Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Proza

26. Novembra 2013.
 

Alma Sutović: Roboti današnjice

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Budim se. Čujem komšije kako se svađaju. Pokrivam se jorganom. Shvatam da tako dugo nisam ovoliko spavala. Sanjala sam da me je Eho zvao. Pokušavam da malkice zadržim taj trenutak. Lijepo mi je. Toplo oko srca.

Umesto Eha zvala me je sestra. Ona uvijek misli na mene. Bila je uz mene i kada su me slavili i kada su me kamenovali. Misli na mene i onda kada to niko ne čini.

Razmišljam. Prije nego što sam počela da pišem pjesme nikada nisam pisala o ljubavi. Smatrala sam to patetičnim. Jadnim. Nisam podnosila tugaljive pesme. Sve mi je to bilo otrcano.

Sada počinjem da se vraćam na staro.

Eho mi je rekao da ne voli poeziju. Ovaj moj mlađi da nema šanse da od njega očekujem gluposti tipa ti si moje srce, ljubav…

A onaj mail mi neprestano ne izbija iz uma.

– Princezice ja o ljubavi pričam samo onda kada želim da dobijem nešto.

Pa se onda pitam… gdje je sve to nestalo? Ona nekadašnja udvaranja? Rječi? Slatko čekanje ?

Sve se utopilo u gomilu prepisanih tekstova. Brzo zakazivanje sastanaka. Sistem hoćeš-nećeš – ima ko hoće.

Sve se radi po nekakvom principu bez emocije kako ne bi bilo povređeni.

Vitezove zamijenili roboti. Prinčeve bogataši. Vile moderne amazonke. Princeze žene bez stida. Veštice moderne hijene.

Svako hoće sa svakim odmah.

Možete me svakakvom prozvati. Možda je to pod utacijem onoliko romatičnih komedija koje sam odgledala ali ja bih tako volela da nešto neko za mene uradi lijepo. Sitno a lijepo. Na primer samo da mi dođe pod prozor za trenutak pozdravi me pa ode.

Ali mislim da današnji muškarac tako ne razmišlja. Zašto bi on molim Vas trošio vrijeme i dolazio kad ne može da je dobije makar i na kratko. Možda bi mogao da svrati kod one koju može.

Ni žene nisu ništa bolje. Zašto bi ona gubila vrijeme sa nekim odavde kada može lijepo da ode preko i ima normalan život. Ili zašto bi gubila vrijeme sa čovekom njenih godina kada može da bude sa nekim starijim na položaju.

I tako se svi vrtimo u krug. Puno očekujemo a ne nudimo ništa. Sve nam je preteško. Sve nas mrzi. Sve nam je glupo. Preuveličano.

Oko mene na milion tužnih ljubavnih priča.

– Ona je sa njim samo zbog novca.

– On je sa njom jer mu je ona trenutno jedina opcija.

– Ona je sa njim iz istog razloga.

– On je sa njom jer želi malo zabave sa strane.

– Ona je sa njim jer očajnički žudi za čarolijom.

Pa smo onda izmislili taj trenutak koji je sinonim za nemoguće. Čitavu teoriju sam i sama o njemu razvila pa onda shvatila da pričam o nemogućem. Za taj trenutak se vezujemo samo kada je čitava priča nemoguća. Tešimo se.

I nemojte pogrešno razumjeti. Uvijek glasam za to da treba da uživamo u trenutku i koristimo šanse. Ali kada nekoga volimo uvijek težimo ka više. Makar i ka više takvih trenutaka.

Trenutak je dakle samo mjera za nemoguće u današnjem vremenu.

Sve to meni liči na nekakve mašine i nas koji njima upravljamo. Jedna je za emocije. Druga za postupke. Pa onda imamo i ono crveno kontrolno dugme koje stalno svijetli.

Svi smo gladni ljubavi a niko je ne pruža. Iz nekakvog straha. Iz želje da ne ispadnemo smiješni. Toliko se od nje krijemo pod tepihom da smo i sami prestali da vjerujemo u nju.

Kao da smo u tolikoj želji da pobjegnemo od patetičnih i tugaljivih priča upravo u njih zapali.

Čak i kada nas neka lijepa priča dotakne. Čim se malo zavučeno u nju ona se raspršava poput onog balončića proizvedenog sapunicom.

Možda mi i želimo da dotaknemo ljubav ali ona ne želi nas.

Želim da pjesme svrstam u prošlost (ili u knjigu kako želite ). Imam osećaj da sam i ja trudeći se da ne postanem upravo postala jedan od robota koje više ne dotiču nikakve ljubavne priče. Iako… malo ko je razumio da sam ja u njima slavila ljubav kao ljubav a ne određenu osobu.

A opet tako bih volela da neko uradi nešto lijepo za mene… nekada je i jedan poziv sasvim dovoljan kada je u pravom trenutku…

Ali ne… bolje da ono crveno kontrolno dugme zauvijek svijetli. To je jedina opcija zaštite od povređivanja.

Imam utisak da možda mi nismo promijenili planetu ali da je ona promijenila nas.

Postali smo stanari neke sasvim nove. Jedino joj je ime ostalo ne promijenjeno.

Nisu Grci imali tragedije. Oni su imali ljubav a mi živimo u tragedijama bez ljubavi.

Gledam kroz terasu u ljude. Svi nekud žure. Kao da nemaju vremena ni za sopstveni život a još manje za tugaljive ljubavne priče.

Prekrivkrivam glavu prekrivačem.

 

Istaknuta slika: http://www.besplatne-slike.net/umetnicke-fotografije/slides/kameno-umetncko-srce.html



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Arnela Fazlić: Biće olovke

Arnela Fazlić   BIĆE OLOVKE   Po teškoj sparini dovukoh se do kolodvora jednog gradića, osjetih snažnu glad i sjedoh nešto da pojedem. Konobar je bio pričljiv i na momente dosadan jer je uporno želio saznati n...
by Redakcija
0

 
 

Velid Bajramović: Stare cipele

Velid Bajramović     STARE CIPELE   –  Hej, pogledaj u onog dede kako su cipele stare, a odijelo novo! Zašto i cipele ne kupi nove? – Tišeeeee! One stare cipele je skinuo sa ubijenog sina u logoru Omarska...
by Redakcija
0

 
 

Ilma Garankić: Aman i David

Ilma Garankić   AMAN I DAVID   – Ispričaš mi priču.. Hoćeš li? – Ne možeš zaspati, zar ne? – Nikako. Brojao sam ovce iznova i iznova, ali nije išlo. – Čudno. Trebao si brojati janjad, ona pomažu. ...
by Redakcija
0

 

 

Ana Stjelja: Beogradski mistik

Ana Stjelja   BEOGRADSKI MISTIK   Sedeo sam na klupi u Kalemegdanskom parku, umoran od višesatnog obilaženja prestoničkih knjižara i potrage za knjigom mudrih izreka nekog istočnjačkog filozofa. I pored silnih napor...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Mirza Herco: U zbornici, uz kahvu

Mirza Herco   U ZBORNICI, UZ KAHVU   Zadjenuh papir u pisaću mašinu. Zamislih kako lijevom rukom držim papir (A4, naravno) dok desnom okrećem valjak. Eto, sjećam se i tog poteza u vremenu koje će uskoro prevazi...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona
 
Secured By miniOrange