Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Promocije

26. Januara 2014.
 

Slobodan-Zoran Obradović: Roman Blage Žurić ”Još možeš da poručiš kišu”

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

„JOŠ MOŽEŠ DA PORUČIŠ KIŠU“

roman Blage Žurić

Roman će u izdanju “Pobjede” ugledati svjetlo dana tokom 2014. godine – jedna od Pobjedinih nagrada za najbolji neobjavljeni crnogorski roman

 

Roman sam na momente doživljavao kao vijenac eseja opletenih oko puta kojim autorka vodi čitaoca, pokazujući mu ono što bi trebalo pokazati da bi se valjano razgovaralo. Poetski izleti ogrnuti teorijom književnosti, filosofijom, logikom uz često koračanje linijom apsurda da bi se doprlo do suštine

Razotkrivajući težinu ali i ljepotu stvaranja spoznajemo mnogo toga životnog koje bremeni ljudsku misao a nastalo kao refleksija stvarnog. Sa aspekta univerzuma čovjeka interakcija unutrašnjeg i spoljašnjeg, usled nerazumijevanja, često dovodi do konflikta, pri čemu konflikt postaje energija razvoja ili “gorivo” za letenje i stremljenje ka višim ciljevima u ovom slučaju ovoploćenom u nenapisanom romanu, ali konflikt može da bude i destruktivna energija – ukoliko se ne razriješi nego ostane da tinja ili se pak rešenja budu tražila na nekom drugom mjestu. Oseka ideje, pustopoljana ispraznosti nastala zbog nedostatka nadahnuća je najveći neprijatelj piscu i tada on postoje pusto ostrvo sa koga bježi sve što znači život, a njegovo djelo nenapisano.

Stilski savršen vez, bilo da nailazimo na gotovo čiste opise saopštene jezikom činjenica, preko izleta u istoriju, opisane jezikom nauke – geografske podatke, priču o mitovima i običajima do nevjerovatno koloritnih, nadahnutih poestkih deskripcija, igre svjetla i tame korištenih da se dočaraju i objasne primise i instrumenti logike i napravi ukupan milje da psihološki roman bude potpuno prijemčiv čitaocu tako da ima utisak da je on (Čitalac) sastavni dio ili bolje reći subjekt ovog romana. Toliko provakativno da jednostavno čitalac neće moći da prekine čitanje bez obzira što je možda očekivao nekakvu “klasičnu” radnju kakve uobičajeno imaju romani… Čitanje ovog romana traži da se nakon započinjanja  ostane do kraja, jer ovaj roman ima za aktere Pisca, Misao i Čitaoca… imam utisak da je autorka uspjela da tako uvjerljivo uvede u priču stvarnog čitaoca i da ga ubijedi da zaista jeste njen Čitalac iz priče, Siguran sam da ćete se i vi tako osjećati i da ćete uživati u svojoj ulozi koja vam je spontano i prirodno pripala, te da ćete dok čitate analizirati priču tako aktivno da bi ste potvrdili ili pak demantovali Čitaoca sa kojim se poistovjećujete želeći tako da pružite svoj otpor da budete standardizovani ili obuhvaćeni samo jednim setom odgovora na pitanja i, to i jeste jedna od najboljih strana ovog romana, jer ga ne čitate nego ga doživljavate i proživljavate kao aktivni akter njegove priče. Tragajući za odgovorima za kojima traga čovjećanstvo od nastanka svijeta svaki čovjek izživi svoj život proživljavajući iste dileme o ulozi ljubavi, sreće, prijateljstva u svom životu, ali i svom mjestu i svojoj strategiji tj sopstvenom činjenju i nečinjenju u svemu tome.

Ono kako sam razumio ovaj roman to je da je on analiza sadašnjice i univerzalnih vrijednosti, sa pitanjima “kuda plovi ovaj brod” analizirajući skale vrijednosti koje ostaju u prošlosti. Zabrinutost ljudskom transofrmacijom u odnosu ka čovjeku i otklonom i, otuđenjem čovjeka od čovjeka. Odbacivanje i neprihvatanje savremenosti ukoliko ona znači odsustvo emocija, “zaključavanje emocija” – gdje ljudi ne umiju da sanjaju prestajući da budu ljudima trasirajući sebi put za tugu i patnju. Mislim da to ovom romanu daje osobinu da se može koristiti kao priručnik za pomoć kod bolesti zapadne civilizacije 21. vijeka koju će, zbog njenog sveprisustva, oni prestati nazivati bolešću, jer postaje svakodnevnica  – Depresija. U ovoj knjizi se nalaze tako dobro i jednostavno razotkriveni njeni korjeni da je zaista to fascinantno. Ali znam da ljudi nikada ne obrate pažnju na ono što je jednostavno i “golom” oku vidljivo.

I kako doliči nekom ko dobro poznaje čovjeka, autorka posebno mjesto nalazi, ne samo u sanjarskoj dimenziji nego u onoj najdubljoj – u kojoj tragamo za uzrocima svih ljudskih manifestacija i ponašanja, posebno mjesto nalazi za djetinjstvo. Dajući mu posebno mjesto u priči autorka pokazuje svu svoju dubinu promišljanja i istinskog poimanja ljudske ličnosti, te potpuno utemeljuje svoje djelo kao jednu jaku introspkeciju njenog junaka koja navodi čitaoca na sopstvenu samospoznaju provocirajući ga i na dublje analize koje će ići u različitim smjerovima u traganju za odgovorima…

Svoje mjesto u priči imaju i strahovi, kao najjača emocija u čovjeku. Strahovi stari koliko i čovjek, ali koji su se razvijali i kao i čovjek evoluirali u podmukle, perfidne kako kolektivne tako i lične, koji kad postanu naglašeno lični predominiraju i prerastu u fobije. Ova knjiga bi objašnjavanjem dilema iz materijalnog svijeta oko ljudi, preko duhovnih i duševnih patnji kroz perspektivu psihe koja je prenapregnuta onim uzrocima koje ova knjiga označava jasno mogla da bude anksiolitik za odrasle, a mlađima jedan od putokaza ka onoj strani na kojoj se živi i hoda dostojanstveno. Uplašeni ljudi nijesu dostojantveni, možda jesu pred drugima, ali ne i pred sobom, a život im onda uzmiče u njohovoj neslobodi. Ova knjiga me podjsetila na riječi našeg nobelovca „mnogo je stvari kojih smo se plašili, a trebalo je samo živjeti“. U ovoj knjizi je mnogo toga što može da pouči kako to i ostvariti, na žalost svjesni smo da je iskustvo neprenosivo, ali na sreću na čovjeku je da bira kad ima informacije kojim će putem da zakorači kad se nađe na raskrsnici.

I opet se vraćam na Ljubav, kao i Pisac nenapisanog romana u knjizi koju čitam. Ljubav je najuzvišenije ljudsko osjećanje, iscjeliteljsko, božanska tvar koja obnavlja biće, suštinu… oplemenjuje i pročišćava, katarzično ushićuje i čini čovjeka čovjekom, razlikujući ga od svega živog i neživog. Ljepuškasta je u istoj ravni sa Mišlju u romanu, podjednako važna za opstanak Pisca. Ljubav i jednostavnost kojom se kroz nju dolazi do odgovora i razrješavanja dilema i strahova u životu trebalo bi da pomognu piscu, ako on toga nije svjestan onda to je aksiom od koga će poći Čitalac.

Suštinu knjige Blage Žurić objasnio bih jednom rečenicom koja me je posebno dojmila, i malo bih je uredio na „moj način“ u potrebi da predstavim knjigu:

„Sudbina nenapisanog romana je još uvijek tajanstvena“  – ja bih ovu rečenicu u svijetlu knjige preformulisao u: Sudbina je poput  nenapisanog romana – uvijek tajanstvena. I dodao bih da je svaki životni put posebna priča, tako da ulaskom u svijet romana koji je pred nama zakoračili smo u jedan svijet u kom ćemo nastaviti razotkrivati tajne i jačati svoju znatiželju da ponuđeni odgovori budu samo uvod u naše dalje traganje. Nije li život u stvari naše neprestano traganje za odgovorima u želji da se zakorači izvan onog što nam spoznaje postavljaju kao nužnosti, ograničavajući nam slobodu i čineći nas malim i nemoćnim tako da u trenucima kad postanemo malodušni i „rođena misao“ želi da nas ostavi.  Zato hrabri imaju moć da otkrivaju, ne samo nova prostranstva van čovjeka ona u prostoru i vremenu,  nego i unutar – suočavajući se sa činjenicom da je najveći izazov, najduže i najteže putovanje suočavanje  sa sobom i sopstvenim predrasudama i zabludama. Samo hrabri imaju moć da osvajajući sopstvenu slobodu na tom putovanju mogu da se mijenjaju ili kako kaže Blaga u romanu „mnogo puta da se rode“…

„…Bogatstvo su izmislili osvajači. Ono je dijelilo ljude, raspirivalo mržnju i pohlepu, slabilo običaje, pothranjivalo spletke i na kraju –  uništavalo duše. Mnogi su se zanosili mišlju da osnuju pravedna društva bez bogatstva i ropstva, ali su i sami postali dio toga…“

Ovo je knjiga o čovjeku, životu i smislu. O svemu onom što ga čini dobrim ili zlim, o svemu što ga čini sretnim… o ljubavi i strahovima, slobodi i neslobodi, o krugu koji svaki čovjek prolazi za sebe rađajući se, „dolazeći“ od predaka, prenoseći poruke potomcima, vraća se – shvaćen ili neshvaćen – u vječnost, ili pak ništavilo – ko bi to znao…

 

Slobodan Zoran Obradović



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Avlija na 9. Internacionalnom sajmu časopisa u Istanbulu

Avlija na 9. Internacionalnom sajmu časopisa u Istanbulu   Danas je svečano otvoren 9. Internacionalni sajam časopisa u Istanbulu, koji će trajati do 13. maja. U hali stanice Sirkeci izloženo je 500 časopisa iz Afga...
by Redakcija
 

 
 

Objavljen 18. broj časopisa Avlija

Objavljen 18. broj časopisa ‘’Avlija’’ koji na 270 strana donosi novu i prevedenu prozu i poeziju kao i brojne druge radove: R A Z G O V O R I Ana Stjelja: Moje opredeljenje je dobar i častan čovek, a ne odakle je ne...
by Redakcija
 

 
 

Refik Bulić: Začarana rijeka

Jednom davno, tako davno da se i Beranov djed jedva sjeća toga vremena, tiho je tekla rijeka Toplica i pokretala desetak vodenica raspoređenih na nekoliko kilometara riječnog toka. Beranov djed se malo sjeća toga vremena, k...
by Redakcija
 

 

 

Mešino bockanje – aforizmi Mehmeda Meše Delića

*Puno studenata pada na ispitima. Proklete plave koverte… *Ko će kome nego svoj svome da dođe do – DIPLOME! *Omladina je naše najveće bogatstvo. Već nekoliko godina imamo dobar izvoz! *Odem na Zapad – sve mi paš...
by Redakcija
 

 
 

Denis Kožljan: ”Kino Bosna” Zlatka Lukićića

Kako odavno nisam čitala neki dobar i pametan prozni uradak, predstavljen na Digitalnim knjigama, a nešto malo bolje poznavajući autora Zlatka Lukića, odlučih da to ovog puta, bude roman, jedan iz njegove trilogije, naslov...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona