Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Proza

30. Januara 2017.
 

Ahmet Ademagić: Musafirska soba

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

Moj djed Selimaga Ademagić podigao je kulu u Kurtagića mahali. Kula je bila na dva nivoa sa mnogim prostorijama. U prizemlju su bile prostorije za ostavu, za žito, hizba za konje i krave, a u sredini slobodan prostor za ulazak u sve prostorije prizemlja. Stube za gornji sprat bile su uz zid ulaza desno do divanhane ili hodnika (predsoblja) na samom izlazu stuba (stepenica, basamaka) desno je bio Ćošak polukružnog oblika i sa oblikovanim polukružnim pendžerima sa mušebacima (rešetkama od drveta). Ispod pendžera su bili jastuci i tentene bijele boje. Na patosu su bila šiljteta. Kasnije minderi i na njima staze od vune. U divanhani od ćeška desno nalazila se soba veličine 3 sa 4 metra zvana musafirska soba. Do nje se nalazila velika soba sa dolapima sa minderima sa velikom zemljanom furunom i hamamom (kupatilom). Na drugoj strani je bio odžak, na zidovima rafovi sa bakarnim posuđima. Na lijevoj strani divanhane (hodnika) bile su dvije male sobe – kuhinja i dječja soba. Hodnikom se izlazilo na istočnu stranu kuće niz natkrivene stepenice do zahoda koji se nalazio 4-5 metara od kuće na mjestu zvanom čair – livada a livada se graničila sa Laništima – prvim igralištem za fudbalske utakmice u Rožajama. Sada je tu autobuska stanica.
Musafriska soba je bila za djecu enigma i bilo je zabranjeno djeci da u nju ulaze. Stalno se čistila i uređivala i bila je pod ključem. Mnogi musafiri su prošli i odmarali u toj sobi a mi djeca smo za to vrijeme morali da ranije idemo na spavanje. Da ne smetamo musafirima da odmaraju. Tako su se mnoga poznanstva sticala i prijateljstva rađala. A mnogi musafiri se nikada više nijesu javili, ni strva i java od njih.
Nije svaka kuća mogla da primi musafira pa se znalo tačno gdje je mogao musafir potražiti konak i kod koga ga treba upututi ili lično dovesti. Trebalo je i musafirskog konja smjestiti u hizbu, napojiti ga i položiti mu sijeno, a van zime pustiti da pase u čairu.
Mi djeca smo musafire doživljavali kao nešto što je potrebno svakoj porodici a ako ih ne bi bilo neko vrijeme čudili bi se i pitali što ih nema.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Milanka Kuzmić: Kako sam zavoljela školu

Миланка Кузмић КАКО САМ ЗАВОЉЕЛА ШКОЛУ Дошао је септембар а са њим и први дан школе. Док су друга дјеца радосно ишчекивала та...
by Redakcija
0

 
 

Dragan M. Vugdelić: Na mrtvoj straži (III mjesto za najbolju priču na konkursu za pomirenje i mir)

Dragan M.Vugdelić NA MRTVOJ STRAŽI Po motivu A. Birsa Već su prošle dvije godine od kako je počelo suludo krvoproliće koje je svakodnevno ostavljalo duboke brazde, kako na zemlji tako i u dušama sva tri do tada bratska n...
by Redakcija
0

 
 

Miro Radojević: Vojni poziv (II mjesto za najbolju priču na konkursu za pomirenje i mir)

Miro Radojević VOJNI POZIV 1981. godina. Virovitica, simpatični gradić na krovu Hrvatske, na rubu sjeverozapadne Slavonije. U njemu stara kasarna JNA „Nikola Miljanović – Karaula“, vojna pošta 8530. U njoj 288. mješ...
by Redakcija
0

 

 

Divided Past – Joint Future: Najbolja priča na konkursu za pomirenje i mir

Dženita Hrnjičić Zemljak Kako god se pogledam u ogledalu čini mi se da se sve manje poznajem. Udebljan, izboran i bezvoljan čovjek preko puta mene ničim me ne podsjeća na veseljaka, nadaleko poznatog u i oko Foče. On i ...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Denis Dželić: Jutro zimskog djetinjstva

Pred njim stoji vrijeme u svim svojim oblicima i dimenzijama, u vremenu sjedi on u svim svojim fazama. I dijete i čovjek, i živ i mrtav, i star i mlad, i traži, uzaludno traži, suštinu postojanja. Polako podiže pozlaćene...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona