven, ali i nadvojvoda je nastavio svoj put prema Vijećnici.
Malo iza toga je odjeknula nečija bomba, znao sam da je neko od mojih bacio, kasnije ću saznati i ko, ali i da je nadvojvoda nastavio svoj put, živ. Pomislio sam da je tu i kraj našeg pokušaja da ga ubijemo, nije valjda toliko lud da se nastavi šepuriti kroz Sarajevo, mislio sam odvajajući se od mase, krećući kući koja je bila i moje skrovište.
Nije dugo prošlo, gradom je odjeknula vijest o ubistvu nadvojvode, narod je nagađao, širio laži. Po mjestu gdje je nadvojvoda ubijen znao sam ko ga je mogao ubiti, čekao sam rasplet događaja. Kad su počele gorjeti srpske radnje a policija pokrenula bjesomučnu hajku na atentatore i njihove pomagače, znao sam da će mi uskoro zakucati na vrata, krenuo sam prema Crnoj Gori. Vozom sam se prebacio do Mostara i dalje preko Blagaja do Stoca a onda, prespavao kod svojih i rekao im da nikome ne govore da sam navraćao. Pred zoru sam uzeo hrane i cipele za hodanje po planinama i krenuo put Bile za Crnu Goru.
Uglavnom sam se kretao šumom i planinskim stazama a u selu gdje bih zanoćio predstavljao sam se kao travar, što kopa korjen lincure i salepa, pokazujući vreću sa nekoliko korjenova jednog i drugog.
Ušao sam na prostor Bileće. Vidio sam blaga brda i u daljini oštre planine, livade u koševini, poleglu klekovinu bora prošaranu oštrim kamenom. Klekovina i dobroćudnost  ljudi su mi se učinili dobrom zaštitom od potjere.  U Bileći sam sreo većinsko muslimansko stanovništvo, na brdima zaboravljeno, u kućicama pokrivenim šindrom, bez poda u ulaznom dijelu, sa velikim ognjištem uza zid, kravama u podrumskom dijelu kuće, ovcama u toru uz kuću. Sve se ovdje stapalo u jedno, miris dima, košena sijena, štale i torova, ali su se i zvuci topili i preplitali cijelo veče pa i kasno u noć. Zavijanje pasa što su kuće i ovce čuvali, blejanje ovaca, rika goveda, plač djece, sve je za mene bilo novo, idilično.
Domaćinima bih se predstavljao imenom i nazivao selam. Tamo gdje bih zanoćio, domaćin je izlazio pred vrata i učio ezan, to je bio znak da ima musafira i da se teravija tu veče klanja kod njega u kući. Za večernju molitvu me nisu pitali hoću li ili neću klanjati, to se podrazumjevalo, kao i dug razgovor poslije klanjanja uz ognjište. Zasukivao sam rukave, izuvao čarape i uzimeo avdest. Od tog trenutka sam postajao musafir kom su nudili mjesto za sinijom, u prvom safu pri klanjanju, na šiljtetu u pročelju ganjka, uz vatru i u maloj potpođenoj gostinjskoj sobici za spavanje. U netaknutoj prirodi i među gorštacima sam atentat skoro i zaboravljao, mislima sam lutao dalekim crnogorskim planinama iza kojih je bio neki drugi svijet, druga država, narod bratski slavenski.
Raspitivao sam se kod seljaka za lincuru i planinske trave, ali i zapitkivao o granici sa Crnom Gorom. Jedan od onih seljana me otpratio visoko u planinu da mi pokaže gdje bi lincure moglo biti. Gore me je zagledao i onda rekao:
„Pametan jesi, ali tebe lincura interesuje koliko i mene. Krenućeš onom kozijom stazom do prevoja, tamo ti je Crna Gora. Na ovoj strani se kri od svih a tamo neka ti je Allah na pomoći.“ Na trenutak sam se začudio, a onda izvadio duhankesu sa tabekerom da nam savijem po cigaretu.
„Ništa ne savijaj, idi, čeka te dug put i puno lincure“, rekao je starina, pružajući mi ruku. Pružio sam i ja njemu i ruku i onu metalnu tabakeru sa duhanom, papirima za savijanje cigareta.
„Neću, tebi će više trebati i cigare i kremen i čakmak…“, nastavio je okrećući se prema selu ostavljajući me na onoj kozjoj stazi koja je vodila prema Crnoj Gori.
I krenuo sam put Nikšića. Na vrhu planine sam bio siguran da sam jednom nogom u Bosni drugom u Crnoj Gori. Vjerovao sam da sam potjeri umakao za sva vremena. U daljini, u dolini sam vidio put koji je vodio dalje od Bosne, krenuo sam njim.   Vreću sa korijenjem lincure i orhideja sam ostavio u grmlju ali zaboravio i priču o travaru, u Nikšiću sam očekivao onu od koje sam bježao, priču o atentatu.
U Nikšić sam stigao 5. jula, tu sam bio u drugoj državi, na sigurnom, bar tako sam mislio. Iznenadila me je čudna atmosfera u kasabi, kod pravoslavaca radost a kod muslimana zebnja. Pravoslavci su mi rekli da je kralj Nikola pun fale za atentat u Sarajevu.
U Nikšiću je vladala atmosfera oduševljenja ali i strepnje šta će car Franjo Josip učiniti. U iščekivanju raspleta, ali i utočišta za mene, u kafani sam popio koju čašu rakije više. Pridružio sam se slavlju crnogorskih vojnika faleći se da sam i ja član „Mlade Bosne“ i jedan od suboraca Gavrila Principa, čije ime se već ponavljalo iz usta do usta.
Kafanom je, prvo zavladala smrtna tišina a onda zapitkivanja, na kraju oduševljenje mojim prisustvom, ali im je bilo čudno moje ime.
„Ene i baš Muamed?“, nazdravljali su mi ali i čudom se čudili mom imenu i stavljanju na stranu Srblja.
„Mlada Bosna“, uzvraćao sam njihovom čuđenju podižući čašu uvis.
.
P.S.
.
Saro ljubavi, nikad kao ovih dana nisam tako i toliko razmišljao o Muhamedu i činjenici da je upravo njemu bio namjenjen prvi pokušaj ubistva Franca Ferdinanda. Ostali se doimaju kao rezerva, ako on ne uspije. Razmišljam, da li bi (h)istorija čovječanstva, (h)istorija Bosne bila drugačija da je upravo on bosanski musliman pucao na prestolonasljednjika Austrougarske monarhije?
Da li bi bilo razlike u doživljaju atentata, da je ubica umjesto Gavrila bio Muhamed, umjesto pravoslavca, musliman, istina obojica Bosanci, ali? 
Sa tom mišlju nastavljam postrojavanje atentatora i njihovih žrtava… u strahu, bez ikakve misli silazim i u podrum, sklanjajući se od pucnjave koja kao da se muzeju približava. Tek kasnije, u podrumu mi se pred očima u mraku poče priviđati lik Nedeljaka Čabrinovića.
.
Potjera za Muhamedom
.
Opsežnom istragom, policija je pravila spisak atentatora i njihovih pomagača a onda ih je po Sarajevu i cijeloj Bosni i Hercegovini hapsila. Skoro svi sa spiska su već bili pohapšeni, nedostajao je Muhamed Mehmedbašić. Sve poznate adrese su pretrežene, poznanici ispitivani i ništa. Jedan trag je vodio prema Stocu.  U Stocu ga nije bilo, ali sumnja je otišla za pogledom prema dalekim crnogorskim planinama.
Javljeno je Austrougarskom poslaniku u Crnoj Gori da ”obrati pozornost” i preko svih kanala dozna što više o mogućem skrovištu atentatora.
Muhamed je po ulasku u Crnu Goru, pomislio da je na sigurnom, da je jedan od junaka priče važnije od svih, one o ubistvu prestolonasljednika u Sarajevu. Vidio je radost kod vojske, čuo poruku oduševljenja kralja Nikole. Potegao čašicu ljute, pa još jednu. Ponijelo ga, pa i on počeo slaviti atentat a onda otišao još dalje, počeo se hvaliti da je dio zavjere, da je atentator lično.
Svi bili zatečeni, policija nije, uhapsila ga isti dan. Sutra dan, petog jula sproveden je u Nikšić i predat oblasnoj žandarmeriji.
Dva dana kasnije je istražni sudija zatražio da se pritvorenik Muhamed Mehmedbašić zadrži u pritvoru. Isti dan je Ministarstvo unutrašnjih poslova iz Podgorice pitalo oblasnu žandarmeriju i istražnog sudiju, zašto je Mehmedbašić uopšte uhapšen. Kad su ovi odgovorili da je riječ o atentatoru iz Sarajeva koji je u svom iskazu to i priznao, iz Podgorice se telefonom javlja misnistar Savo Vuletić lično i razgovara sa oblasnim upraviteljem Stevom Vukotićem.
U dokumentaciji će ostati trag tog razgovora koji dramatičnu situaciju riješava naredbom da se Mehmedbašić ne predaje sudu. Ali ne samo to, ministar Vuletić naređuje da se priznanje o atentatu Mehmedbašića odmah uništi i sačini novo u kom on, Mehmedbašić izjavljuje ”da je u Crnu Goru pobjegao da nebi bio ubijen kao istaknuti Srbin-musliman”.
Ispostaviće se da je upravo taj dan (7. jula) Austrougarski poslanik u Crnoj Gori, zvaničnom notom ”izručbenog potraživanja” tražio od Crne Gore da preda uhapšenog Muhameda Mehmedbašića Austrougarskim vlastima.
Šta se dalje dešavalo u političkim krugovima a šta iza zavjese političke scene, možemo naslućivati, ali 15. jula vojvoda Vukotić, brzojavom javlja munistru Vuletiću da je Muhamed Mehmedbašić ”utekao ima pola sata”. Naprosto je najtraženiji bjegunac na svijetu, tek tako utekao iz najčuvanijeg zatvora u Crnoj Gori.
Pratimo i da ministar Vuletić u Nikšić šalje Spasoja Piletića da istraži bjekstvo zatvorenika Muhameda Mehmedbašića.
Kad je vidio da je mečka zaigrala i pred njegovim vratima, u priču oko bjegunca se uključio i kralj Nikola. ”Zbog bjekstva iz zatvora Muhameda Mehmedbašića sa položaja oblasnog upravitelja smjenjuje Stevu Vukotića”, inače rođenog brata kraljice Milene.
Nekoliko sati prije objavljivanja rata Srbiji i Crnoj Gori, 27. jula, Piletić je podnio zvaničan izvještaj o bjekstvu Mehmedbašića iz zatvora, ali ta priča, pada u sjenu mnogo važnije, kako preživjeti veliki rat, ispostaviće se najveći u ljudskoj (h)istoriji do danas.
Istaknuta slika: Muhamed Mehmedbašić


About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Osvrt na ”Arabeske od vode” Hadžema Hajdarevića

OSVRT  NA ,,ARABESKE OD VODE” (RUBAJIE) HADŽEMA HAJDAREVIĆA Piše: Božidar Proročić Hadžem Hajdarević poznati pisac iz Sarajeva već dugi niz godina čitalačku publiku uvjek iznova iznenadi i fascinira  svojom poezi...
by Redakcija
0

 
 

Objavljena zbirka priča za djecu Ane Stjelje

U izdanju Udruženja za promociju kulturne raznolikosti „Alia Mundi“ upravo je objavljena dečja knjiga „Ajša u Zemlji Snova“ čiji je autor Ana Stjelja. Knjigu čini sedam priča koje nas vode u zanimljivu avanturu š...
by Redakcija
0

 
 

Edin Smailović: ”Historija odbačenih” Jasmina Agića

”HISTORIJA ODBAČENIH” JASMINA AGIĆA Piše: Edin Smailović Iskren da budem, na prvi pogled mi je ovaj naslov djelovao bombastično, komercijalno i pretenciozno, čak iako sam većinu kolumni koja čine ovu knjigu ...
by Redakcija
0

 

 

Objavljen izbor iz poezije Luiša de Kamoiša

U izdanju Udruženja za promociju kulturne raznolikosti „Alia Mundi“  upravo je objavljena knjiga „Vitez ljubavi“, izbor iz poezije najvećeg pesnika portugalske književnosti Luiša de Kamoiša. Ovo je prvi prevod ...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Željko Sekulović: ”Treba mi riječ”

OSVRT NA ZBIRKU POEZIJE ŽELJKA SEKULOVIĆA ,,TREBA MI RIJEČ” Piše: Božidar Proročić Željko Sekulović je svojom prvom zbirkom poezije ,,Treba mi riječ” zakoračio u poetski svijet svojih misli i snoviđenja. Na samo...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona