Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Proza

15. Oktobra 2018.
 

Adisa Muhović: Čaj od dunje

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Adisa Muhović

 

Čaj od dunje

 

Draga majko, voz je stigo u Njemačku i sa njim ja. Spavo sam sinoć na stanici, ali ne brini. Ljeto je i nisam nazebo. Znam da se sekiraš, ali nemoj, kad ti ja velim. Ovdje je sve normalno što je kod nas nenormalno. Ljudi hodaju ko muhe bez glave i haman svak svakoga zna. A kako i ne bi, kad je pola Juge ovdje na stanici. Brzo ću se snaći i dobit poso. Kažu, sve se završi u dva do tri dana. Stalno gazde dolaze i probiru kome koji zanatlija treba. Jedan je danas pito za mene, ali uslov je da sam nađem stan. Nisam pristo, a i kako ću kada ne znam ovaj jezik. Sreo sam Mehagu Azrinog. Znaš, onog što smo zajedno Avdi izlijevali ploču ispod Trebevića. Pa reče mi da njegov šura ima neka poznanstva i da neće biti problem za nas. Samo, eto, da se strpimo koji dan. Helem, ništa ne brini, znaš da ću se ja snaći. Kako ti ono kažeš: „Mog Ahmu da iz aviona u prašumu baciš, on bi se na noge dočekao.”

Pozdravi mi buraza i reci da mora slušati. Nek se strpi još jednu godinu dok ne završi školu, a do tada ću ja ovdje uveliko poznat biti. Pa će ga bruder povući kod sebe u Njemačku. Ako Selma navrati kroz mahalu, reci joj otišo Ahmo, dobio poso stalni. Ništa ne govori ni gdje ni koji poso, nek malo vidi kako je bez Ahme. Navikla ona da ja vazda nju zovem pod prozore i tražim, pa se malo ufurala. A godilo joj kad je Nijaz dolazio prošlo ljeto. Vodo je on čas na planinu, čas na more i još išli gledati nekakvu predstavu u pozorište. Tol’ko se ufurala da je počela i sama glumiti balerinu. Ih, lova svugdje belaj pravi. Lako je Nijazu biti mangup. Šana majka, par puta u godini i onda hadžija po mahali. Hajd ti, brale, zavrni rukave pa sa svojih deset nokata zaradi. Jest, malo morgen bi onda mogo po moru skakati, neg’ bi ko i ja šeto Ferhadijom i maho rukama. Sjeo na klupu i gledo u nebo, a ne po nekakvim elitnim kafanama bazo. Al’ šta’š, takve naše cure vole. Misle da su uz njih dame, a oni gospode ni u snovima nisu vidjeli. Sve klošar do klošara, a vamo mangupe glume. Odoh sad sa Mehagom do tog glavnog da vidim ima li mjesto za mene pa ću ti napisati kasnije kako sve prođe. Samo se ti, moja stara, ne sekiraj, snaći će se Ahmo ko i uvijek.

Sijeda moja, evo, prošlo je prvih sedam dana pa da završim ovo pismo i da ti šaljem. Stavili su me na jedno gradilište. Pravi se, kažu, robna kuća. Kol’ki su joj temelji, haman će biti veća od naše „Sarajke” jedno tri puta. I nek bude, meni drago, jer će biti i posla više. Nije naporno. Dan je dug i počnemo raditi zorom pa dok ne smrkne. Sve je uredno plaćeno i računaju prekovremene. Ih, ja ih imam najviše ko kad sam ko sivonja zapeo da nam što više zaradim. I sve mislim kako ću ja svojoj sijedoj kupiti novi šporet, onaj sa čet’ri plate, da se ne mora kuhati ljeti ložeći smederevac. Štekam ja, kako si mi kazala, pare i svega će Ahmo kupiti. Pa ćemo i mi malo na more noge da skvasimo.

Nekada ti noću ne mogu da zaspim, pa se misli baš ko pčele roje. Nedostaje mi ona moja klapa kraj granapa. Nedostaje mi mahala i lavež avlijanera. Nedostaje mi šljivik i tvoj čaj od dunje. I soba se nekad napuni mirisa čaršije. Gledam neki dan ljude u redu pa se nasmijem onako sam u sebi. Podsjeti me na Aišinu pekaru dok smo čekali somune za iftar. Ovdje ti niko nikome ne ide. Nemaju oni ni vremena, a i ne drže ti do nekih običaja. Ovdje se drugačije insan cijeni. Svak se, brate, o svom jadu zabavio. Gledam djecu po parkovima, samo što im šnjure još oko vrata nisu svezali. Zaboravit će trčat. Nemaju oni pojma kako se igra žmire po mahali, nit care care govedare, nit eberečke ebertude, a kamoli pola-cijelo. Svi imaju svoje biciklo i slomiše se da ga nauče voziti, i to sa pomoćnim. Pa se sjetih Alme, njenog ponija i naših poderanih koljena dok smo učili voziti. Sjetim se ja svega pa me baš neka ljepota obuzme. Šaljem ti sliku da vidiš da nisam smršo, već sam pravi momak. Pare ti ne smijem staviti u kovertu, već ću poslati po nekom ko prvi krene. Ne vjerujem ja onom našem poštaru, to ako napipa da nešto sem pisma ima, dobit će noge i ko zna gdje će završiti. Poslat ću ti i kahve sirove da je ispečeš u bašči u šišu. I zovni kone pa ih onako sa merakom počasti od Ahme.

Eto, sijeda moja, selami te tvoj sin i misli na tebe. Čuvaj buraza, a neka i on tebe pripazi, inače nikad neće Njemačke vidjeti. Voli te tvoj sin Ahmo.

 



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Kudret Bulbul: Kongres evropskih muslimanskih intelektualaca

Analiza dekana Fakulteta političkih nauka na univerzitetu Yildirim Beyazit, prof.dr. Kudreta Bulbula Prošle sedmice smo govorili po pitanju „evropskog islama“ i ove sedmice ćemo nastaviti da govorimo o ovoj temi. Govoril...
by Redakcija
 

 
 

Dr Suada A. Džogović: Ekonomski rast Turske – izazov za integraciju u EU (III dio)

Redakcija časopisa i portala Avlija u prethodna dva nastavaka objavila je djelove iz knjige ”Ekonomski rast Turske – izazovi za integraciju u EU” dr Suade A. Džogović, a slijedi Zaključak iz knjige:  ...
by Redakcija
 

 
 

Prvi roman autorke Zorane Manić

Prikaz romana-univerzuma „Igra beskonačne zakrivljenosti“   Prvi roman autorke Zorane Manić intrigira već svojim naslovom, a nastavlja i samom sadržinom. Implicitno i eksplicitno se najavljuju novi delovi romana koji b...
by Redakcija
 

 

 

Poezija Franja Matanovića

Franjo Matanović   ODRAZ DANAŠNJICE   gledam današnjicu i pomalo mislim o razlikama od vremena Da Vincija i Mona Lise i onog mračnog srednjeg vijeka kada se u prvi plan iznosilo lice odraz duše na svjetlo se pozivalo...
by Redakcija
 

 
 

Refik Bulić: Zbilja, kako nam se zove zajednički jezik?

Refik BULIĆ     ZBILJA, KAKO NAM SE ZOVE ZAJEDNIČKI JEZIK?[1]     Deklaracija o zajedničkom jeziku, koju su osmislila i promovirala neka udruženja građana iz Srbije, Hrvatske, Crne Gore i Bosne i Hercegovine na...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona