Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Proza

18. Oktobra 2018.
 

Adisa Muhović: Snijeg

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Izet je bio po zanimanju mašinbravar, inače rodom iz Maglaja, rođen kao trinaesto dijete u porodici, oca kolara i majke domaćice. Jedino sjećanje koje je imao veže se za očevo pijanstvo. Pričao je kako se otac znao napiti i takav prgav biti. Kad bi dolazio kući, majka bi sa njim i ostalom djecom bježala u štalu među sijeno i tako su jutro dočekivali. Sutradan, sjeća se, kad bi se otrijeznio, dovukao bi na kolima nove stvari koje je prethodnu noć polupao.

Sa šesnaest godina otišao je od kuće u Zenicu na zanat. Ali već sljedeće godine počeo je rat. Sa zanata uz pušku prijavio se u partizane. Dva puta je bio ranjavan i tri puta odlikovan ordenom za hrabrost. Na povratku u Maglaj zatekla ga je napola srušena kuća prepuna izbjeglica. Majka mu je umrla od tifusa, oca su našli smrznutog u nekom kanalu, a ostala braća i sestre završili su po drugim gradovima. Bez previše očekivanja otišao je u Sarajevo. Kao vrijedan i poseban radnik dobija posao u „Bralimu”, a kasnije u „PTT montaži”, gdje ostaje do penzionisanja. Šezdeset i osme, dok je bio na terenu u Brčkom, upoznao je Ajšu i godinu dana kasnije oženio se. Tim povodom od firme je dobio mali stan na prvom spratu jedne trošne kuće u mahali Komatin, visoko, gotov pod samim Trebevićem. Naredne godine dobili su kćerku i po njegovoj želji nazvali je Hava. Hava u prevodu znači život. Sretni život, za kojim je on toliko čeznuo. Pričala je mahala da dolazeći s posla nije ni ručao, već je jedva čekao da je uzme za ruku pa s njom u obližnji park. Nosio ju je krkače i za nju izmišljao priče, one lovačke.

Negdje u petom razredu izvadila je pokvareni zub i nedugo nakon toga pala na postelju. Iz bolnice su rekli da za nju nema lijeka. Dijagnosticirali su joj leukemiju. No Izet to nikako nije mogao prihvatiti. Obilazio je skoro cijeli dunjaluk tražeći lijeka. Ko je god šta govorio da može pomoći, kupovao je i molio se u sebi da je spasi. Ali Havi spasa nije bilo. Tog septembarskog jutra u zoru ispred kuće se zaustavilo vozilo iz kojeg je izašao čovjek držeći u ruci neko pismo. Pisalo je: „S neizmjernom tugom obavještavamo Vas da je sinoć iza ponoći, u jedan sat i 15 minuta, prestalo da kuca srce Vaše kćerke Have. Primite naše najiskrenije saučešće. Sve informacije, kao i njene lične stvari možete dobiti u sobi 207, na prvom spratu bolnice.”

Držao je pismo i gnječio ga rukama. Niz lice su se slijevale suze. Nije progovarao niti jednu riječ. Samo je odmahivao glavom i udarao se šakama. Nije je mogao spasiti, ali si to nikako nije mogao oprostiti.

Ajša je nakon kćerkine smrti dobila dijabetes. Sjedila je danima u jednom ćošku sobe. Nikada više nije izlazila iz kuće niti razgovarala sa nekim. Našli su je mrtvu ispred kupatila šest mjeseci nakon Havine smrti.

Nakon svega Izeta si mogao vidjeti samo ranom zorom kad je odlazio na posao i nekada pred kraj dana kad se vraćao kući. Poslije posla svaki dan je išao do Alifakovca, gdje je ukopana njegova Hava. Satima bi sjedio, ponekad koju progovorio onako sam sa sobom, a najviše šutio. Valjda se pitao šta je on na ovom svijetu zgriješio da ga ovakva sudbina snađe.

U dvorištu porodične kuće napravio je sebi malu radionicu. Koliko god se trudio da je sredi, uvijek je ličila na stovarište željeza. Na sve strane su virile šipke, neki poklopci, stare, istrošene elektrode za varenje i trista čuda od željeza. Pokušavao je naći sebi zanimaciju da pregura dan. Svraćali su ljudi iz mahale onako, kao usput, da zamole da im šta napravi, ne bi li makar malo razvedrili njegovu osamljenost. Ali teško ko je i mogao doprijeti do njega.

– Dobar dan, jeste li Vi Izet – začuo se dječiji glas.

– Jesam. Šta trebaš? Ko te poslao?

– Nije niko, ja sam sam došao.

– Pa šta hoćeš? Čiji si ti?

– Ničiji. Zato sam i svratio do tebe.

– Kako ničiji, moraš nečiji biti. De, govori. Nemam ja vremena dangubiti. Ako ti šta treba, reci, ako ne, sjedi, ja moram dalje raditi.

– Došao sam te pitati bi li ja mogao biti tvoj?

– Aman dijete, nisam ti ja za te šale. Nego, govori ko te poslao do mene.

– Ne šalim se čika Izete. Najozbiljniji sam. I niko me nije poslao. Kažem Vam da sam sam došao. Nego je l’ bi Vi mene uzeli da budem Vaš?

– Ti baš mene našao i još se sa takvim stvarima šališ. Kako ću te ja uzeti. Gdje su ti otac i mati?

– Nemam ih.

– Kako nemaš? Svi imaju roditelje. Gdje stanuješ?

– Eh, eto, svi imaju, a ja nemam. Nemam nikoga, a nemam ni kuće. Stanujem gdje stignem.

Izet spusti naočale i pogleda sićušnog dječaka bljedunjavog lica sa neboplavim očima.

– Hajde sad da ti i ja odemo nešto pojesti pa mi fino ispričaj sve što imaš.

Izet samo pokri alat, skinu plavi mantil sa sebe, uze dječaka za ruku i krenuše do čaršije.

– O, merhaba, Izete, lijep dan i baš lijepo što te vidim. A vidim imaš i društvo. Jesi li za sitni ćevap, sad ga skinuh s vatre?

– Merhaba i tebi, Smajo. Ah, evo, i ja izašao. Ovaj vragolan me natjerao. Pa rukom prođe kroz Harunovu kosu.

Hajde daj nam dvije porcije i meni sok od smreke. Šta ćeš ti Harune piti?

– Ja bih, vala, limunadu, al’ sa puno šećera i to u velikoj čaši.

– E, hajd ti meni sad polahko sve ispričaj. Odakle si, čiji si i otkud do mene da dođeš? Al’ nema laganja. Inače neće valjati.

– Važi, sve ću ti reći kako jeste, onako kako ja znam – uze jedan gutljaj limunade, rukom obrisa usta i nastavi – Ja sam ti iz Zenice. Otac mi je umro prije dvije godine. Meni je valjda sada sedam i još nisam pošao u školu. Kaže tetka Minka da bi trebalo na jesen da krenem. Atif, tako se zvao moj otac, bio je željezničar i, kaže Minka, dok je razdvajao dva vagona, nešto se poremetilo, vagon se vratio i njega pritislo. Polomilo mu rebra i odveli su ga u bolnicu. I, eto, više se nije ni vratio. Preselio na ahiret. Isto ko i tvoja Hava.

Izet preblijedi kako dječak spomenu njeno ime, ali nije ga htio prekidati da ne bi skrenuo s teme.

– Nakon tri mjeseca otkada se otac preselio, preselila se i majka. Ona je sad negdje kod Žepča. Kažu, nije mogla više podnijeti. Falilo joj zraka i otišla. Upoznala je tamo nekog novog čovjeka koji nije želio mene. I, eto, ja sam ostao kod tetke. Minka me najviše voli, ali se boji za mene. Otekle joj ruke neki dan, kaže ima vodu. Ja je nisam vidio, al’ jesu joj bile ovolike ruke – pa pokaza svojim ručicama – Skoro je dolazio Salem, valjda njegov brat, radi sa tobom u preduzeću. I govorio Minki o tebi i šta te sve snašlo. Pa su mislili da bi bilo dobro i za tebe, a i za mene da se upoznamo. Da ti uzmeš mene za sina i da i ja imam oca.

Šuti Izet, ne progovara. Samo gleda u te plave oči i sebi ne dolazi. Čuo je za razne sudbine, ali otkud opet da njega čuda snađu.

– Čekaj, a kako si danas došao do mene?

– Fino. Vozom, jutros sa Salemom. On me doveo do tvoje kuće i rekao: „Sad ti hajde sam.”

– Kako, bolan, sam. A gdje je sad Salem?

– Reko je da ima nekog posla u čaršiji i da će onim u pet nazad za Zenicu.

– Pa kako će tebe tako samog ostaviti? Tom Salemu nije dobro. Kako ćeš se sad vratiti? Tražit će te tetka.

– Ma neće, zna da sam sa tobom. Rekli su oni meni: „Ništa se ti ne brini. Izet je duša od čovjeka. Neće on tebe ostaviti. I njemu će biti lakše kad ima nekoga.”

– A bi l’ ti znao naći gdje živiš u Zenici?

– Bi, jašta radi.

– E, hajd ti fino to pojedi, pa ćemo na kolače i onda put Zenice.

– Nemoj me, bolan, Izete vraćati. Nemam ja kud.

– Hajde, poslušaj šta ti kažem, pa ćemo vidjeti. Moram ja upoznati tetku, razgovarati o svemu. Ne može se tako raditi. Imaju zakoni i pravila. Samo ti jedi i pusti da mi veliki razgovaramo.

– Slušat ću te, obećavam, samo me nemoj vraćati. Otići ćemo tetki, ti razgovaraj pa nas dvojica nazad za Sarajevo. Hajde, reci da važi. Dobar sam ja dječak, a dobar si i ti čovjek i biće nama super.

Krenu Izet preko čaršije držeći Haruna za ruku. Da li zbog sreće ili sunčanog dana, ili zbog osjećaja držanja za ruku, Harun je sve vrijeme poskakivao s noge na nogu. Svratiše u slastičarnu „Carigrad” na šampitu i uputiše se tramvajem do željezničke stanice. Stigoše na vrijeme da kupе kartu i krenu vozom za Zenicu. Zadnji put Izet je putovao prije neke dvije godine. Tada je još bio sretan. Nakon Havine smrti sav njegov izlazak iz kuće je bio do posla i nazad kući. Previše se povukao u svoju samoću pa mu je sve odjednom bilo strano, i ljudi i vrijeme. Primijetio se strah na njegovom licu. Krenuo je iznenada na put kojem se nije nadao. A nije znao ni šta ga sve čeka kada stigne do dječakove tetke. Svaki put kada bi se zagledao u Harunove oči, napravio bi jedan titraj krajem usne te bi usput rukom prešao preko očiju. Život ponekad promijeni sve u čovjeku da više nema ni riječi.

Stigli su još za vidnog dana i krenuli ka barakama sa lijeve strane zeničke željezare. Izet razmaknu zavjesu okačenu ispred vrata i pokuca.

– Dobro večer ili merhaba.

– Ooo, Harune, našao si Izeta. Merhaba i tebi, dobri čovječe – ozarenog lica reče Minka.

– Hajde, bujrum, ulazite. Evo, tikvenica vrela, sad iz šporeta, ko da ste virili. Jeste li se umorili vas dvojica?

No prije nego što je Izet uspio da izusti, Harun ga preduhitri:

– Ma kakvi umorili. Nikada mi kao danas nije bilo lijepo. Vodio me Izet u čaršiju na šiš-ćevap i popio sam veliku limunadu, а onda sam spucao cijelu šampitu i jedva smo čekali da dođemo do tebe da se ti dogovoriš sa njim oko mene.

– Sunce moje, hajde sad uzmi tikvenice dok je vruća. Ja ću za to vrijeme pristaviti kafu Izetu i sebi, a ti odnesi ovo mlijeko Nizami da se ne uzvrišti dok nas dvoje popričamo.

– Hoću, tetka. A ti, Izete, obećaj da ću biti tvoj. Sad je gotovo, ne mogu ja bez tebe, a vala ni ti bez mene. Hajde, daj to mlijeko da idem za dana i što prije da se vratim.

– E moj, Izete, vidje li ti mog Haruna. Ovakvog divnog maksuma, a takva sudbina da ga snađe. Ne da je pametan, već prepametan, ko kakav veliki. Sve razumije i o svemu ti sa njim možeš razgovarati.

– Rekao mi je za oca šta mu se desilo, al’ ne razumijem to o njegovoj majci. A iskreno, malo sam i zbunjen i ljut kako ste dijete pustili samo da me traži. Neodgovorno je to sa vaše strane, ma šta da ste dobro čuli za mene. Mogao sam tada ne biti kod kuće. Jeste li se o toj situaciji zapitali? I šta bi Harun onda? Nije to u redu, ali hajde, prvo mi ispričaj za majku da sad ne dangubimo dok mali ne dođe.

– Nema se tu šta puno ispričati. Jasna, njegova mati, upoznala je Atifa u nekoj kafani dok je još radila kao konobarica. I, eto, valjda imali slobodnog vremena, našli se koji put i ostala trudna. I to nije odmah Atifu ni rekla, nego kad više nije mogla skrivati stomak, jednu noć dođe na vrata i samo tako reče. Atif ti je bio pravi dobričak od čovjeka. Da ne pravi puno buke, odveo ju je u opštinu i vjenčao i za tri mjeseca se rodio Harun. Nije ga, vala, kako treba ni podojila. Samo je gledala kako će se vratiti na posao. Da nije mene, ko zna šta bi sa Harunom bilo. Nikad Atifu nije ni ručak napravila. Otišla je raditi kod jednog Cicana u nekakav restoran. Niti je kuhala, niti prala veš, a o Harunu da ti ne pričam. Nju dijete nikada nije ni interesovalo. Nije prošlo ni četrdeset dana iza Atifa, ona je odlučila da ode od nas. Rekla je da život ide dalje i da mora misliti na sebe. Njeni roditelji nisu je htjeli primiti nazad u kuću sa djetetom, a taj Cican joj je, valjda, rekao da bi je ostavio na poslu i oženio je, al’ neće da čuje za Haruna. Otišla je u Centar za socijalni rad i odrekla se djeteta. Da ne bi završio po kojekakvim domovima, ja sam ga uzela na sebe kao jedini član porodice. Eto, to ti je nekako ukratko. Ako te još šta zanima, samo pitaj.

Izet je samo odmahivao glavom. Nije mogao vjerovati u ovu tužnu priču. Pitao se kakva je to majka koja je mogla ostaviti ovakvo prekrasno dijete, koje se samo poželjeti može. On je toliko patio za svojom Havom, a i mnogi drugi roditelji koji nikada nisu mogli imati dijete. A nekom ga Bog da i on ga odbaci kao da je to stvar. Šake je prislonio na glavu i samo cuckao ustima. Čovjek zaista ponekad zanijemi, ostane bez ijedne riječi.

– Znam, ibretiš se kao što sam se i ja čudom čudila. Al’ na kraju nisam imala izlaza. Bilo je samo važno da dijete ne ode u taj dom. Ko zna šta bi sa njim tamo bilo. A ne bih mogla to ni dozvoliti, Atif mi je jedini brat i rod kojeg sam imala. Gledam da mu pružim što god više mogu, al’ težak vakat je. Ja nemam svoje djece. Kao cura sam morala operisati matericu i sve su mi povadili. Udala sam se sa devetnaest i došla ovdje živjeti. Muž mi je radio u željezari, ko i većina svijeta. Bolovao je od srčane astme. Jednu noć samo reče: „Dodaj mi taj čaj sa šporeta.” I dok sam se vratila, on se prevrnuo na stranu i umro. Lijepa je to smrt. Bar se nije patio. Sad živim od te porodične penzije. Nizašta mi ne može biti. Al’ šta ćeš, nisam jedina, a bolje išta nego ništa. Malo, eto, zasadim u bašti i imam jednu kravu, pa nekad prodam višak mlijeka, nekad usirim. Uglavnom, devera se nekako. Važno је meni da Harun nije gladan. Jedino mu ne mogu priuštiti ko ostali svojoj djeci. I sad se ti pitaš šta je sve ovo. De razvedri se malo, nije sve tako crno kako izgleda. Nek se živo. Živ insan svašta preko svoje glave izdevera. Jah, to ti pođoh ispričati. Neki dan izbi na vrata Salem, brat Nurije što sa tobom radi. Donijeli neku pomoć što željezara jednom u godini daje za svoje radnike. I tako se nešto zapričali, kad Nurija spomenu tebe. E, jesam se isplakala, sve suza suzu gonila. I onako mi riječ po riječ i dođosmo do ideje da ne bi bilo loše upoznati tebe i Haruna. Nije meni mrsko oko djeteta, bože sačuvaj, nego onako mi razmišljali, Harun bi ove godine trebao u školu. Valja ga opremiti, kupiti i knjige i torbak, kakve cipele i ostale stvari. Ne može ovakav u trenerci u školu. A škola nije baš ni blizu. Valja mu se nahodati. Ja nemam da mu sve to priuštim, ali snašla bi se nekako. Nego zadesilo i mene. Prošli mjesec bila sam na kontroli. Metastaza je uhvatila sve dolje. Ne boli mene vala ništa, samo se umaram. Nekada sam mogla raditi po cijeli dan, a sada malo-malo sjednem da se odmorim. Trebala bih ići u bolnicu da legnem. I onda sam se sva zadeverala. Kako ću ići i kome Haruna ostaviti? Ko će se oko njega brinuti? Je l’ otišao u školu, kada će doći, šta će jesti? Eh, eto ti, moj Izete. To ti je nekako to, u kratkim crtama. Harun bi tebi vratio osmijeh, a ti bi njemu bio sve što je želio.

– A, draga Minka, šta sve čuh i doživjeh u ovom danu. Vala, čovjek ne bi mogao ni u snu pomisliti šta će ga sve zadesiti. Bože dragi, ko da sanjaš. Valjda sam zadnje vrijeme navikao na samoću pa me ovo baš zadeveralo. Svašta ti meni ispriča, ne mogu se ni snaći. Hajde sad polako da vidimo šta je najpametnije i najbolje za Haruna. Nije sve lako kako ste vi to zamislili. Nemoj me pogrešno shvatiti, ali moram i ja malo o svemu razmisliti. Nije meni mrsko, nego, eto, ne znam ni odakle početi, a ni šta sada reći. Ja sam ti ko pustinjak. Gotovo živ sahranjen. Prazna kuća, a prazan i ja. Deveram dan po dan, samo da mi prođu. Odem do posla, vratim se i nešto se malo dolje u šupi zanimam. Zaboravio sam kako se živi. I sad sve ovo ko grom iz vedra neba. Što se tiče tih stvari što treba Harunu kupiti za školu, ja bih se za to pobrinuo, al’ kako sad dalje ako ti moraš ići u bolnicu. Ne znam, draga Minka, baš ne znam šta da ti kažem. Mislio sam da me ništa više u životu ne može iznenaditi, a vidi ti sad situacije. Valjalo bi prvo otići do tog centra pa vidjeti sa njima šta oni kažu. Je l’ to pametno i dobro za Haruna? Može li on po zakonu biti kod mene? Tek onda možemo razmišljati kako ga upisati u školu i srediti mu sobu Havinu, a moja Minka draga.

Ušuta se na trenutak Izet, a onda zajeca iz sveg glasa. Valjda mu se skupilo nakon svega. Nikada ga niko nije vidio da ovako plače.

– De, bolan ne bio, Izete, evo maramica, obriši suze. Nemoj sad plakati, može Harun stići pa te takvog ugledati. De smiri se. Malo si se ti odvikao od problema, a njih vazda u životu ima. Riješit će se sve nekako. Možda bude bolje nego što se nadamo. Ko zna? Zato ne brini brigu prije nego se započelo. Meni je važno da sve znaš, a vidim da si i bolji čovjek nego što su rekli. A ako ćeš pošteno, ne sjećam se da sam na Harunovom licu vidjela onakav osmijeh odavno kao što je danas imao. To meni sve govori. Djeca prepoznaju dobre ljude. Hajde, srkni još taj fildžan kafe da možeš pojesti i tikvenice dok se nije ohladila.

– Evo mene. Jesam li bio brz? Sve sam trčao preko njiva da što prije dođem. Poslala ti Nizama pekmeza od šljiva i dala mi da si kupim sladoled. Mislila je kasnije da navrati, al’ sam joj rekao da imamo gosta iz Sarajeva pa neka dođe neki drugi put. I šta ste se vi dogovorili oko mene?

– Dedera, sine, sjedi ovdje još malo prije nego što krenem. Uzmi i ti još malo pite.

– Jesi ti čuo, Izete, šta si sad rekao?

– Šta sam rekao, da sjedneš i uzmeš još malo pite.

– Ama ne to, rekao si „sine”. Je l’ to znači da i ja tebe mogu zvati oče?

Izet se gotovo skamenio. Pomilova Haruna po kosi i nastavi kao da ništa čuo nije:

– Minka, sutra je utorak, a kažu da utorkom ne valja ništa raditi. Ne razumijem se ja u to i meni je svaki dan ko dan isti. Al’ eto, neka bude tako, pa ću u srijedu krenuti da se raspitam. Biće kako mora biti, važno je od nečega krenuti. Ti, Harune, slušaj tetku kao i uvijek i vidimo se za vikend. Doći ću ja onim jutarnjim vozom.

Ni sam nije znao kako je stigao do željezničke stanice. Srce mu je čas titralo čas udaralo tako snažno da mu se činilo da svi primijete kako mu majica odskače. Sjeo je na fotelju do prozora i na trenutak zatvorio oči. Smjenjivale su se slike jedna za drugom. Zvukovi su se činili stvarnim. Pitao se šta ga sve ovo danas snađe. Toliko emocija, stvarnosti, boli, tuge… Ali ništa se nije moglo uporediti sa bojom Harunovih očiju i zadnjim pitanjem koje mu je uputio.

E, moj Izete, zaboravio si ti živjeti. Uselila se tuga i opustošila sve. Poput razbacanog pijeska si u pustinji. Ima te, ali nikako da se skupiš. Eh, a nekada si i sam volio sunce. Osmijehnu se i trgnu, te kad je vidio da je sam u kupeu, bi mu lakše. Da je neko bio tu, pomislio bi da je poludio kad sam sa sobom priča.

Voz je stigao u Sarajevo, a njemu se činilo da je tek krenuo. Tu noć tek pred zoru je uspio zaspati. Gotovo da je prvi put prespavao. Sat je zvonio, a on ga nije ni čuo. Na brzinu se obrijao i spremio pa otišao na posao. Cijeli dan je razmišljao o svemu. Prvi put nakon Havine i Ajšine smrti nije otišao sa posla pravo kući. Izašao je iz tramvaja na Skenderiji i obalom nastavio šetati.

– Merhaba, Izete. Otkud tebe ovdje? Nisam te dugo vidio. Kako si? Je li sve u redu?
– Merhaba i tebi, Adile. Lijep dan, pa rekoh, da malo prošetam. Nije jako sunce i ima malo vjetra pa prija. Jesu li kod tebe svi dobro?

– Jesu, fala Bogu. Munira starački, al’ uvijek nešto oko šporeta. Onaj mali upisao drugu godinu fakulteta, a Esma mi se zaposlila. Pozvali je u Centar za socijalni rad, trebao im pravnik. A ona najbolji student bila, još državni položila i, eto, izabraše je. Ima već skoro šest mjeseci da radi.

– A, bogami, to je za slatku. Baš mi је drago. Nego, reci ti meni je l’ to onaj centar na Čobaniji?
– Jeste, tu na drugom spratu joj je kancelarija. Ako sam dobro upamtio, soba broj 16. A što me to pitaš? Treba li ti neki savjet?

– Ma, da ti iskreno kažem, i treba.

– Je l’ za nekoga tvoga ili baš tebi lično?

– Za mene baš. Mislio sam sutra otići pa, eto, kad je već Esma tamo, bi li je priupitao mogu li svratiti do nje? Treba mi koji savjet, a ona je pravnik pa će me najbolje uputiti.
– Jašta radi, dragi Izete. Ako je ko zaslužio da mu se pomogne, onda si to ti. A i sam si mi valjao. Mogu i ja nešto za tebe učiniti. Kad si ti mislio ići da joj znam kazati?
– Sutra sam do jedan sat na poslu. Rekao sam poslovođi da ću ranije izaći, jer znam da svi rade do četiri. Eto, pa vidi ti sa Esmom negdje oko pola dva, ako joj odgovara, ja bih došao.

– Ne beri brigu, samo ti otiđi, primit će ona tebe. I svrati ponekada, i Munira bi se obradovala. Hajde uzdravlje, i baš mi je drago što sam te sreo.

– Pozdravi i ti sve svoje, gledat ću sljedeće sedmice da navratim.

To jutro obukao je bijelu košulju koju je samo jednom nosio. A zvao ju je košulja boje jorgovana. Kupila mu je Ajša za Bajram. Kada su ušli u prodavnicu, Ajša upita trgovca:

– Imate li košulju boje jorgovana?

– Imamo – reče prodavac i izvadi dvije svijetloljubičaste.

– A, ne mislim na tu boju.

– Pa, gospođo, ovo je boja jorgovana.

– E, gospodine, slažem se, a da li ste Vi ikada vidjeli bijeli jorgovan?

Prodavac se nasmija.

– E, svaka vam čast, taman sam mislio da me zezate zbog boje.

Podsjećala ga je na sreću. A sreća mu je danas baš bila potrebna. Namirisao je lice finom kolonjskom vodom i krenuo. Sa posla je izašao tačno u jedan i stigao ispred Centra malo prije pola dva. Gotovo je ustrčao uz stepenice i zastao ispred sobe broj 16.
– Dobar dan, ja bih trebao gospođicu Esmu.

– O, čika Izete, ja sam, nije valjda da me ne prepoznajete.
– Esma, lutko draga, toliko si se proljepšala, izrasla da te ne bih na ulici ni prepoznao. A nismo se dugo ni vidjeli.

– Svi se mijenjamo, ali Vi ste uvijek isti. Hajde, izvolite sjedite. Jeste li za kafu i sok.
– Može kafa, još ako ima kocka, bilo bi divno. A sok ne bih, samo čašu obične vode.
– Evo izvolite. Ja sam danas sama u kancelariji. Kolegica je morala ranije izaći tako da na miru možemo o svemu razgovarati. Kažite, čika Izete, kako Vam mogu pomoći?
Izet se na trenutak zbuni. Kao da mu je bilo nezgodno, valjda jer je Esmu poznavao od rođenja. Grlo mu se osušilo, nakašlja se i uze gutljaj vode. Izvadi maramicu i obrisa čelo.

– Esma draga, ni sam ti nisam svjestan šta me je zadesilo, ali obećao sam da ću se raspitati i zato sam i došao. Pokušat ću biti kratak. Radi se o dječaku kojem je umro otac, a majka ga se odrekla. I svu brigu o njemu od njegovog oca preuzela je sestra. S obzirom na to da je teško oboljela, mislili su, to jest, pitali su mene da li bih ja nekako mogao usvojiti dječaka. Mislim, da li bi on mogao živjeti kod mene i da se ja staram na neki način o njemu. Oni žive u Zenici. Ne znam da li to nešto znači. Jer u protivnom, ako njegova tetka ode u bolnicu, mali bi završio u domu, a to nikako ne dolazi u obzir. Eto, u globalu to je to.

– Čika Izete, Vi ste najdivnije biće koje sam ja upoznala. Tako puno duše rijetko kad u čovjeku se nađe. Sa takvim slučajevima ili sličnim često se mi susrećemo u praksi. Nije to ništa novo i ne treba da se brinete. A, jeste li Vi zaista odlučili da malog uzmete sebi? Jeste li dovoljno razmislili da li ste spremni na takvu odluku?
– Nemam ja tu šta puno razmišljati, drago dijete. Nije to namještanje stana pa da se dvoumim na koju ću stranu staviti regal, a na koju kauč. Ovdje se radi o maksumu koji treba ove godine krenuti u školu. Njegovo ime je Harun. A Harun znači glasnik, onaj koji donosi poruku. Samo se pitam kako to najsigurnije i najbezbolnije izvesti.

– Da li ste Vi upoznali dječaka ili tu njegovu tetku koja se brine o njemu? Da li bi ona pristala na takvu zamisao? I ko zna da li bi dijete od sedam godina nakon toga što je preživjelo željelo živjeti sa Vama?

– Jesam, Esma, naravno da jesam. Jučer sam cijeli dan proveo sa njim i njegovom tetkom. Divan je to dječak, divnog imena, i mislim da je baš on određen da mi prenese poruku. Izvini, malo sam se zanio. Ali šta ću, razmišljam o svojoj Havi. Možda baš ona želi na ovaj način nešto da mi poruči.

– Koliko dugo se znate sa njima i znate li baš sve detalje o spomenutoj situaciji? Da nisu nešto prikrili? Nemojte se ljutiti što Vas ovo pitam. Ljudi su skloni da urade svašta. Čim osjete da je neko dobar i da se finansijski može brinuti o nekome, na um im padnu svakakve ideje. Znamo mi to ovdje iz iskustva.

– Znamo se cijeli jedan dan. U stvari, nije ni cijeli, nekih osam ili devet sati. Ma, ne kolutaj tim očima. Mene nikada osjećaji nisu varali i nemam ja šta do detalja ni znati. Ono što sam vidio i čuo, dovoljno mi je da znam šta moram učiniti. I vjerujem, duboko vjerujem da nikakve zle namjere ovdje nema. Znaš, sine, nije lako dijete koje je sve ovo doživjelo tako dati nekome. Kad te muka na to natjera, onda srce puca, jer u njemu je ljubav i želja da nekome pomogneš i da mu omogućiš siguran život, pa kako god da tebi bude. Ovo ti govorim ako si mislila na tetku. Nego, reci ti meni šta ja treba da radim dok još škola nije počela i na koji način?

– Ako ste Vi tako sigurni u sve što kažete, onda, koliko ja vidim, neće biti nekih problema. Imate stalan posao sa sigurnim i dovoljnim primanjima, obezbijeđen smještaj u stanu koji je Vaše vlasništvo, nemate iza sebe nikakvog djela, mislim, niste kažnjavani niti krivično gonjeni i samim tim ispunjavate uslove za staratelja. Haruna Vi nećete usvojiti. Mislim, ne može Vam on biti sin u pravnom smislu riječi. Dobili biste starateljstvo nad dječakom i do njegove osamnaeste godine biste se Vi brinuli o njemu. A kada postane punoljetan, može birati da li će ostati i dalje sa Vama ili započeti svoj život. Da li razumijete ovo što Vam govorim?

– A, valjda razumijem. Znači, da još jednom pitam, Harun može doći živjeti kod mene, upisati se ovdje u Sarajevu u školu i do njegove osamnaeste godine ću se ja brinuti o njemu? I sve je to po zakonu bez smetnji?

– Tako je čika Izete. Pravno tu ima nekih papira i vremenskih ograničenja, ali važno je da tetka ne pravi smetnje i da nema problema za saglasnost o skrbi.

– De mi još samo reci, pošto je tetka teško bolesna, kažu metastaza, pa se ništa dobro ne može očekivati, šta će se desiti sa Harunom ako ona umre?

– Neće se ništa promijeniti. Mi ćemo to posebnim ugovorima sve detaljno obraditi, tako da nemate za šta brinuti.

– Eh, moja Esma, jučer me Harun podsjetio na odavno zaboravljeno, na osmijeh i neku čudnu sreću kada sve u čovjeku zatreperi, baš kao i ti sada. Ne smijem se previše ni radovati, jer, znaš kako kažu, može izaći na naopako. A, eto, u svoj ovoj frtutmi i belaju čudno sam ti sretan. Vidjet ćeš ga, sa tim plavim očima i zvrkom kose na lijevoj strani. Čudo je to od djeteta, moj glasnik.

– Nadam se da sam Vam bar malo pomogla i rasteretila Vas misli o kojima ste razmišljali. Vi, kada odlučite, javite se i možemo krenuti u proceduru. Odavno mi niste bili tako lijepi kao danas. I Vaše oči se sijaju na neki poseban način. Znam, miješaju se i suze i sreća. Sve je tako čudno. Ako je iko zaslužio biti sretan, onda ste to Vi. A vrijeme je da neke stvari i krenu nabolje, kako stari ljudi kažu, kolajli. Ne može uvijek ići nizbrdo.

– Dušo moja, tako si mlada, a puna mudrosti. Blago tvojim roditeljima što te imaju. Sve si ti primijetila i sve je tako. Ali i Harun je zaslužio da i na njega neko pogleda. Hvala ti što si izdvojila vrijeme za mene i, svakako, dok se još vidim sa njima, da ću se javiti. Do viđenja i svako dobro neka te prati. Pozdravi svoje i reci materi da ću maksuz doći. A i poželio sam sjesti sa ljudima.

– Prijatno, neka i Vas sreća prati.

Izađe Izet iz kancelarije i kao nekada poskoči niz stepenice, onako, sve dvije po dvije. U trenutku kao da je i povikao: „Ura!” Protrča pored portira i raširenih ruku se okrenu ispred zgrade. Zabaci glavu sa pogledom u nebo i izgovori: „Dobro došao, glasniče moj.” Nije ga bilo briga što su poneke oči prolaznika zurile u njega. Ko zna šta su se i pitali dok su ga gledali. On je u tom trenu osjeti zaboravljeno. Osjetio je da kroz njega struji sreća. Poskoči još jednom poput Fred Astera i krenu prema kući. Nasmijao se gotovo svakom prolazniku ne pokušavajući skriti osjećaj koji je doživljavao.
Umjesto da prilegne kada je stigao, zavali se u svoju fotelju prekrivenu plavom prostirkom i zagleda po sobi pa sam sa sobom progovori:

– Mogao bih sutra sa posla svratiti do Koreje da kupim kreč i okrečim ovu sobu. Ovu drugu nema ni potrebe krečiti ko kad niko u nju i ne ulazi. Treba izbaciti ovu nahtkasnu i taman na njeno mjesto bi stao radni stol. Zavjese su nekako pretamne pa, ako bude kod Amire kakvih lijepih, kupio bih. Mora soba ličiti na život, a ne na tamnicu. Kauč nije loš, skoro je nov. Ne pamtim kada sam i sjedio na njemu.

I dok je razmišljao i planirao kako prilagoditi Harunu sobu, zaspao je.

Osjetila je mahala da se nešto novo kod Izeta događa. Mahala kao mahala, uvijek je sve znala: ko je kad pošao i kad je kući došao, je li svratio na pijacu ili se praznih cekera vraća, ko se ljubio ispod stare bandere, mada je neki mahalski fakin razbio sijalicu. Znala je to sve mahala uz kafu na minderima mahalati. Virilo bi se na špijunku i pravilo se da se ništa ne zna, a sve se znalo. Glavne informacije mogle su se dobiti kod Bedre. Zvali su je Ters Retrovizor. Pored prozora stajao je stari retrovizor sa Mehinog slupanog „stojadina”. Tako su se kone informisale uz jutarnju kafu o stanju u mahali.

– Moja, Timo, viđe l’ ti Izeta jučer. Spremio se ko da je na vjenčanje pošao. Još samo da je kravatu stavio. Nešto se čudno događa. Reče Fikro da je pjevušio dok je silazio mahalom do kombija.

– De, bona Bedro, šta tu ima čudno? Normalno je da se insan nekada fino obuče. Eto, tek toliko da i njemu bude lijepo.

– Ma jok, nema Izet taj običaj. Od kada se sve ono desilo, vazda je skoro u istom. Ona karirana košulja vala je i bogu i narodu dojadila. Ja mu skoro htjela kupiti jednu dolje u „Nami” da presvuče. Al’, rekoh, uvrijedit ću ga pa, eto, nisam. I samo mijenja čas sive pepito hlače, čas one radničke što ide u preduzeće u njima.

– Aman, Bedro, ti se stvarno zadala oko njega. Treba da ti bude drago što se malo dozvao.
– Drago mi je, jašta nego jeste. Lijep je on čovjek. I, šta će, nije kriv što ga je takva sudbina zadesila. Ne može on sebi da oprosti niti njih dvije da preboli. A danas je teško živjeti sam. I još je muško. Valja si i skuhati i oprati, kuću sam držati na sebi. Pošteno bi bilo da se opet oženi pa da ima sa kim dijeliti život. Eno, vidi, izlazi iz kapije.
– Auuu, baš je, vala, i zgodan i lijep muškarac. Da se hoće makar nekad i onaj moj đuturum dovesti u red. Gori mi je od ijednog pijačara, a i tukne na ono suho meso, ko kad ga samo to i interesuje.

– Kažem ja tebi. Nešto se čudno dešava zadnjih dana kod njega. A čulo se i neko dijete kako priča sa njim. Slučajno ja prolazila smeće da bacim, al’ nisam razumjela o čemu oni. Rekao Smajo Mehi da je sjedio kod njega sa nekim malim. Ručali su i otišli zajedno kroz čaršiju.

– Nego, šta misliš da onako popodne svratimo do njega, ko, eto, da vidimo kako je i kako živi. Ne bi li nam on sam rekao šta se dešava. Hajde, vidjet ću ja da napravim kakve pite i bar hurmašice da ponesemo. Odoh ti sad, valja mi svašta još uraditi dok je ranije. Poslije se umorim pa nizašta nisam.

– Prijatno ti, i kad završiš sa pitom, zovi. Otići ćemo da iz prve ruke saznamo o našem Izetu.

Izet je nekako posebno bio srećan. Budili su se u njemu ti osjećaji između straha i neke miline. Sve što je u životu radio, radio je iz srca. Sam je često znao reći: „Glava je za posao, a srce za život. Ne znam ja drugačije. Pa kad i lupim od zid, ne kajem se. Bar sam uradio onako kako sam osjećao da je najbolje.” I sam nije imao nikakvo djetinjstvo i kao da je taj prokleti rat sve zaustavio. Kada se Hava rodila, želio joj je pružiti sve o čemu je i sam sanjao. Ali sudbina se poigra sa čovjekom. Ko zna zbog čega? I sada je ponovo dobio priliku. Taj osjećaj koji znači biti potreban nekome, i Harunu i njemu je značio novi život. Prežive ti osjećaji u čovjeku i čekaju trenutak da ih neko podsjeti. Harun je podsjetio njega. Iako nije bio religiozan, samo značenje Harunovog imena ga je natjeralo da razmišlja.

– Merhaba, dobri moj Izete. Mašala što si mi se sredio. A kršnog li čovjeka, mila majko. Odavno te nisam vidio. Kako si mi? Jesi li malo došao do sebe?

– Merhaba, hadžija Ibrahime. Dobro sam. Lijep dan, pa sam krenuo prošetati. Ako Vam se da, možemo zajedno pa usput koju da progovorimo.

– Nisam planirao nigdje daleko od kuće, ali sa tobom bi baš bilo lijepo. Ako nisi ništa planirao, hajmo Darivom. Imaju fine klupe za odmaranje, a na kraju je Mehmedova kafana, može se i kahva popiti.

– Ništa ja više ne planiram. Samo krenem i nikada ne znam gdje ću stići. I bude kako mora biti.

– Jeste, vala, tako je i nikako drugačije. Ima li šta novoga kod tebe, Izete? Kako ti je na poslu? Neki dan sam bio na dženazi gore na Alifakovcu pa svratih i do tvoje Have i Ajše. E, moj sine, sudbina je tako htjela.

– Eh, moj hadžija, odem ja skoro svaki dan njima. Al’, evo, u zadnje vrijeme nešto sam se zaokupirao drugim stvarima pa nikako da stignem. Rijetko sam pričao sa ljudima, povukao se u svoju bol. Ne želim nikoga da opterećujem. Svako se sa svojim problemima zadeverao pa još i ja da na muku drugom pristajem, ne ide to nikako.
– Sve znam da ništa i ne kažeš. Umori se insan od svega. Umori se pa je i sam sebi ponekad težak. Ne može naša glava sve shvatiti, a još manje riješiti. Ne razmišljaj previše. Pusti, sve će jednom doći na svoje mjesto, obično kada se najmanje i nadamo.

– Dobro si to rekao „kad se najmanje nadamo”. Neki dan mi je u avliju došao dječak iz Zenice. Došao maksuz do mene. I samo o njemu razmišljam.

– Ja, i šta je htio? Je l’ kakav prosijak?

– Nije, moj hadžija. Maksum od sedam godina. Ostao je bez oca i majke i pitao me bi li ja njega usvojio.

– Ah, dragi Izete, i šta bi, de govori. Otkuda baš u tvoju avliju da dođe? A svakakvih priča u božijoj bašči.

– Nemam ti previše reći, sem ovo što znam. A znam da, eto, kad sam se najmanje nadao nečemu lijepom u životu, pojavio se Harun. Sam znaš da njegovo ime znači glasnik, onaj što donosi poruku. I pitam se gdje baš mene od tolikih ljudi nađe i koju poruku za mene ima?

Ispriča Izet Ibrahimu sve u detalje. Nije ga gledao u oči, ali sve vrijeme sa lica nije skidao osmijeh. Spomenu mu i Esmu kako je bio kod nje i sve šta mu je rekla.

– Eh, Izete moj, svaka ti čast. Znao sam ja da si ti dobar čovjek, a takvi zaslužuju najbolje. Nemoj sad gledati unatrag. Ono što je bilo ima svoj razlog. Život ide dalje i svima nam valja živjeti. Uradi kako si naumio i ne obaziri se ni na šta. Svjet će uvijek imati nešto reći. I tako je od pamtivijeka, al’ ti zato ne haji. Nema većeg sevapa nego učiniti dobro djelo, pružiti nekome ljubav i sretan život. E, baš si mi uljepšao dan.
– U subotu idem kod njih u Zenicu. Valjda neće padati kiša. Izveo bih i Minku ako mogne malo do čaršije. Moram joj reći sve što mi je Esma rekla. Pa, ako bude još kakvih sitnica, da znamo kako dalje. Iskreno, u prvi momenat sam malo ustuknuo. Zabrine se čovjek da li je nakon svega što mu se dogodilo spreman na takav korak. A onda ugledam Haruna ispred sebe, srce mi zatreperi i sve ti se samo kaže. Važno mi je samo da je sve po zakonu. Nije se sa takvim stvarima šaliti. A ovo ostalo će sve doći na svoje mjesto.

– Drago mi je sad što sam te sreo i baš si mi popravio dan. I ne brini, znaš i sam kako se kaže: „Uvijek bude kako mora biti. A bude i bolje nego što smo mislili.”

– Hvala, Ibrahimaga, i ja se nadam da će sve biti konačno kako treba. Vrijeme je. A čemu je vrijeme, tome je i vakat.

Nasmija se i uđe u avliju. Pogleda one stvari što ih pokri još neki dan, pa mu opet Harunov lik dođe pred oči. Sastavio je spisak šta sve mora uraditi da mu nešto ne promakne. Jedino nije znao šta bi sa Havinim stvarima. Sve je ostalo na mjestu i nikada ništa nije dirao. Otvori ormar pa dodirnu haljinicu koju joj je kupio za deseti rođendan i nasloni rukav na svoje lice. Još je mirisala kao da je jučer sa štrika skinuta. „E, moj Izete, neće ti ove stvari vratiti Havu. A uspomene se čuvaju u srcu i duši. To je jedino što ti niko nikada ne može oduzeti”, tiho izusti i poče slagati odjeću na jednu hrpu. Uze veliku vreću iz kredenca i stavi je u nju. Otvori i Ajšin ormar pa i njene stvari stavi u drugu vreću i spusti u hodnik kad pođe da ponese.

– Dobar dan, Rasema. Pitao bih Vas nešto, al’ da se ne uvrijedite. Raspremao sam ormar i izvadio sve Havine i Ajšine stvari. Skoro sve su gotovo nove i još mirišu, pa sam mislio, ako nemate šta protiv, da ih donesem Vama. Zlata je godina kao što je moja Hava bila, a i Vi ste fizički dosta slični Ajši. Grehota je baciti ih, a mogu se još nositi. Više bih volio da ih Vama dam, a ako ne želite, odnijet ću ih u Merhamet. Neka oni podijele narodu. Sve sam stavio u vreće i mogu odmah donijeti.

– Dobri moj Izete, slobodno donesi. Zlata će se obradovati, a i nema neke garderobe. Bar će se dijete iznosati. Bolje je nego da stoje u ormaru. A još malo će i škola i baš ćete me rasteretiti bar te brige. Znam ja, ima svakakvog svijeta, neko to ne bi. Al’ bože moj, nismo svi isti. Meni to ne smeta. Sve su to stvari kupljene za njihovog života i grehota je da stoje. Hoćeš li moći sam donijeti ili da zovnem nekoga da ti pomogne.
– Mogu u dvije ruke. Nema to bogzna šta puno, al’ koliko ima, od srca je. Ima na tavanu još neke obuće, pa dok dođem i do nje, donijet ću. Sad ću ja to začas. I hvala Vam što razumijete.

Sa posebnom lakoćom donese dvije vreće stvari do Raseme. Kao da mu je sa pleća skinuta vreća cementa.

Svanula je subota i jutarnjim vozom u pola šest krenuo je u Zenicu. Na kiosku kupi novine i šareno lizalo u obliku srca. Od kuće je ponio deset deka kafe da ne ide baš prazne ruke. Od svih misli koje su ga zaokupile jednostavno je smetnuo nešto kupiti. Vožnja mu je proletjela baš kao i stabla u koja je gledao kroz prozor. Brzim korakom krenu ka barakama.

– Ima li koga budnog u ovoj kući?

– Izete, nisi me prevario. Izvirivao sam ja, al’ Minka je napravila poparu pa sam ušao da jedem. A jesam te, bolan Izete, poželio. Znaš da sam te i sanjao? Ko odveo ti mene u luna-park i kupio onu šećernu vunu. Ja se sav ubrljao, a ti mi oprao lice. I sve smo se držali za ruke. Svašta sam još sanjao, al’ sam zaboravio. Kaže Minka da je to zato što sam skočio iz kreveta i odmah pogledao kroz prozor. Al’ nema veze, san ko san. Meni je važno da si ti sad sa mnom.

– Sve što se obeća, mora se ispuniti, je li tako? A ja nikada ne lažem. I zapamti, nije lijepo lagati. Hajde, pojedi to pa ćemo svi u čaršiju.

– Aman, Izete, glavu mi je probio ove dane. Samo pitanje za pitanjem o tebi. E, neka si ti nama hairli stigao. Hoću li nam pristaviti po jednu ili da se spremam ako ćemo u čaršiju?
– Nemoj praviti kafu, popit ćemo negdje kad sjednemo. Hajde, dok on pojede, pa se spremite i da idemo.

– A, hoćeš li me voditi u luna-park? Nisam ja njega samo sanjao, stigao je u grad.

– Jašta nego ću te voditi. Hajde jedi to brže pa da idemo.

Minku je zadnji put neko izveo prije gotovo osam godina. Ponekad je znala otići do ogrijeva po drva i koji put, ako nije daleko, na tevhid. Nije mogla nikuda ni poći zbog Haruna. Izvadila je iz ormara divnu svijetložutu košulju i sparila je sa dugom suknjom na male cvjetove. Kosu je samo pokupila u rep i na brzinu je bila spremna. Osjetio se na njoj miris ruže. Krenuli su prečicom do livade na kojoj je bio postavljen luna-park.
– Vidi ga, Izete, koliki je. Au, kako se brzo vrti. Šta ti misliš smijem li ja sam sjesti na ringišpil. Nije mene strah, al’ nekako se bojim visine. Al’ kada mogu sva djeca, mogu vala i ja. Vidi konjiće i na njih bi sjeo. A vidi, ima i nagradna igra. E, sad znam da ne mogu na sve, al’ probat ću sjesti na ringišpil. Je l’ može?

– Može, naravno. Hajde izaberi mjesto, a ja ću kupiti žeton. I samo se dobro drži. Ako ti bude muka ili ti se zamanta, ne brini, gledat ću ja cijelo vrijeme na tebe. Evo žetona. Hajde sjedaj.

– Minka, gledaj me. Ja ću da letim. Ja sam ptica.

Pokrenu se ringišpil i poče da se vrti. U prvom trenutku Harun se čvrsto držao rukama, a onda se oslobodio. Podigao je jednu pa drugu i mahao njima dolje. Smijao se toliko glasno da se čuo bez obzira na svu buku.

– Izeteeee, ja te volim! Volim te ovoliko – raširi ruke baš kao da leti.

– Volim i ja tebe, Harune. Drži se za taj lanac i ne vrti se previše.

– Nije ovo tako strašno kao što sam mislio. Jesi vidjela, Minka, kako sam letio? Nisam ja džaba sanjao da ću ovdje doći. Mogu li ja malo proći da vidim šta sve ima dok vi pijete kafu?

– Možeš, al’ pazi da te ko slučajno ne udari i nemoj dugo. Ići ćemo na ćevape i kolače poslije.

– Eh, vidje li ti, moj Izete, sreće njegove. Ja sve malo-malo pogledam u njega pa kao da ću se rasplakati, te brže-bolje skrenem pogled. Nego slušaj, dolazio je neki dan poštar i donio poziv. Javljaju mi iz bolnice da bi trebala doći da legnem za dvadeset dana. Nisam im ništa odgovorila ko kad ne znam jesi li ti šta vidio u Sarajevu za Haruna? Sve sam čekala da dođeš, da znam na čemu sam. Ako nema ništa od toga, neću vala ni ići. Neka me pa dokad Bog dadne.

– Jesam, vidio sam Minka. Ne bi bilo nekih problema. Treba samo prikupiti papire što traže i da naprave ko neki ugovor. Nemoj se brinuti, sve će to biti dobro. Nego, nisam se nadao da ćeš tako brzo morati u bolnicu.

– Nisam ni ja. A i bolje je da što prije odem. Već noćima ne spavam i, da izviniš, sve mi krvava stolica. Nešto me ko zanesvijesti, a možda je i od vremena. Važno je meni da ti hoćeš brinuti o mom Harunu. A kada to znam, lakše mi je na onaj svijet otići.
– De bolan, Minka, ne govori tako. Ja, kad se vratim, svratit ću ponovo kod Esme i sve joj objasniti. Učinit će ona za mene sve najbrže i najbolje. A ti se ne sekiraj, nego da odeš i da nam se što prije vratiš zdrava i nasmijana. Onda ćemo zajedno u Sarajevo da vidiš Harunovu sobu i školu u koju će ići. Hajde da vidimo gdje je Harun pa da idemo nešto pojesti, vakat je.

Bio je to još jedan dan ispunjen Harunovim osmijehom. Sreća je gotovo letjela zrakom, baš poput ringišpila. Na licu mu se primijetila briga za Minku. Nije lako bolesnom čovjeku, još u ovakvoj situaciji. Činilo se da je sakupljao misli, čas o Harunu, čas o njoj. I cijelim putem odzvanjalo mu je Harunovo „volim te”.

„Život baš zna biti nepredvidiv. Skoro ništa se ne može planirati. Taman kada sve poredaš i kreneš rješavati, nešto se ispriječi i poremeti planove. A ko zna, možda tako i treba da bude. Nema druge nego prihvatiti kako jeste i ići dalje. Sutra ću svratiti prvo do Esme, a ostalo ću rješavati kako bude dolazilo na red”, naslonjen na prozorsko okno voza dumao je Izet.

Navikao je Izet da putevi sudbine odu drugačije od želje, da se često ukrste i odrede neki novi smjer. Ali kako god, znao je da je Harun njegova sudbina i da ga ništa ne smije omesti. Razgovarao je sa Esmom o novonastaloj situaciji i zamolio je da što prije pokuša završiti ugovore. Rifet mu je okrečio sobu za Haruna i napravio raspored stvari da liči na pravu dječiju sobu. Kupio je mali radni stol, taman za prvačića i stavio ga do prozora. Iznad je okačio policu za knjige i nalijepio prazan raspored časova koji je ostao iza Have. Nedostajala je još stolica i poneka sitnica.

 

– Uranila, Rasema, jesi li se naspavala? Evo mene opet kod tebe. Nema me danima a sad baš zaredao. Htio sam sa tobom vidjeti možeš li mi kako pomoći.
– Hajde ulazi, dobri Izete. Neka tebe, uvijek si dobrodošao. Hoću li nam pristaviti po jednu pa da s mirom razgovaramo?

– Popio sam maloprije, al’ eto može, ali samo po jednu. Mislio sam te pitati, a ne znam ni kako da započnem. Uskoro ću dovesti jednog malog iz Zenice kod sebe. Živjet ćemo zajedno i upisat ću ga gore u našu školu. Maksum je to od sedam godina i ne pozna mahalu, pa sam mislio vidjeti sa tobom bi li ti bila rada da, dok sam ja na poslu, bude kod tebe sa Zlatom. Divno je to dijete i ne bi imala nikakvog zahmeta.

– Ma, šta mi kažeš, moj Izete? A, što me iznenadi. A čiji ti je taj mali?

– A znam, i samog sebe sam iznenadio. Ovaj život ti je čudo. Nikada ne znaš šta će ti prirediti. Moja Rasema, biće moj. Dovest ću ga sljedeći mjesec i moram sve organizovati do tada.

– Bože dragi, zato si ti pospremao Havine stvari. Jašta radi, nego, može biti kod nas. Znaš i sam da sam po cijeli dan u kući i samo do granapa izađem. A i Zlati će biti običnije. Nisu dvije godine nikakva razlika kod djece. Mogu zajedno i u školu. Moramo se pomagati, drugačije ne bi ni valjalo. Ne beri ti brigu. A, jesi me iznenadio, al’ vala lijepo.

– Eh, eto ti, sad znaš. Ne bih ja ostao dužan, al’ to ćemo se lako dogovoriti. Meni je sad najbitnije da ima gdje biti dok sam na poslu, da nije sam. A uzet ću ja godišnji, imam i od prošle godine, ko kad nigdje i ne idem, da provedem sa njim dok se ne navikne. Moram ti sad ići dalje. Stotinu obaveza, a ne znam šta ću prije.

– Hajde, moj Izete, i šta god bude trebalo, samo dođi. I ne beri brigu. Moramo se svi pomagati, zato služe komšije i prijatelji.

 

Poslije svakog razgovora osjećao se oslobođeno. Znao je da čini dobru stvar i da mu niko neće imati šta prigovoriti. Poznavali su ga kao čestitog i odgovornog čovjeka. Uvijek je gledao da se svakom nađe pri ruci i, koliko može, ako treba da pomogne. Skoro svaka kuća je imala nešto iz njegove radionice, neko stalak za telefon, neko za cvijeće…

 

– Dobro jutro, šefe, rekoše mi da ste stigli pa sam svratio prije smjene, ako nije problem, da Vas nešto upitam.

– Hajde, hajde uđi, Izete. Kakav problem bi bio, još pogotovu kad si ti u pitanju. Kaži kako ti mogu pomoći.

– Znam da je godišnji odmor trebalo ranije pisati, ali iskrsnule su mi neke stvari. Pa, eto, da vidim sa Vama da li mogu iskoristiti prošlogodišnji naredne sedmice. Znam, nezgodno je. Al’, evo, ukratko ću Vam reći, mada Vas nisam imao namjeru uznemiravati. Usvojit ću jednog dječaka i želim ga odvesti na more koji dan, a treba i da se navikne na novu kuću.

– Kod tebe kao u romanima. Uh, sad si me malo našao u nezgodnoj situaciji. Mislim da bi Mirza to mogao riješiti nekako. Nego, gdje bi išao? U koje mjesto?

– Vjerujte, nisam ni razmišljao. Svejedno je gdje ćemo, a ne bismo ni puno ostali. Nego, sevap je da ga odvedem, lijepi su dani. Znate da ja nisam nikad ništa ni tražio, ali ovaj put bih Vas zamolio, ako možete, da mi izađete u susret.

– Znam, moj Izete. Ako je iko poštovao ovu firmu, onda si to ti. A i zaslužio si da se malo odmoriš. Zvaćemo Mirzu, on najbolje oko toga zna. A, slušaj, zašto ne bi išao u naše odmaralište. Lijepe su ti sobe, puni je pansion, a i za plaćanje ćemo se lako dogovoriti.

– Kažem Vam da mi nije važno u koje ćemo mjesto. A ako može preko sindikata, to bi bilo najbolje.

– Može i ima da može. Završit ću ja to sa Mirzom još danas. Hajde ti dalje svojim poslom, sve će ti biti javljeno. A kad nađeš malo vremena, svrati da mi ispričaš o dječaku da te sad ne zadržavam.

Znao je Izet često reći da mu je život bio više maćeha nego majka, da život piše romane, a da ga je njemu baš napisao, da niko ne može pobjeći od sudbine i onoga što je gore zapisano i da čovjek sniva, a Bog određuje. I baš kad je je prestao da sanja, kada je mislio da je sve samo puko preživljavanje, život ga je nanovo iznenadio. Nije vjerovao da i on ima pravo na sreću, a bio je neopisivo sretan. Sve se dešavalo brzo, sa puno pozitivnih emocija, tako da nije bilo vremena drugačije ni razmišljati.
Sreća se samo nizala nepoznatim osjećajem za njega. Za vikend je otišao po Haruna. Dogovorio se sa Minkom još jednom o svemu. Poželio joj je sreću i obećao, čim se vrate sa mora, da će doći u posjetu. Rezervisao je kartu za noćnu vožnju do Makarske i krenuli su put mora.

 

– Jesi li ti, Izete, ikada vidio more? Ja jesam na slikama. Pokazivao nam Kemo kad je išao prošle godine. Kaže da je pravo duboko i da se ne može nogama dohvatiti dno. Pričao nam kako je vidio ribu ajkulu. Ja nisam, vala, nikad. Vidio sam samo soma što ga je Mato izvukao iz Bosne. Bio je malo manji od mene, a ovolika mu usta – pokaza ručicama.
– Spavaj, Harune. Ujutru kad stignemo, vidjet ćeš i ti more. Pričat ćemo sutra, sad spavaj da budeš odmoran.

– Dobro, a samo mi još reci je l’ stvarno voda slana ko da si je posolio?

– Jeste, baš tako. A sad se nasloni inače ćeš sutra prespavati dan i ništa od kupanja.
– A jesi li mi kupio šlauf? Ne znam ti ja plivati.

– Jesam, ne brini. Hajde više spavaj.

– Dobro, ali me probudi kad se more pojavi. Kaže Kemo ko prvi vidi more, zamisli želju i ona mu se ostvari. Eto, je l’ dogovoreno?

– Dogovoreno i sad na spavanac.

– Imaš li ti želju? Ja ima više. Je l’ se samo jedna zamisli ili mogu nabrajati.
– Aman, Harune, spavaj. Svaki čovjek ima neku želju. I možeš zamisliti koliko hoćeš.
– I sve će se ostvariti, je l’ tako.

– Tako je. Sad ja spavam.

– Ne spavaš, samo me varaš. Dobro, evo, naslonio sam se i šutim. Izete, samo još nešto da ti kažem.

– Hajde reci i to neka bude kraj.

– Volim te. Eto, sad ja spavam.

Nasmiješi se i nasloni glavu na Izetovo rame.

Uz prigušena svjetla u autobusu i muziku koja je jedva dopirala do putnika ništa se drugo i nije moglo nego spavati. Negdje pred zoru autobus je stao da napravi pauzu.

– Harune, hajde ustani. Nismo još stigli, ali dođi da vidiš odavde more.

– Jao, koliko je. Nema mu kraja. Hajde brzo sad da zamišljamo želje. Ja ću prvi. Harun je zatvorio oči i počeo mrdati usnama kao da šapuće. Svaki put kada je zamislio želju podigao je jedan prst lijeve ruke.

– Zamislio sam tri, ali imam još dvije. Je l’ se pika ako zaželim pet?

– Pika, sve se pikaju.

– A koliko si ti zamislio, Izete. Brojiš li?

– Brojim. Zamislio sam tri. I to mi je taman.

– Vjeruješ li da će se ostvariti?

– Ako čovjek vjeruje, sve se ostvari. Hajde sada, moramo ući, autobus polazi.

Za sedam dana boravka na moru Harun je postavio skoro milion pitanja, ne samo Izetu već i mještanima. Nije se ustručavao ni ljudi koji su bili na plaži. Na mnoga pitanja koja je postavljao nije dobio odgovor. Ne zato što mu nisu željeli reći, nego su bili zbunjeni njegovim interesovanjem i maštom. Plijenio je tom vedrinom da niko nije mogao ostati ravnodušan. Poslijepodnevni odmor nakon ručka je smatrao gubljenjem vremena. Jedino noću si mogao čuti nekog drugog da razgovara kada Harun spava. Učio je plivati sa mišicama. Najprije sa dvije, a kasnije samo sa jednom. Naučio je skakati sa mola bez začepljanja nosa. Dodirnuo je morskog ježa i ulovio klizavu ribu koju su zvali baba. Osmijeh nije silazio sa njihovih lica. Konačno su bili zajedno i bili su sretni. Na povratku u Sarajevo skoro da je i zaplakao kao da nikada više neće vidjeti more.

– Znaš, Izete, tvoja Hava je bila najsretnija djevojčica na svijetu. Svako dijete bi trebalo imati oca kao što si ti – reče kao da mu zahvaljuje i čvrsto ga zagrli oko struka.

Dok su se približavali kući, Izet primijeti poštu u zelenom metalnom sandučiću. Otvori sanduče, izvadi dva pisma i poče da čita:

„Poštovani gospodine Izete, u znak zahvalnosti kao istaknutom radniku našeg preduzeća, obavještavamo Vas da je sindikat donio odluku da će u Vaše ime snositi troškove ljetovanja u odmaralištu Makarska. Nadamo se da ste se lijepo proveli i da će Vam ljetovanje ostati u sjećanju.”

Oči su mu zasuzile. Otvori i drugo pismo u kojem je pisalo:

„Kao jedinog člana porodice, a na zahtjev gospođe Minke, obavještavamo Vas da je pomenuta pacijentica preminula u srijedu na Onkološkom odjeljenju bolnice Zenica. Smrt je nastupila u osamnaest časova. Tijelo umrle je prebačeno u mrtvačnicu. Sve detalje možete dobiti kod nadležnog ljekara. Primite naše iskreno saučešće.”

U malom neseseru između donjeg djela pidžame i plavih papuča u kesi sa nekim stranim natpisom koju je dobio na otpusnom odjeljenju mrtvačnice nalazilo se pismo napisano na istrgnutoj dvolisnici karo papira, presavijeno gotovo na osam dijelova:

„Dragi moj Izete, kad budeš čitao ovo pismo, mene više neće biti na ovom svijetu. Nemoj biti tužan, jer, nekako, pored svega što mi se dešava nisam ni ja. Sve u životu bude i prođe, baš kao i sam život. Živjela sam u strahu za Haruna. Sada, kada znam da je sa tobom, ma koliko da se moje stanje pogoršava, sretna sam jer ima sa kim ostati. Sve ti je to sudbina. Od nje se pobjeći ne može. Ostavljam ti ovo para što sam uspjela sakupiti za dženazu. Kamo sreće da smo ih u zdravlju potrošili. Kad otvoriš ormar u sobi, gore između peškira, u plavoj koverti su ti Harunovi papiri. Sačuvala sam i njegov pupak što su dali u bolnici i pramen kose sa prvog rođendana. Hvala ti za sve što činiš za mene i za njega. Voli vas Minka.”

Dženazu su klanjali komšija Hamo i Izet. Ukopana je pored svog Ahme.

U septembru Harun je krenuo u školu. Gotovo najmanji u razredu, sjedio je u prvoj klupi do učiteljice. Izet ga je obično vodio kada je prva smjena u školu, a vraćao se sa Zlatom. Jedva je čekao da dođe kući i ispriča šta je sve naučio tog dana. Još na testiranju su se iznenadili što je znao bez problema čitati i pisati, kao i sabirati manje brojeve.
– Danas sam ti ja pokazao učiteljici kako se množi sa devet. Pitala nas da saberemo broj tri i devet, a ja sam rekao da znam i množiti sa devet.

– Kako, bolan ne bio, Harune? I šta bi?

– Fino, izašao sam pred tablu i objasnio. Hoćeš i tebi da pokažem? Naučio me Fikro što ima granap.

– Hajde da vidim i taj način.

– E, hajde ispruži dlanove obje ruke i fino raširi prste. I sad idemo, savija se prst po prst. Savij palac lijeve ruke. Znači, jedan puta devet i koliko prstiju vidiš ispruženih? Vidiš devet. E sad savij kažiprst. Znači drugi prst, dva puta devet i koliko ispruženih imaš prstiju? Vidiš ovamo jedan prst, a sa druge strane osam, izgovaraš 18. Sad sljedeći, treći prst i vidiš dva lijevo i sedam na drugoj strani, izgovaraš 27. I sve tako dok ne saviješ mali prst desne ruke i dobiješ 90.

– E, vala Harune, svašta sam znao, ali da se ovako može množiti nisam. Svaka ti čast. Ma, ti si moje pametno.

– A šta sam ja tvoje, Izete? Pitao me Nedim čiji sam, a ja se smeo i zamucao, al’ rekao sam Izetov. Svi u razredu kažu otac ili tata. Ne mogu ja jedini govoriti Izet.
– Ti si moj, moj sin Harun, moja pametna glavica.

– Je l’ stvarno? Mogu te zvati tata?

– Možeš, Harune. Ja sam zauvijek tvoj, a ti moj. Otac i sin – Izet i Harun.
– Sada i moje drvo ima granu.

– Kakvo sad drvo i kakva grana?

– Znaš ono porodično stablo? Pa svako ima granu koja predstavlja nekoga člana porodice. Neko ima oca, majku, brata ili sestru, dedu i nanu. A ja nisam imao granu, već samo drvo.

– Sine moj, neko drvo ima široku krošnju i pravi hlad, a tvoje drvo je kao jablan. Raste visoko dok ne dođe pod oblake. I naše grane se jedna u drugu pletu. Hajde sad vidi šta imaš za zadaću, a ja odoh do radionice, treba zavariti neke ručke.

 

Osjećao je Izet da se život ponovo budi, da sve u kući kao da diše. Osjećala se pitomost doma i stvarnost života o kojem je sanjao. Smijao se sve više. Ponekad se moglo čuti kako pjevuši. Dani su mu bili ispunjeni. Obaveze na koje je svakodnevno nailazio dolazile su poput zadovoljstva. Često je na pitanje šta ima novo znao odgovoriti: „Sve je novo. I nema šta nema sa Harunom i njegovim čarolijama.” I sve je bilo čarobno, od jutarnjeg buđenja i Harunove škole do popodnevne šetnje.

– Sjećaš li se, tata, kada smo zamišljali želje dok smo gledali u more. Znaš, one dvije zadnje što sam zamislio, e sad bi da ti kažem koje su.

– Želje se ne govore naglas, ali nas dvojica znamo da se naše želje ispunjavaju. Hajde, kaži mi, sine.

– Poželio sam da mi napraviš sanke, da i ja konačno imam svoje. Sva djeca su ih imala, samo sam ja uvijek molio da mi posude za jedan spust, a znao sam najbolje upravljati i nikada se nisam zabijao kao oni u nečije tarabe. Samo jednom su me napitali snijegom za kaznu. Tada se Kemo sa sličurama uhvatio za moja leđa i odgurnuo me. I bub, udario sam direktno u tarabe.

– Željo moja draga, napraviće tebi tata sanke, najbolje što postoje, od laganih cijevi, sa polukružnim dijelom naprijed. Fino ću ih tapacirati i staviti čak i naslon da se ne možeš prevrnuti.

– Napravi ih kao dvosjed, da možemo sjesti zajedno. I vidjet ćeš da niko od nas neće biti brži u spustu niz mahalu – privukao se do Izeta, zagnjurio glavu i zagrlio ga.

– Eh, dobro, to smo riješili i od sutra se želja ispunjava. A koja bi druga ili, po tvome, peta želja?

– Snijeg.

– Snijeg? Pa, snijeg će svakako pasti i da ga ne poželiš. Svaka zima donosi snijeg, jer kakva bi bila zima bez snijega?

– Ali nije svaki snijeg isti. Ove godine želim poseban. Hajde, zatvori oči da bi ga vidio. Želim da prekrije sve što je do sada bilo, sve tuge i suze koje su nas snašle. Želim da prekrije puteve kojima smo do sada išli. Želim da zatrpa svu samoću i tvoju i moju. Želim da u njemu vidim naše stope, jedne pored drugih, i da napravimo stazu kojom ćemo sretni zauvijek koračati. I neka sve oko nas bude bijelo. Znaš, tata, bijelo je život. I taj prvi snijeg je čist, baš kao i naša želja.

Život uvijek ostavi trag, ali nađe i put.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Kudret Bulbul: Kongres evropskih muslimanskih intelektualaca

Analiza dekana Fakulteta političkih nauka na univerzitetu Yildirim Beyazit, prof.dr. Kudreta Bulbula Prošle sedmice smo govorili po pitanju „evropskog islama“ i ove sedmice ćemo nastaviti da govorimo o ovoj temi. Govoril...
by Redakcija
 

 
 

Dr Suada A. Džogović: Ekonomski rast Turske – izazov za integraciju u EU (III dio)

Redakcija časopisa i portala Avlija u prethodna dva nastavaka objavila je djelove iz knjige ”Ekonomski rast Turske – izazovi za integraciju u EU” dr Suade A. Džogović, a slijedi Zaključak iz knjige:  ...
by Redakcija
 

 
 

Prvi roman autorke Zorane Manić

Prikaz romana-univerzuma „Igra beskonačne zakrivljenosti“   Prvi roman autorke Zorane Manić intrigira već svojim naslovom, a nastavlja i samom sadržinom. Implicitno i eksplicitno se najavljuju novi delovi romana koji b...
by Redakcija
 

 

 

Poezija Franja Matanovića

Franjo Matanović   ODRAZ DANAŠNJICE   gledam današnjicu i pomalo mislim o razlikama od vremena Da Vincija i Mona Lise i onog mračnog srednjeg vijeka kada se u prvi plan iznosilo lice odraz duše na svjetlo se pozivalo...
by Redakcija
 

 
 

Refik Bulić: Zbilja, kako nam se zove zajednički jezik?

Refik BULIĆ     ZBILJA, KAKO NAM SE ZOVE ZAJEDNIČKI JEZIK?[1]     Deklaracija o zajedničkom jeziku, koju su osmislila i promovirala neka udruženja građana iz Srbije, Hrvatske, Crne Gore i Bosne i Hercegovine na...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona