Pusti se. Pusti se ponekad. Puštam se konstantno. Neprekidno. To je jedino što znam raditi ali još nisam pronašla način kako da to unovčim. Broje se naše vrijednosti na velikom ekranu kakvog ekonomiste. Naš besmisao puni stranice tuđeg smisla. I možda, ali samo možda, to čini neki važniji smisao na kraju svega. A kraj svega je daleko. Ne završava sve s mojim završetkom niti počinje sve mojim početkom. Pustiti tu spoznaju kao činjenični balon u svijet je svrhovita misija, u potpunosti beznačajna za naš ego. Postoji odvijanje više nego možemo pamtiti ili shvatiti. Naša puštanja, mili, nisu ni trag na čitavom nebu. Dogoditi ćemo se, možda, u drugom obliku puštanja. Odgoditi ćemo se, možda, u nedostatku oblika. I pasti ćemo na dno liste. Glasno se vratiti na sami početak i puštati se iznova dok ne naučimo kako.
– Kako se puštati?
– Ne. Kako se zavezati.
Nakupilo se prašine na djelima.
Za neka upotrebljivija vremena koja neće doći.
Jastuk preko glave sinonim je očajavanju.
A očajavanje je tako naglo, očekivano i namjerno.
Kada dolazi sutra?
Ne, nisu to sati
Ni ponoć
Ni zora.
Vrijeme potrebno da dođe sutra
Pripada drugom svijetu.
Nemjerljiva je mjera kojom se ono izražava.
Hvataš tragove u mojoj kosi.
Misliš, ostavljam vilinski prah iz vremena u koja ulazim.
Misliš krivo.
Na glavi su mi zgarišta
A jedina vremena u kojima boravim su
Jučer.
