Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Promocije

1. Septembra 2018.
 

Smoluća selo koje je imalo smolu A. Kujundžić, recenzija Denis Kožljan

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

Smoluća selo koje je imalo smolu, Atif Kujundžić

Recenzija: Denis Kožljan

Još uvijek u meni žive uspomene na posjetu Lukavcu, Tuzli, Gračanici i okolnim mjestima, spominjanim u najnovijoj knjizi Atifa Kujundžića, bosansko-hercegovačkog književnika. Kao da su sada, tu ispred mene, oni predivni osunčani proplanci, potoci bistre vode, šumoviti zeleni predjeli, a priznajem nigdje dok sam tako putovala tuzlanskim krajem, nisam vidjela natpis mjesta – SMOLUĆA.

Možda se prevarih, a možda je autor, ove impresivne knjige, bio u pravu da je ovo srpsko selo, nekad… nekad pitomo i napredno, nestalo s lica zemlje, zahvaljujući politici, nekim velikosrpskim idealima, besmislenosti prljave politike koja je dovela do toga da tamo devedesetih, Smoluća i njeni ljudi, strašno trpe i satru se njihovi korjeni. Jednostavno mi bješe nepojmljiva činjenica, a koja govori do u detalje iz pera Atifa koji je u to ratno vrijeme bio i novinar, da je jedno mjesto, jedan dio naroda, da se jedno selo, uspjelo uhvatiti smolom , zaluditi idejom Srpske Demokratke Stranke i njenim vođom , psihijatrom Radovanom Karadžićem. No, na žalost , autor nas , na jedan kako informativan, tako i samo njemu, realističan način, upoznaje sa teškom situacijom koja je 1992. zahvatila obronke Ozrena, sela u okolici, koja su mržnjom, idejom velikosrpstva, dospjeli u okruženje, kada je seljak bio prisiljen prodati kravu za kupiti pušku. Atif, do u svaki detalj, kao ne samo puki izvjestitelj već i analitičar tih ratnih zbivanja, svoga čitatelja ali i svijet, načinom postavljanja svog književnog uratka, želi upoznati sa neizlazećom, hladnom, mračnom situacijom koja je stanovnicima tuzlanske krajine, njenih predivnih šumaraka, voćnjaka i ponajprije, neposrednosti ondašnjih stanovnika, bila nametnuta, a sve u cilju pokušaja zasljepljivanja, šutnje i zataškivanja jedne ubilačke i nesmismislene politike , s ciljem egzodusa, etičkog čišćenja i širenjem težnje za vlašću.

Ima li uopće potrebe, sada, dvadeset i više godina poslije, pitati se ZAŠTO, ZBOG ČEGA, KAKO… sve to… Što se to rojilo u glavama ovih doktora, tobože psihijatara, koji su svoju zakletvu humanosti, zlouporabili, prisilivši pojedince, a kasnije i masu uza sebe, zaludivši ih svojom prljavom politikom, lažima. Kujundžić, zna, jer ima on i neke godine, mnogo je toga prošao, doživio, Kujundžić ima mudrosti da o toj teškoj problematici progovori u više svojih djela, a onda napokon i o selu Smolući čiji su stanovnici protjerani, izluđeni i nikad više imali ili dobili mogućnost vraćanja u svoje mjesto. Hm, nije ništa bolje bilo ni s ostalim stanovništvom tog pitomog bošnjačkog kraja jer i Bošnjaci su jednako tako, bili ako ne u potpunosti, a ono barem djelomično uhvaćeni u smolu, u tu ljepljivu, teško skidivu tekućinu koju su prosuli tadašnji SDS-ovci, svojim rigidnim, fašističkim stavovima.
Jako mi je teško pisati o ratu, mržnji, i silovanjima, o svemu onome što autor tako jasno izvještava o svom uratku, samim time jer sam na vlastitoj koži doživjela traume, iako u jednom sasvim drugom obliku, no, sasvim je uočljivo kako rane bole, kako sjećanja nikad neće izbledjeti… a možda ne smiju.

Poznavajući i osobno, Atifa, sasvim pouzdano mogu reći , da on generacije koje su se tek rodile poslije svih onih mučnih događanja, upoznaje sa svim ovimteškim, ratnim događanjima kako Smoluće tako i Lukavca, Donjih i Gornjih Smolića, Ratiša, Srebrenika… To, što su se usudili učiniti jezivi pobornici jedne mrske politike i što je u onim devedesetima uspjela zabilježiti u svom dnevniku, djevojčica Mira Iljić, usavršio je , uporabom svog iskustva naš dragi Atif Kujundžić. Jedno je samo bolno i istinito: “Pale su mnoge nevine žrtve, nestalo je i spaljeno mnogo sela, zaselaka i ognjišta kako u Bosni, tako i u Hrvatskoj, pa i u Srbiji… To je samo jedina prava istina, za čije postojanje zna i takozvani Sud u Hagu ali očito je da kako se Srbi nikada više nisu vratili u svoju Smoluću, tako ni jedno sunce, ni jedna ruža, jedino možda prijateljski stisak ruke i pročišćenje razuma ljudskih glava, može dovesti povijest jednog naroda u jednu svjetliju točku. Sasvim je jasno da Atif to jako dobro zna… no, nikad nije viška, istinu ponoviti…ako ništa, a ono neka služi kao jasan dokaz nekim nadolazećim naraštajima.

Čestitke autoru za ovo krasno djelo, pisano možda s dozom ironije, ali istinito, realistički.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Španski multimedijalni šou na 27. KFPD

Još jedna godina u kojoj će ljeto obilježiti najdivniji festival u Evropi, a sasvim sigurno još šire i dalje. Tradicionalno, od 1. do 12. jula, Kotorski festival pozorišta za djecu okuplja sve male i velike pozorišne gle...
by Redakcija
0

 
 

Božidar Proročić: O stihozbirci ”Isposnice” Milice Milenković

Božidar Proročić   OSVRT NA ZBIRKU POEZIJE ISPOSNICE MILICE MILENKOVIĆ   (Milica Milenković: Isposnice, Brankovo kolo, Sremski Karlovci/ Novi Sad, 2019)   Milica Milenković pripada onim mladim autorima Evro...
by Redakcija
0

 
 

Objavljen 2. broj časopisa za umetnost pisanja i knjigoljubljenja ”Enheduana”

Објављен 2. број часописа „Енхедуана“ – електронски часопис за уметност писања и књигољубљења       Удружење за пром...
by Redakcija
0

 

 

”Koskena” – nova stihozbirka Marine Mijakovske

„КОСКЕНА“ – НОВА СТИХОЗБИРКА НА МАРИНА МИЈАКОВСКА   „Коскена“ е најновата стихозбирка на Марина Мијаковска што излезе...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Ponovo sam se vratio knjizi “Zulija” Bajre Perva

“ZULIJA” Kad mi se plače, pomislim Osvrt na knjigu, poemu “ZULIJA”čiji je autor Bajro Perva Piše: Said Šteta, književnik i novinar Ponovo sam se vratio knjizi “Zulija” nazvanoj po istoimenoj poemi, autora, novi...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona