Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Proza

2. Februara 2014.
 

Amira Nimer: Stara

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Kišica pada sitno, polagano, dosadno i monotono. Pljucka, sipi i dosađuje cijeli božji dan. Niti je svanuo dan, niti je sunce pomolilo svoj nosić, a kamoli da nas malo ugrije i razvedri nam. Ali, ne marim za ovu kišu i sivilo. Ja sam jedna od rijetkih koja se raduje svakom danu i svakom godišnjem dobu. Nikada nisam ljuta ili neraspoložena kada je loše vrijeme. Nemam naviku da se žalim na kišu kao što to čine mnogi. Važno mi je da unaprijed znam kakvo će vrijeme biti, da bih obukla prigodnu odjeću i onda me baš briga i za vrijeme. A, pogotovo danas, kada se nakon dugo vremena treba da sastanem sa svojom starom prijateljicom.

Dugo i predugo se nismo vidjele.

“Znaš, nemam vremena, ja radim!”, tako bi mi govorila.

Kada me sa ovakvom rečenicom odbije, tada mi se okrene u želudcu i čvrsto me drži danima. Onda mi je potrebno dugo vremena da zaboravim tu gorčinu. Strpljivo čekam kada ćemo se ponovo čuti. Da bih, opet bila ja ta koja prva nazove telefonom i koja nastoji da saučuva to naše staro prijateljstvo.

Poznajem je godinama i draga mi je. U ovoj tuđini gdje živimo, imati svoju zemljakinju, s kojom ćeš podijeliti uspomene iz domovine, je lijepo. Sa zemljakinjom, s kojom ćeš popričati na svom maternjem jeziku, je još  ljepše. Sasvim nešto drugo je šaliti se i nasmijati se na svom maternjem jeziku. Uz dragu zemljakinju, barem na momenat, biti spokojna i osjećati se, kao da si došla kući, puno, puno znači. Pa, baš iz ovog razloga mi je i stalo do nje.

Ali, sve češće osjetim da nemam više snage da “trčim” za njom. I što je najgore, nemam više ni volje. Jer, ni ja nemam tako puno slobodnog vremena. I ja sam zaposlena i imam svoj život. Ali ja zastupam mišljenje da se može i mora naći vrijeme za svoju staru prijateljicu, samo ako se hoće i ako se to želi…

Jedva uspjeh da organiziram današnji sastanak za jednu kafu. Prosto me hvata trema, te cijelim tijelom strepim, kao da ću se sastati s ljubavnikom. Baš smiješno!

Zamišljeno žurim, od kiše mokrom ulicom, da na vrijeme stignem na zakazano mjesto.

U restoranu nema, osim mene i u ćošku troje ljudi, nikoga više. Konobar nezainteresirano zijeva. Nemarno mi se približi i donese naručenu kafu, te se dugim, glasnim koracima udalji. Odmah zauze istu pozu kao i trenutak prije i lijevim laktom se nasloni iza šanka. Nezainteresirano nastavi gledati u zrak.

Već petnaest minuta kasni moja stara prijateljica.

“Neće me valjda, prevariti i ne doći na zakazano mjesto?,” zabrinuto mislim. “Ma, ne, neće. To još nikada nije  napravila”, tješim se.

Ali, sumnja me obuhvati. Sjetih se da mi je nekoliko puta u zadnju sekundu bila otkazala naše sastanke. Tog trena se vrata restorana naglo otvoriše. Ugledah njenu crnu kosu i s olakšanjem uzdahnuh, te radosno povikah:

“Đe si, bona, kako si mi!?”

Skočih sa stolice, širim ruke, grlim je…

Ona smrknuta, ljuta, spusti mokri kišobran na pod, jedva da uzvrati moj zagrljaj i reče:

“Uf, ova regen, šajze, jest mi nješto dojadila!”, žali se ona.

“Ah, misliš kiša?”,  iznenađeno je upitah.

„Ja, i to cijeli tag pada!“, ljuti se ona, te sjeda za stol i nastavlja: “Jesil već beštelt nješto?”

“Misliš, jesam li naručila nešto za jesti?”, ponavljam i dodajem: “ Nisam, samo sam naručila kafu, čekala sam tebe!”

Dalje ne stigoh. Prekide me pitanjem:

„Vi gec tebi, kako si ti, ha?“ Pogledom me smrknuto prostrijelja od glave do pete.

“Pa”, zbunjeno promucah, “eto, dobro sam. Kako si ti?”

“Ah, na ja! Gut, hmmm, kako se ono kaže na našem jeziku? O kej, da, dobro je!”, veli ona.

Nastade neugodna pauza. Ja sada potpuno zaprepaštena gledam u nju. Čudim se i otvorenih usta je posmatram. Ne mogu da shvatim šta je sada ovo? Kakvo je ovo ponašanje? Kakav je ovo način govora?

Vidim da je to ona. Zaista je to ona, moja stara prijateljica, moja dugogodišnja jaranica. Njeno je tijelo, njeno je lice, ali nije njen duh. Šta se sa njom desilo, šta joj je, pitam se. Istina, nismo se dvije godine vidjele niti čule. Ali, mi se poznajemo toliko dugo godina….

Iz misli me trže njen sada malo veseliji glas:

“Ah, iš hoću samo picu da esenujem. Boli me nješto stomak. Iš moram gen cum doktor, ne znam šta mi je!”, žali se ona i u jednom dahu nastavi: “Ovaj, kod kojeg arct treba da idem za radi, ovaj bauh, ha? Znaš li ti?”, pita me.

Bez riječi sam. Ne mogu da vjerujem ovo što čujem. Kroz zube promrmljah:

“Pa, bezbel se ide internisti!”, kažem.

Munjevitom brzinom pokušavam da saberem svoje misli. Ipak joj potpuno smireno kažem: “Idi brate, prvo tvom kućnom doktoru, on će te uputiti tamo gdje treba”, kažem dok me u grlu stegnu i poče da me guši. Muka me hvata i oduzima mi zrak. Osjetim da me obli znoj, ne osjećam se dobro. Gutam i dalje tu muku, u nadi da mi se sve ovo pričinjava.

“O kej, gut, onda! Nego, kako ti je mutera? Kako su ti kinderi? Šta ima kod tebe? Imal šta novog na tvom arbajtu?”, nabraja ona.

Hoću da puknem od muke. Ali samo u duši i mislima. Na očigled pokušavam da se smješkam iako bih od muke mogla da zgnječim šolju koju držim u ruci. Prokašljah grlo te strpljivo ali, već drhtavim glasom, joj kažem:

“Čekaj, stani! De ti meni, molim te reci, koliko godina si u Njemačkoj?”

“Pa, petnaest jare. Znaš to i sama, zo tako dugo se i kenen, oder!?” zadovoljno će ona.

“Aha”, kažem te nastavih:

” Tvoj muž je također naš čovjek, ili?”

“Hahahah!”, osmjehnu se ona i nastavi:

”Klar, bona. Jašta je. Jesil ti mene fergesenovala?“, pita ona sada malo zabrinuto.

I dalje potiskujem tu muku koja me hvata, ali odgovaram:

“Ne, nisam ja tebe zaboravila, moja draga. Nema govora da sam te zaboravila. Želim samo da se podsjetim o nekim podatcima u vezi tebe”, kažem joj.

I dalje se čudeći, naslonih se na stol, poduprijeh svoje obraze objema rukama, te je uz široki osmjeh upitah:

“Reci mi, koliko godina si u radnom odnosu, matere ti?”

“Pa, cen jare. Znaš da mi ovi dojče nisu htjeli dat arbajterlobnis, bezobraznici jedni!“, ljutito odgovori ona.

“Aha. Misliš, da ti ovi Njemci nisu dali dozvolu za rad”, ispravim je.

Ona me samo blijedo pogleda.

Da nebih vrisnula od muke, koja mi se vremenom sve više povisuje, natjerah sebe da ovo prihvatim kao vic i šalu, te ironično zaključih:

“Aha! Dakle, petnaest godina si u Njemačkoj. Muž ti je naš čovjek. Imate troje djece. Radiš deset godina, šta ono bi?”

“Ah, iš sam ti pucerin. Iš pucam i to samo sa turkiše žene!”, žali se ona i nastavlja:

“Znaš kako ne volim to. One uopšte ne šprehaju dojč. One su neškolovane. Sve su same seljanke. Und, glupe su one, znaš. One sind dum. Nur im marama afom kop, und dan si stalno beten na njihov onaj got”, uzjapureno će moja stara prijateljica i u istom dahu dodaje: „A, vam, fuj, one štinken, fuj na knoblau!…  A, bezobrazne sind, vajs du. Stalno lažu und iš moram imer sa njima arbajtovati!!!”, marljivo nabraja.

„A-ha“, klimam glavom, a osjetim da mi obrazi gore, kao vatra. Osjetim da mi se iz petnih žila penje ta muka i da je pored najbolje volje ne mogu da spriječim. Muka  koja mi polako, ali sigurno, već do mozga stiže.

“Sada će mi pozliti, sada ću se srušiti”, mislim se.

Duboko udahnuh, sabrah se i pretjerano ljubazno je zamolim:

“Čuj molim te. De, molim te, popričaj sa mnom par rečenica kako treba!”

„Kako to misliš?“, upita ona iznenađeno.

“Pa, lijepo bona. De pričaj, bona, bosanski ili hrvatski ili srpski jezik. Nema veze koji, ali, pričaj, bona onaj jezik, koji ćeš pravilno govoriti i što te mogu razumiti”, zamolim je.

Ona se prvi puta srdačno grohotom nasmija i kaže:

“A, to!!! Znaš ovaj, joj, meni je jako šver da pričam unsere jezik. Iš,  ah, iš, ja sam to zaboravila. Znaš, eto ovaj, nakon toliko jare ovdže, iš sam to fergesenovala….!“

Zaprepašteno je posmatram i šutim. Gledam joj direktno u oči, gledam u njeno lijepo lice, njene lijepe usne i ne mogu da vjerujem da se meni to dešava i da je to zaista ona, moja stara prijateljica!

Dok se ja tako čudim ona reče:

„Hmmm,“ pomaknu se malo na stolici, pročisti grlo, prekide tu napetu šutnju i reče: „Iš abe puno fergesenovala unsere jezik, znaš. Hmmm, kako ovaj ti, ovaj, jel i tebi šver da šprehuješ po naški?“

Ja i dalje šutim. Šutim i gledam je i nastojim da se ne srušim sa stolice. Dok se pokušavam sabrati, ona nastavi:

“Kolko jare si ti ovdžek?”

“Ko, ja?” trgoh se iz misli. “Ah, pa ja sam tek samo trideset i tri godine ovdje! I ako se sjećaš, moj muž nije naš čovjek i s njim moram da pričam njemački jezik”, odgovorim joj širom raširenih očiju, u nadi da će me razumjwti i shvatiti što želim da joj kažem.

Prije nego što je uspjela bilo šta da mi odgovori, donese nam konobar naručeno jelo. Sretna da se prekinula ova neprijatna situacija, s olakšanjem uzeh viljušku i nož u ruke i zamišljeno počeh da režem pizzu. Napeta tišina je nastala. Tek kada sam pojela dva, tri zalogaja, primIjetih da moja stara prijateljica još ne jede, nego zabrinuto bulji u njenu pizzu. Kada je primijetila da je zainteresovano posmatram, naglo se trže, munjevitom brzinom pogleda u mene, pa u svoje jelo, uze viljušku u desnu ruku, a nož u lijevu i poče da reže po njenoj pizzi.

Očito se mučila s priborom za jelo, da bi nakon par minuta nestrpljivo rekla:

“Ah, iš najviše volim piicu da esenujem sa rukama. Ali, joj, nevolim das ovdžek – hier, svi lojte me gledaju, ale…!”

“A-ha!”, kažem i komadić pizze mi zapade u sred grla. Kašljući promrmljah da je svejedno, neka jede kako voli. A ona munjevitom brzinom pogleda okolo sebe, pa zgrabi komad pizze i poče je jesti, glasno cmačući i sa zadovoljstvom gutati. Usput mi punim ustima mrmlja poneku rečenicu na rogobatnom jeziku.

Uspjela sam da ugušim smijeh. Sabrah se i jedva nekako pojedoh svoje jelo. Na brzinu popih piće i više od sat vremena tog verbalnog silovanja ne mogodoh izdržati. Počeh se izgovarati da žurim kući.

Prije nego ustadosmo od stola, ona procvrkuta s očitim zadovoljstvom: ”Oh, kako mi je šen bilo mit dier!. Jesil i ti imala špas sa mnom?”

Kolebam se i razmišljam šta da joj kažem i kako da joj kažem? Da bih, na očigled smireno, rekla:

“Slušaj, stara moja drugarice. Kada me već pitaš, da ti onda i kažem:

“Popila si mi i ovo malo mozga što mi je ostalo u glavi. Ne mogu da podnesem to tvoje glupiranje i miješanje jezika. Ko biva, zaboravila si svoj maternji jezik!”, buknu iz mene i osjetim da mi se pritisak povisuje, ali kasno je sada. Ništa i niko me ne može više zaustaviti. Ljuto nabrajam dalje: “Naporno te je slušati, vjeruj mi. Jer ni te riječi koje na njemačkom jeziku upotrijebljavaš i stalno ubacuješ u naš maternji, ni te riječi ne kažeš pravilno i kako treba. Iz baš tog razloga, uopšte ne mogu da razumijem šta u stvari hoćeš da mi kažeš”, nabrajam još ljuće i nastavljam: “I molim te, nemoj da zloupotrebljavaš taj divni njemački jezik. A niti naš! Jer ni jedan jezik nije zaslužio da ga tako zloupotrebljavaš i kvariš. A osim toga, pričaj ti to svom ćaći, da si zaboravila svoj maternji jezik!”, ushićeno nabrajam: “I, ako misliš da je to što ti pričaš i kako pričaš, da je to interesantno i lijepo, da je to moderno i savremeno,  onda se mnogo varaš, draga moja. Kod mene ti to ne pali, naprotiv. Ideš mi na živce itekako! Eto sada, moja draga, jesi li me razumila? Ili treba to sve da ti kažem na njemačkom jeziku?”

Od ljutine sam crvenog lica i kažem dalje:

“Ja bih ti savjetovala da prvo naučiš njemački jezik kako treba, kada ga već stalno miješaš s našim!”, ustanem, zgrabim svoj kišobran, lupim novac na stol za moje jelo i kafu, te se u dva koraka nađoh kod vrata restorana.

U zadnji tren mi pade na pamet, okrenem se i dodam:

“Kada se budeš i ako se budeš opametila, znaš moj broj telefona, pa nazovi. Do tada – Doviđenja, Zbogom, Pomoz bog, Allahimanet, Selamuallejkum, Šalom ili ako već hoćeš, Auf Wiedersehen!”.

Izađoh iz restorana ne okrećući se više.

Sutradan, zvoni moj telefon. Ona! Šmrca i plače:

“Jooooj, joooj, ja cijelu noć nisam oka sklopila. Nasikirala si me. Joj, šta si mi sve rekla, joj. Pa, zar je to stvarno sve tako kako si mi rekla?”

“Da, i još si gora nego što sam ti rekla!”, odgovorim bez imalo žaljenja.

“Joj, izvini, molim te. I moja mama mi to kaže. Ja sam je sinoć odmah nazvala i ispričala joj što si mi ti juče rekla i da si ljuta na mene. A da vidiš tek šta moja mama. Ona me je još više naružila. Rekla mi je da sam zaista grozna!”, plakala je stara još uvijek.

“Čuj, draga moja. Nemoj mi plakati, jer od toga nema koristi. Nego, jesi li ti to došla k sebi? Eto čujem da si, hvala bogu, već jednu cijelu rečenicu rekla onako kako treba”, kažem joj.

“Jesam, jesam. Hej, ba, de da budemo opet one stare prijateljice, molim te”, požuri se ona da doda.

“Ne, ne da budemo one stare, već da ti budeš moja stara, ispravim je ja.

“Važi! I kunem ti se da neću više onako pričati. Et ne znam šta mi je bilo. De da se sutra ponovo sastanemo, pa š  viđet!”, moli ona i istog trena prestade plakati.

S olakšanjem pristadoh.

Sutradan, ulazim u restoran, a ona već tu, sjedi za stolom i čeka me. Kada me ugleda, nasmiješi se, skoči sa stolice, zagrli me, ljubi me, grli me…

Onaj isti konobar od jučer, malo se trže kada nas prepozna i začuđeno nam donese kafu, pa se opet požuri nasloniti na šank i gledati u zrak.

Baš je lijepo imati prijateljicu i to onu staru, dugogodišnju prijateljicu, zemljakinju koja nije zaboravila naš jezik.

 

(Amira Nimer, odlomak iz knjige „Naši ljudi – ne obične priče“ Brčko Distrikt 2012.)

 

Amira Nimer

Amira Nimer

Amira Nimer je književnica porijeklom iz Bosne i Herzegovine koja više od trideset i pet godina živi i radi u Njemačkoj. Rođena je 1957. u Brčkom, sjevernoj Bosni, ali su njen život, obrazovanje i književni rad obilježile tri sredine: Rijeka (Hrvatska), gdje je provela prve godine života, Brčko (Bosna i Hercegovina), gdje je završila osnovnu i krenula u srednju školu i Berlin (Njemačka), gdje je, između ostalog, na Goetheinstitutu studirala njemačku književnost. S diplomama Upravne berlinske Akademije te nizom uspješno položenih kurseva različitih profila zanimanja i stupnjeva, od 1989. godine radi u jednoj od berlinskih općina kao uzorita službenica, saradnica i asistentkinja. U okviru njenog posla po potrebi je i prevodilac jer osim njemačkog vlada i arapskim, bosanskim, srpskim, crnogorskim i hrvatskim jezikom.

Književnim radom počela se baviti od 1980. i dugo samo u časopisima nudila čitalačkoj publici novele i prozu. Niz godina je objavljivala kratke priče u „Jugeku“ (Berlin), novinama za berlinske gastarbajtere, „Brčanskim novinama“ (Brčko), novinama njenog rodnog grada i „Arena“ (Zagreb), obiteljska revija koja je izlazila u velikom tiražu i bila osobito omiljena među Jugoslavenima koji su živjeli izvan svoje domovine, takozvanim „jugovićima – gastarbajterima“. U „Areni“ su objavljivane reportaže o životu „gastarbajtera“, ali su godinama izlazile i priče na istu temu u sklopu natječaja koji je bio raspisan.

Član je Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca Sarajevo (VKBI), Književnog kluba Brčko distrikt BiH kao i Udruženja za kulturu Novo Sarajevo (KNS).

Amira Nimer od 1976. godine živi i radi u Berlinu, u porodičnoj kući u jednom od živopisnih berlinskih predgrađa. Sa problematikom „stranci“ je odrasla i u Berlinu postala „Njemica“. Svojim pisanjem želi upozoriti na probleme već postojećeg berlinskog paralelnog društva. U stilu velikog majstora pričanja piše prozu nadahnutu stvarnim doživljajima i ličnostima gdje se u središtu događaja nalaze „naši“ ljudi, sunarodnjaci koji godinama žive u Njamačkoj, zemlji u kojoj se nisu mogli prilagoditi. Ili o izbjeglicama koji su u gradovima kao Berlin izbjegli od Jugoslavenskog rata. Također rado piše o njenom djetinjstvu provedenom u Zemlji koje više nema. Ali neobično ponašanje književnica uočava i u samih Nijemaca te dojmljivo, duhovito i zanimljivo piše priče s psihološki iznijansiranim likovima.

Amira Nimer piše sasvim razumljivo na njemačkom i na prijašnjem srpskohrvatskom jeziku i time čini špagat kojim pokušava razjasniti ali i povezati dvije kulture. Svojim pisanjem ne želi samo različite generacije iseljenika već i svoje Njemačke sugrađane dohvatiti i dokučiti.

Objavljena književna djela:

  • „Ah!“, roman, Grafoton HS, Sarajevo, 2010 na bosanskom-hrvatskom jeziku.
  • Naši ljudi“-(Ne) obične priče“ ili „Unsere Menschen-(Un)gewöhnliche Geschichten“- Književni klub Brčko distrikt, Brčko 2012 – zbirka istinitih priča u jednoj knjizi na dva jezika, s jedne strane na bosanskom-hrvatskom, a s druge strane knjige na njemačkom jeziku, tako da knjiga ima dvije naslovnice i dva lica.
  • „Schprache und andere Hindernisse-(un)gewöhnliche Geschichten“ –Netnovela, Amazon 2013, kao E-Book, Električna knjiga na njemačkom jeziku.

Zajednički objavljeni radovi:

  • Udruženje za kulturu – Novo Sarajevo (KNS), 2010

Opis romana ”Ah” i odlomak iz knjige sa pričamaČaplja i prvi poljubac” i ”U mejtefu”

  • Udruženje za kulturu – Novo Sarajevo (KNS), 2010

Književni krug – KNS, Književni dijalog – 30

Zajedničke okvirne teme ”Raskrsće svijetova” i ”Riječ u kamenu” sa pričom ”Jaranice”

  • Udruženje za kulturu – Novo Sarajevo (KNS) ”Duhovna konekcija 2011”, zbirka radova učesnika 5. Novosarajevskih susreta, Sarajevo, KNS, 2011 sa pričom ”Bikini” na dva jezika, na njemačkom i na bosanskom-hrvatskom jeziku.
  • Udruženje za kulturu – Novo Sarajevo (KNS), 2011

Književni krug-KNS, Zajedničke okvirne teme ”Ptičija perspektiva” i ”Odgovor je šutnja” sa pričom ”Talijanka”, Zbirka radova učesnika Književni dijalog – 34, Sarajevo, KNS, 2011

  • Udruženje za kulturu – Novo Sarajevo (KNS), Autorske aplikacije – 14, sa pričom „Roker“
  • ”Riječ. Ρијeҹ broj 3-4/2010, časopis za književnost i kulturu Brčko, prikaz knjige „Ah“
  • ”Riječ. Ρијeҹ broj 1-2/2012, časopis za književnost i kulturu Brčko, sa pričom „Pužić“
  • Riječ. Ρијeҹ broj 1-2/2013, časopis za književnost i kulturu Brčko, sa pričom „Vozačka dozvola“.

 

Kontakt podaci: E-Mail: amira.nimer@gmx.de

Homepage: www.amira-nimer.de.tl

i na  Facebook.

Istaknuta fotografija sa sajta: http://amira-nimer.de.tl/Werke.htm



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

”Slovenski Orfej” Zorana Stefanovića u Maleziji

„СЛОВЕНСКИ ОРФЕЈ“ ИЗНЕНАДИО МАЛЕЗИЈУ Slavic Orpheus – Ritual Event Drama / Written by Zoran Stefanović ; Traslated from Serbian by Dragana Rajkov ; Text Adaption by Syed Mohd Zakir. – Kua...
by Redakcija
0

 
 

Rezultatima književnih konkursa časopisa za književnost, umetnost i kulturu AKT iz Valjeva

КЊИЖЕВНИ  КОНКУРСИ ЧАСОПИСА „АКТ”     Часопис за књижевност, уметност и културу Акт, који излази у Ваљеву, у континуите...
by Redakcija
0

 
 

UN Women objavila međunarodnu knjigu bajki autora iz Evrope i Centralne Azije

Organizacije UN Women i njen ogranak za Evropu i Centralnu Aziju (UN Women ECA) objavile su zbirku 28 priča (bajki) autora iz Evrope i Centralne Azije koja naglašava borbu za rodnu ravnopravnost i inspiriše buduće generac...
by Redakcija
0

 

 

Ambasada Države Palestine u Crnoj Gori povodom Svjetskog dana djeteta – 20. novembra

Na Svjetski dan djeteta ponavljamo važnost da sve države u potpunosti poštuju Konveciju o pravima djeteta.   Palestinska djeca nastavljaju da budu meta izraelske vojske koja svakodnevno krši njihova osnovna prava na z...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Edis Nokić: Živjeti u Njemačkoj je bolje, a u Crnoj Gori ljepše

Recite nam nešto više o sebi, gdje ste rođeni, kada ste i zašto napustili Rožaje? Zovem se Edis Nokić, rođen sam 1991. godine u Rožajama. Osnovnu i srednju školu završio sam u Rožajama. Najstarije sam dijete u porodi...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona
 
Secured By miniOrange