Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Proza

1. Decembra 2014.
 

Aldijana Uzunović: Sjenka

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

Ja nikad nisam bio jedan od one djece koji je jedva čekao da hoda putevima odraslih. Trudio sam se da što duže ostanem na trotoaru djetinjstva, možda su me zato i svi smatrali nedovoljno zrelim za bilo kakav posao.

Volio sam sve ono što me okružuje: parkove i njihove ogromne igračke, velike zgrade za nas male ljude, brojanje etaža gdje bih se izgubio nakon petog, volio sam jesen.

Pravo da vam kažem, jesen sam volio samo iz jednog razloga- kojeg, ne znam ni ja. To sam otkrio tek nakon što sam prešao ulicu i došao na mračnu stranu.

Volio sam bezbjednost koju su mi pružali oni iznad mene. Volio sam sve osim toga da ljudima dam ključeve mojih odaja.

Onda sam odrastao i rekli su mi da moram krenuti dalje. Ja, onako u nesuglasu sa svojim mislima, krećem uporedo sa ostalima. Koračamo kroz šumu i pitam se gdje me vodi taj život. Osjećam da ga poznajem, ali ova stvarnost, moja stvarnost je potpuno nepoznato mojim očima. Pomislim kako je to uistinu moj život. Zaboravljam na sve. Zaboravljam da ne pripadam ovoj dimenziji.

Osjećam nagli trzaj tijela. Otvaram oči. Osvrćem se oko sebe. Gdje sam? Šta se dešava? Primjećujem da se nalazim u posljednjem kupeu nekog starog tramvaja, glavom naslonjen na staklo prozora koje na sebi čuva uspomene hiljada ljudi, nepoznatih putnika, koji kud i kamo idu. No, ne sjećam se kad sam ušao u njega niti gdje sam se zaputio.

Posmatram sablasnu cestu i iskričava svjetla ulične rasvjete.

Čujem snažno škripanje kočnica. Točkovi zavarničiše i stvoriše mali vatromet koji mi ozari lice.

Vrata se otvoriše i moj saputnik izađe van.

U tom misterioznom kaleidoskopu koji se odvija pred mojim očima, ugledah malu osobu. Mali dječak. Ne mogu a da ne primjetim to biće. Primjećujem njegove male i nagle pokrete, izugbljene poglede i nadasve zapanjujuće rumenilo njegovog tijela.

Osjećam kao da su se svi skamenili, svjetla ugasila, zvukovi zamrli, a da još samo tinja svjetlost iz njegovog tijela. Promatram ga i dalje i pitam se što me to fascinira. U jednom trenutku osjećam njegovu prisutnost. Osjećam nesigurnost i strah tog sitnog bića.

Otvaram oči i primjetim da ležim na krevetu. Gledam u plafon pitajući se koliko je to sati. Pri samoj pomisli, alarm počinje svoju melodiju i automatski ustajem i spremam se za školu.

Torba je tu, knjige, sveske, olovke. Zadovoljno se nasmijem i put pod noge.

Put do škole je brzo prošao. Utapao sam se u nekim nedefinisanim mislima pospanosti. Zaboravio sam se pozdraviti sa mamom. Nema veze, naljutila bih se kad bih je probudio. Kasno je dosla kući.

Zvono.

O ne, zakasnit cu. Tjeram noge da ubrzaju korak pa trčeći ulazim u dvorište.

Neko me zove. Okrečem glavu. Oh, opet oni iz četvrtih razreda dobacuju neumjesne komentare. Baš su nezreli.

Odkako sam udario onog dječaka u wc-u imam osjećaj da učenici samo bulje u mene a u očima im vidim strah. Da vas pitam kad ste već tu, da li biste vi branili ime svoje majke da je stavljaju u ružan kontekst? O tome se radi. Nitko ne zna pravu istinu a svi mi sude.

Ulazim u učionicu a četrdeset pari očiju gleda u mene. Raja, šta vam je? Samo sam zakasnio par minuta. Profesor prilazi mom stolu dok ubrzano raspakujem stvari i govori mi da idem kod pedagoga. Kaže da imam puno izostanaka.

Profesore, nije ovo izostanak! Samo sam zakasnio par minuta. Niste čak ni čas upisali. (drugovi iz školskih klupa, molim vas da ovo prenesete profesoru kad ga vidite)

Ustajem bez imalo volje i izlazim iz učionice, prolazim kroz hol škole i slušam tišinu kako odjekuje. Odlučim izaći skroz jer me ta vrsta buke iritira.

Četvrti razredi su još vani. Pridružujem im se. Pričaju o nekoj krađi lokalne prodavnice.

Iskreno da vam kažem, meni je dosadno a njihov plan zvuči kao iz filmova. Eh, evo imam priliku glumiti u jednom. Stavljam fantomku i odrađujem sve što mi je rečeno u sred bijela dana.

Teta iz prodavnice nije ništa rekla. Bila je smirena tako da nisam morao upotrebljavati pištolj na vodu. Drago mi je zbog toga – ovako se nisam izblamirao.

Je li vi vidite ovo? Momci iz četvrtih skaču oko mene kao psići oko svoje majke. Samo sam uzeo par stoja, kao da je to nešto strašno.

Upravo sam shvatio sam sam trebao uzeti još. Mama me čeka kući i ružit će me što joj nisam donio ono bijelo brašno što uzimam od Čike Sa Čoška.

Nema veze. Uzet ću još kad se oni prestanu radovati i ponašati kao djeca.

Odoh sad kući. Prošlo je dovoljno vremena da mami slažem da me je počela boliti glava. Kao da je nju briga ionako, ali eto. Princip je to neki. Ili pravilo? Ne družim se puno sa takvim pojmovima iz rječnika.

Opet isti put, iste misli, isto lišće. Otključavam vrata stana, zapljuskuje me čudan miris. Pozdravim se kao u vojsci: glasno i jasno te se zatvorim u sobi.

Zaspao sam. Posjećuje me onaj dječak iz jutrošnjeg sna. Nešto mi pokušava reći ali mu iz usta ne izlaze riječi. Čudne boje plove zrakom. Čudan miris.

Budim se trzajem tijela. Četiri sata. Ja sam vam malo gladan.

Kako sklanjam jorgan sa sebe hladnoća mi zabada svoje mačeve po tijelu. Stresem se. Hodam mamurno prema kuhinji i mumljam nešto što ni sam ne znam šta.

Koji sam ja frik.

Zalazim u nekakvu aleju. Šta se dešava? Ovo nije moja kuhinja! Visoko drveće gleda u mene s visine kao da me optužuje. Slabe svjetiljke osvjetljavaju cestu, kao da me netko gura da idem naprijed.

Neka je osoba ispred mene ali nema sjene. Lebdi u zraku.

MAMAAAA!

Okrečem se oko sebe i shvatam da sam i dalje u kuhinji. Držim tijelo svoje majke u naručju. Igla joj je u ruci.

Mama, ne!!! Njišem se i udaram je polako po obrazima da se probudi.

Hajde mama, možeš ti to!! Probudi se!

Ubit ću onog Čiku Iz Čoška.

Zatvaram oči. Nadajući se da će sve biti uredu kad ih otvorim ali mi na kapcima prolaze slike njene sahrane i uplakanih lica od ljudi koje i ne poznajem.

Mislim da ih nije poznavala ni moja mama.

Svi me kao grle i svi mi kao govore da im je žao.

Još uvijek se trudim da otvorim oči ali mi ne ide.

Previše glasova u mojoj glavi. Previše slika oko mene.

Sjećate li se onog saputnika iz prvog sna?

Upravo hoda pored mene. Ustvari, nekad je iza, nekad ispred a nekad pored mene.

Ako niste jos shvatili – taj saputnik je moja sjenka.

Mene moja sjenka davi sa pitanjem da sam znao šta se desilo onog jutra, da li bih išta uradio po tom pitanju.

Ne znam ja ništa.

Ja sam samo dijete koje je natjerano da odraste i hoda putem odraslih.

Ja ne znam ništa.

 

 



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Nermin Begović: Slaven

Nermin Begović   SLAVEN   „Bijaše nekoć u zemlji Usu čovjek po imenu Job. Bio je to čovjek neporočan i pravedan: bojao se Boga i klonio zla.“. Ovako počinje priča o Jobu, čovjeku koji je imao silno bogatstvo ...
by Redakcija
0

 
 

Emina Jusufović: Stjuardesa

Emina Jusufović   STJUARDESA . Lijepo je, kažu, kada se čovjek probudi rano ujutro pa se onako od srca nasmije. Hem, što je lijepo, a, hem, što je zdravo, kažu. Onako za dušu dobro dođe, pročisti te taj smijeh a d...
by Redakcija
0

 
 

Vlado Jović: Odgoj i higijena ruku obitelji Kulenović

Vlado Jović   ODGOJ I HIGIJENA RUKU OBITELJI KULENOVIĆ   Ademir Kulenović zvani Žmirke nemalo se iznenadio kada je od oca dobio šamarčinu zbog koje ne samo da mu se zamračilo pred očima, već je vidio i sve zv...
by Redakcija
0

 

 

Mirjana Štefanicki Antonić: Procvala samonikla bulka

Mirjana Štefanicki Antonić   PROCVALA SAMONIKLA BULKA     ,,Misli te uvek odvedu do mesta gde ti je srce ostalo.”   Fjodor Mihajlovič Dostojevski     Jutros mi je procvala, samonikla, crvena bulka, u žardinj...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Beloruska narodna bajka Ivan Prelepi i knez Ladimir

ИВАН ПРЕЛЕПИ И КНЕЗ ЛАДИМИР Белоруска народна бајка   Извор: Златна птица: белоруске народне бајке / приредио и предговор на...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona