Polako je vukao svoje stare, krhke kosti po vrelom, suhom makadamu. Svake godine pa i danas. Crne, ogromne, više čizme nego cipele, više zaprljane prašinom istrošenog makadama, nego netom očišćene drhtavom rukom žene, u stopu su pratile gordo udaranje djedovog štapa.
Nosi ga odavno, valjda. Ni sam se više ne sjeća kad je popustio tudjim ubjedjivanjima, dosadjivanjima, naporima i eto prihvatio ga. Sad ga nosi vazda. Kud on – tu i on. Štap. Hrastov. Valjda je tako moralo biti. Neka ga, lakše je. Nije sam. Barem danas. Danas ne. Ne smije biti. Barem dok… ne, ne, danas ne. Udahne kratko, pa nastavi poznatim makadamom…
Eh, Senija… Sena moja. Da je živa. Da zna. Slabašno srce zatreperi. Grumen u grlu raste. Guši. Stisne zube, jako. Jače. Proguta grumen. Ispusti suzu. Jednu. Tešku. K’o stijena.
Duboko udahne i nastavi.
Sjeća se dunje rahmetli djeda Zaima. Kao dječak ju je on, Muzafer, najviše volio. I nju i njen hlad. Činila mu se najviša i najveća na svijetu. Trčkarao bi oko naninih dimija moleći je da mu ubere onu najvišu, onu što joj ptice pjevaju. Onu što, zamišljao je, noću osvjetljava put slučajnom prolazniku ili pak zalutalom psu koji njuši put do kuće. Onu što ju je kasnije njegov Mehmed…
Stade. Zakleca. Izdadoše noge. Da se vrati kao i jučer? Osloni se objema rukama na štap. Teško diše. Drhte i ruke. Je li ovo kraj? Polako se uspravlja. Mora dalje. Danas mora.
Jučer mu je dolazio Hilmija. Iz Centra. Našli Mehmeda. Lakat, desni. Lijeva potkoljenica. I zubi. Svi. Da i košulja. Bijela. Njegova.
Danas mora preći bar pola makadama više nego jučer. Ide godinama, a sad eto stane na pola puta. Otkaže tijelo. Ugasi se. Strah obuzme. Srce puca. Noge mrtve, teške. Zemlja vuče sebi.
Mora dalje. Mora vidjeti dijete. Mora ga još jednom okupati. Suze sada kaplju jedna za drugom. Prže starčevo blijedo lice. Vilica drhti od boli. Starac hrli kostima sina jedinca. Da ih okupa. Ukopa. Poljubi. Pomiriše. Vidi. Prepozna. Poljubi. Pomiluje. Da ih vidi. Da ih vidi. Da ih vidi. Starac trči. Moj Mehmede, sine. Strpi se oči moje. Eto babe. Eto babe…
Hladan znoj izbija iz nabora starog umrtvljenog čela. Prašnjave cipele se sapliću jedna o drugu, o štap, o kamenje, starac hrli naprijed… Sine, sine… ide babo, ide…
Ponestaje mu zraka. Suši se grlo…
Ne može dalje. Odustaje. Zadihan sjeda pored puta. Još samo malo je ostalo. Još samo malo. Odmorit ću pa sutra opet. Sutra moram. Bar pola puta više nego danas.
Adisa Huzejrović Varcar: Srebrenica, jučer, danas, sutra
