Od kako je svijet nastao ljudi se kreću, putuju, traže bolje uslove za život. Oni koji napuste svoje mjesto življenja u našem jeziku se nazivaju muhadžeri od istovjetne arapske riječi, a što znači iseljenik, izbjeglica. Tim imenom su nazivane pristalice Muhameda, a.s., koje su 622. godine izvršile seobu, napustile Meku i nastanile se u Jesrib koji je nazvan Medina. I među Bošnjacima kroz cijelu povijest bilo je muhadžera, a ovo je priča o jednom starosjediocu iz Rožaja koji je odlučio da postane muhadžer.
Stari Rožajac iz uglednog i velikog bratstva razmišljao da nije dobro da ostane u maloj kasabi već je bolje da odseli u šeher Novi Pazar gdje će mu potomstvo imati bolje uslove za život. Tako je i bilo. U Novom Pazaru je stekao nove komšije, prijatelje i poznanike. Poslije nekog vremena upoznao je staru pazarsku čaršiju, brojne trgovce i zanatlije od kojih je bio lijepo prihvaćen i poštovan.
Vrijeme je prolazilo u ispijanju čaja ispred kahvečajnica sa komšijama, starim Pazarcima. Između odlazaka u obližnju džamiju razgovarali bi o dunjalučkim razbribrigama. Ali jednog dana ispred njih je naišla dženaza, malobrojna povorka. Junaku naše priče je bio čudan taj prizor jer su mejta nosila četvorica ljudi dok je iza njih išao hodža, te je upitao starog Pazarca o čemu se radi, zašto niko ne prati dženazu, a starac mu odgovori da je to preselio neki muhadžer i da postoji nepisano pravilo da Pazarci starograđani ne idu na dženaze došljacima. To mu se nije svidjelo i ispričao je okupljenom društvu da u Rožajama koje je napustio prije izvjesnog vremena vladaju lijepi običaji da se muhadžerima pomaže, a dženaze su masovne bez obzira o kome se radi. No ta priča nije dotakla njegovo društvo, nastavili su da ispijaju čaj dok je sokakom zamicala dženaza od pet ljudi i mejtom pokrivenim zelenom čohom na tabutu.
Poslije ovog događaja Rožajac u Novom Pazaru se zamislio, poselamio društvo i otišao kući prije običaja. Saznanje da koliko god da vremena stranac provede u Novom Pazaru on je do smrti i na dan smrti za starosjedioce samo muhadžer mu je otvorilo oči, te preko noći riješi da ne bude muhadžer cijelog života. Pozva članove porodice i saopšti im da se pakuju jer se sjutra akoBogda vraćaju u Rožaje. Tako je i bilo, u Rožaje su donijeli stvari ali i ovu priču koju bi pričao svima koji su ga pitali zašto se vratio iz šehera u kasabu. U Rožajama već imao stare prijatelje a u međuvremenu je stekao i lijepe uslove za život svom potomstvu.
Onog dana kada je ovaj Rožajac preselio na Ahiret sa stare munare Kučanske džamije muezin je učio salavate koji su se čuli iznad Barmahale i dalje. Nedugo zatim su se čuli salavati iznad Kurtagića i Zejnelagića mahala i dalje koje je muezin učio sa munare Gornje džamije. Toga dana među većim dženazama bila je njegova, ljudi su poput rijeke nosili tabut sa ruke na ruku, a toga dana se u čaršiji prepričavala priča o ovom Rožajcu – muhadžeru.
