Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Proza

22. Aprila 2020.

Aida Šečić-Nezirević: Minka

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Aida Šečić-Nezirević

 

MINKA

 

– Mogu li te poljubiti? – pitam umiljato.

Minka sjedi na malom prugastom kauču, koji je, nakon vjerne službe u primaćoj sobi, penziju dočekao na balkonu. Ima plavu kosu, dugu  do struka, smeđe oči obrubljene krejonom i crvenu kućnu haljinu.

– Ttt – škljoca zubima – jok. Mene samo momak ljubi.

Ja crvenim i krivo mi. Imam osam godina i mnogo joj se divim. Lijepa je Minka, naša rodica. Kad me izvede u šetnju, svi se za njom okreću. A ona, ponosna, u štiklama i mini suknji, mene za ruku, pa uz čaršiju, niz čaršiju.

– Razmažena ova mala – govorila bi nena mami – po cilo lito sidi ovdi u nas a ni fildžana nikad ni’ oprala.

– A šta ćeš joj, dijete bez oca. Meni ju je žao.

– Ah – uzvratila bi nena – ova kuća,bogme, ko svratište. Kome se god sprdne, eto ti ga ‘vamo.

Minki nikad ništa nije rekla. Ništa ružno. Niti iko od nas. Kad bi se ujutro pojavila u bijeloj spavaćici, nalik na princezu iz mojih slikovnica, sjela za sto i sneno prihvatila ponuđenu kafu, svi su se trudili da joj ugode.

– Uzmi još malo.

– Jedi, jedi, vi’te kako si mršava.

– Moraš probat’ gurabije …

Nakon doručka sjela bi na balkon. Pušila i posmatrala grad. Autobuse koji dolaze i odlaze, Vilenicu sa šumom na vrfu i kućicama zalijepljenim za zelene obronke, minaret Alibegove džamije.

I tako do ručka.

Poslije bi legla, uz kakav ljubavni roman, koji bi kupovala u obližnjoj trafici, i često zaspala.

Oko pet popodne, nakon kafe, hvatao bi je nemir. Muvala se okolo, izvirivala kroz prozor, vrebala telefon. Pandrc, govorila je nena.

– Morebit’ bi joj tribalo šta proučit’. Jal se ikindija približi, nigdi mira nejma.

 

***

Jednog takvog popodneva, prišapnula mi je:

– Haj’ sa mnom. Reć’ ćemo da idemo u šetnju.

– A ku’ćemo? – pitala sam.

– Idemo da ti kupim lutku.

Skočila sam kao oparena. Držeći se za ruke strčale smo niz stepenice. Izjurile iz dvorišta. Kapija je jeknula za nama, no nismo se obazirale. Pretrčale smo autobusku stanicu, protutnjale kraj pošte i Fatkinog dvorišta, iz kojeg je veliki vučjak lajao kao pomahnitao.

Uletjele smo, zadihane, u Malu robnu kuću.

– Biraj – rekla je – uzmi koju hoćeš. Samo budi brza.

Srce mi je udaralo. Bilo ih je more. Raznih. Prekrasnih. Zgrabila sam jednu u neboplavoj haljini. Minka je izvukla novčanik. Prodavačica s ljubičastim minivalom se nasmiješila.

– Idemo – rekla je i potrčala.

Kud sad žurimo, htjedoh je pitati. Pa, kupili smo lutku. No, ćutala sam, moje male noge trudile su se pratiti njen korak. Oznojenu ruku jedva sam držala u njezinoj.

U parku, dolje kod doma armije, konačno se zaustavila. Sjedosmo na klupu, onu oko koje je raslo grmlje i smrdilo na vlagu. Elma i ja, prvačići, tuda smo prolazile kad se vraćamo iz škole i često viđale muškarce spuštenih hlača. Vrisnule bismo, poklopile lica rukama, i uz nervozan kikot bježale kući.

Čuo se zvižduk i Minkino se lice ozarilo. Prema nama je išao čovjek crne kose vezane u rep.

– Sačekaj tu i igraj se lutkom – rekla mi je.

Onda je potrčala i bacila se crnom čovjeku u naručje. Prislonili su usne na usne i tako dugo stajali. Onda su se preselili na klupu malo dalje od one na kojoj sam ja sjedila. Minka se smjestila na koljena tom čovjeku a on ju je zagrlio oko struka. Lutka je ležala u mom krilu, velikih očiju i dugih trepavica. Pomalo sam se plašila. Šta ako u grmlju ima neki čiko spuštenih hlača? Šta ako me dograbi?

– Min … – htjedoh je dozvati ali nisam imala hrabrosti. Sjedila sam i ljuljala lutku, gladeći joj plavu haljinicu s volanima.

Konačno su ustali. Poljubio ju je još jednom a onda rekao:

– Prekosutra u isto vrijeme.

Krenuo je prema autobuskoj stanici a Minka je sjela pored mene i cmoknula me u obraz.

– Sviđa li ti se lutka?

–Da, mnogo je lijepa.

– E, baš mi je drago. Kupiću ti još jednu ako mi budeš drugarica, kao danas. Važi?

Klimnula sam. Uzela me za ruku i krenule smo kući.

Ovaj put nije žurila.

***

– Ah, ah, tobe jarabbi. Ne d’o Bog nikom’.

Nena je plakala u slušalicu, stojeći na našem predugom hodniku. Ja sam ulazila u kuću i skidala sandalice.

– I đe će? O, Bože! Ispod prozora? Gluho bilo. Haj’, moja ti, haj’, evo mi unuke i’ škole. Jes’, jes’, devet joj je, u dobar čas, dva’est sedmog puni. Fala. Allahimanet.

Nena je obrisala suze i osmjehnula se.

– Jes’ gladna?

– Što plačeš, neno?

– Ma, ništa, ćeri. Ništa.

Šmrcnula je još jednom i odgegala ka kuhinji.

Tog ljeta Minka nam nije dolazila. Bila sam malo tužna, ali se tuga izgubila u učenju i igri. Ljeto za ljetom i u mom sjećanju izgubila se i Minka.

***

Jedne subote, priličan broj godina poslije, posjetila nas je neka ostarjela žena. Nije mi to bilo čudno. Moja nena uvijek je govorila da je jadna kuća u koju niko ne zalazi. Pa su zato zalazili mnogi. Da plaču. Da se smiju. Da srknu kafu ili popuše cigaretu.

– Ovo je moja unuka. Sprema se na fakultet – rekla je nena ponosno.

– Aaaa, a kol’ko ti je, ćeri?

– Osamn’est.

– Eeee, tol’ko je mojoj Minki ondak bilo.

Žena uzdahnu pa vrhom jemenije obrisa suzu.

Minki? Onoj Minki?

– Ovo nam je rodica Lemana iz Vakufa. Minkina tetka. Sjećaš se Minke?

– Imam lutku što mi je kupila. A gdje je sad ona?

I tada tek saznah.

***

Poznavali su se otprije, taj izvjesni Kemo, ugostitelj, i ona, Minka. Nekakve njezine drugarice poslije su priznale da ju je sačekivao i pred školom u rodnom mjestu još od prvog razreda srednje tekstilne, da mu je ulazila u auto, da joj je kupovao poklone. Imao je ženu i dva sina. Obećavao je Minki da će se razvesti. Kad je ostala trudna, nestao je iz njenog života. Nije je zvao, nije se javljao.

I Minka se počela stezati.

Stezala se i stezala sve dok nije ubila nerođeno dijete i samu sebe.

Mrtvu ju je pronašla majka. I tražila da bude sahranjena u njenoj bašti, pod prozorom.

– Da je bar bi’ čemu, nego spodoba! – uzdahnula je ova stara tetka – nekakav golem, a rep veziv’o ko da je žena. A moja Minka lipa ko upis. Eeee …

Prema nama je išao crni čovjek, kose vezane u rep.

– E, sad, moreš mislit’. Minkin mezar u bašči. Do njeg’ matere joj. A u kući dva sina podigla po sprat pa im se djeca igraju i skaču oko naninog im i tetkinog mezara …

– Jah, moja ti …

Neno, ja sam znala za Minkinu tajnu ljubav. Čuvala sam tajnu zbog lutke, neno. Prodala sam Minku za lutku.

Ćutala sam. Bila sam dijete, naravno. Šta sam mogla znati.

Popila sam kafu sa nenom i Minkinom tetkom. Ispričala se onda da moram učiti za maturu.

I otišla u svoju sobu.

Lutka je sjedila na visokoj polici u onoj istoj neboplavoj haljinici, tada dragoj i skupocjenoj, sada sintetičkoj i izbijedjeloj.

– I ti je pamtiš, zar ne? – pitala sam.

Gledala me širom otvorenih očiju.

Uzela sam je u naručje i poljubila.

Za Minku.

 

 

 

 

 



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Nova stihozbirka Lene Ruth Stefanović ”Izvinite, mislim da umirem”

NOVA ZBIRKA POEZIJE LENE RUTH STEFANOVIĆ   ,,IZVINITE, MISLIM DA UMIREM”   Piše: Božidar Proročić   Lena Ruth Stefanović predstavlja jednu od najsuptilnjih savremenih crnogorskih književnica koja i kroz ...
by Redakcija
0

 
 

Novi roman Ivana Sokača ”Zvona i zvonari”

ZVONA I ZVONARI Ivan Sokač   Žanrovi: Domaći pisci, roman   Izdavač: Alma Broj strana: 323 Pismo: Latinica Povez: Mek Format: 21 cm (A5) Godina izdanja: 2020.       Ivan Sokač: ZVONA I ZVONARI Opis:  ...
by Redakcija
0

 
 

Rezultati konkursa RUH za najljepšu pjesmu inspirisanu Ramazanom

Bošnjačko društvo RUH je uspješno privelo kraju konkurs za najljepšu pjesmu, inspirisanu mjesecom Ramazanom. Pristigao je veliki broj pjesama iz mnogobrojnih krajeva naše lijepe Bosne, Hrvatske, Sandžaka (Srbije i Crne G...
by Redakcija
0

 

 

Objavljeno izdanje pesme Maje Herman Sekulić ”Ljubav u vreme korone”

Udruženje za promociju kulturne raznolikosti „Alia Mundi“ objavilo je specijalno izdanje pesme Maje Herman Sekulić pod naslovom „Ljubav u vreme korone“ koja je objavljena na 24 jezika, a u okviru projekta „Pesma koj...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Marija Juračić: Afektivna uloga riječi u pjesničkom izrazu

Afektivna uloga riječi u pjesničkom izrazu   Prije nekog vremena raspravljala sam s prijateljem, pjesnikom, o značenju riječi fanatik. Odnosila se na knjigu Amosa Oza „Kako izliječiti fanatika“. Prijatelj, sociolo...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona