Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Promocije

1. Septembra 2018.
 

Smoluća selo koje je imalo smolu A. Kujundžić, recenzija Denis Kožljan

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

Smoluća selo koje je imalo smolu, Atif Kujundžić

Recenzija: Denis Kožljan

Još uvijek u meni žive uspomene na posjetu Lukavcu, Tuzli, Gračanici i okolnim mjestima, spominjanim u najnovijoj knjizi Atifa Kujundžića, bosansko-hercegovačkog književnika. Kao da su sada, tu ispred mene, oni predivni osunčani proplanci, potoci bistre vode, šumoviti zeleni predjeli, a priznajem nigdje dok sam tako putovala tuzlanskim krajem, nisam vidjela natpis mjesta – SMOLUĆA.

Možda se prevarih, a možda je autor, ove impresivne knjige, bio u pravu da je ovo srpsko selo, nekad… nekad pitomo i napredno, nestalo s lica zemlje, zahvaljujući politici, nekim velikosrpskim idealima, besmislenosti prljave politike koja je dovela do toga da tamo devedesetih, Smoluća i njeni ljudi, strašno trpe i satru se njihovi korjeni. Jednostavno mi bješe nepojmljiva činjenica, a koja govori do u detalje iz pera Atifa koji je u to ratno vrijeme bio i novinar, da je jedno mjesto, jedan dio naroda, da se jedno selo, uspjelo uhvatiti smolom , zaluditi idejom Srpske Demokratke Stranke i njenim vođom , psihijatrom Radovanom Karadžićem. No, na žalost , autor nas , na jedan kako informativan, tako i samo njemu, realističan način, upoznaje sa teškom situacijom koja je 1992. zahvatila obronke Ozrena, sela u okolici, koja su mržnjom, idejom velikosrpstva, dospjeli u okruženje, kada je seljak bio prisiljen prodati kravu za kupiti pušku. Atif, do u svaki detalj, kao ne samo puki izvjestitelj već i analitičar tih ratnih zbivanja, svoga čitatelja ali i svijet, načinom postavljanja svog književnog uratka, želi upoznati sa neizlazećom, hladnom, mračnom situacijom koja je stanovnicima tuzlanske krajine, njenih predivnih šumaraka, voćnjaka i ponajprije, neposrednosti ondašnjih stanovnika, bila nametnuta, a sve u cilju pokušaja zasljepljivanja, šutnje i zataškivanja jedne ubilačke i nesmismislene politike , s ciljem egzodusa, etičkog čišćenja i širenjem težnje za vlašću.

Ima li uopće potrebe, sada, dvadeset i više godina poslije, pitati se ZAŠTO, ZBOG ČEGA, KAKO… sve to… Što se to rojilo u glavama ovih doktora, tobože psihijatara, koji su svoju zakletvu humanosti, zlouporabili, prisilivši pojedince, a kasnije i masu uza sebe, zaludivši ih svojom prljavom politikom, lažima. Kujundžić, zna, jer ima on i neke godine, mnogo je toga prošao, doživio, Kujundžić ima mudrosti da o toj teškoj problematici progovori u više svojih djela, a onda napokon i o selu Smolući čiji su stanovnici protjerani, izluđeni i nikad više imali ili dobili mogućnost vraćanja u svoje mjesto. Hm, nije ništa bolje bilo ni s ostalim stanovništvom tog pitomog bošnjačkog kraja jer i Bošnjaci su jednako tako, bili ako ne u potpunosti, a ono barem djelomično uhvaćeni u smolu, u tu ljepljivu, teško skidivu tekućinu koju su prosuli tadašnji SDS-ovci, svojim rigidnim, fašističkim stavovima.
Jako mi je teško pisati o ratu, mržnji, i silovanjima, o svemu onome što autor tako jasno izvještava o svom uratku, samim time jer sam na vlastitoj koži doživjela traume, iako u jednom sasvim drugom obliku, no, sasvim je uočljivo kako rane bole, kako sjećanja nikad neće izbledjeti… a možda ne smiju.

Poznavajući i osobno, Atifa, sasvim pouzdano mogu reći , da on generacije koje su se tek rodile poslije svih onih mučnih događanja, upoznaje sa svim ovimteškim, ratnim događanjima kako Smoluće tako i Lukavca, Donjih i Gornjih Smolića, Ratiša, Srebrenika… To, što su se usudili učiniti jezivi pobornici jedne mrske politike i što je u onim devedesetima uspjela zabilježiti u svom dnevniku, djevojčica Mira Iljić, usavršio je , uporabom svog iskustva naš dragi Atif Kujundžić. Jedno je samo bolno i istinito: “Pale su mnoge nevine žrtve, nestalo je i spaljeno mnogo sela, zaselaka i ognjišta kako u Bosni, tako i u Hrvatskoj, pa i u Srbiji… To je samo jedina prava istina, za čije postojanje zna i takozvani Sud u Hagu ali očito je da kako se Srbi nikada više nisu vratili u svoju Smoluću, tako ni jedno sunce, ni jedna ruža, jedino možda prijateljski stisak ruke i pročišćenje razuma ljudskih glava, može dovesti povijest jednog naroda u jednu svjetliju točku. Sasvim je jasno da Atif to jako dobro zna… no, nikad nije viška, istinu ponoviti…ako ništa, a ono neka služi kao jasan dokaz nekim nadolazećim naraštajima.

Čestitke autoru za ovo krasno djelo, pisano možda s dozom ironije, ali istinito, realistički.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Denis Kožljan: ”Masovne razglednice iz Bosne” Darka Cvijetića

Masovne razglednice iz Bosne, Darko Cvijetić Recenzija: Denis Kožljan A bilo ih je samo 114… razglednica koje je Cvijetić poslao u Belgiju, Švedsku, Njemačku… onim istim dušama koje su uspjele pobjeći iz zlo...
by Redakcija
 

 
 

”Neka tako bude odnegovano” – nova knjiga Tatjane Debeljački i Ibrahima Honđa

Osvrt Doc. dr. sci i dr. Honoris Causa Sabahudin Hadžialić 22. 4. 2018. g. Sarajevo, Bosna i Hercegovina TATJANA DEBELJAČKI IBRAHIM HONĐO   NEKA TAKO BUDE ODNEGOVANO   Sudbina beščašća omeđila je generaciju u...
by Redakcija
 

 
 

Peko Laličić: Prikaz knjige priča ”Ples među svicima” Užičanke Lele Milosavljević

Peko Laličić   PLES KOJI MAMI   Lela Milosavljević: Ples među svicima, Svitak, izdavačka radionica Književnog društva “Razvigor”, Požega 2018.   Knjiga priča “Ples među svicima”, kao dru...
by Redakcija
 

 

 

Objavljen je šesti broj magazina „Alia Mundi“

Objavljen je šesti broj magazina „Alia Mundi“ za kulturnu raznolikost, ujedno i poslednji broj za 2018. godinu   U ovom broju predstavljamo Udruženje za očuvanje i negovanje tradicije „VED“ iz Vranja, koje se po...
by Redakcija
 

 
 

Nova prevedena knjiga: ”Pesničke igre” Viktora Kažure

„Svi odrasli ljudi su nekada bili deca, ali samo nekolicina njih se toga seća.“ Antoan de Sent-Egziperi   U Beogradu je, u izdanju KIZ Centra izašla nova zbirka pesama za decu, prevedena sa beloruskog jezika na srpsk...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona