Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Proza

9. Novembra 2018.
 

Asmir Glibanović: Ponavljanje završetka

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Ponavljanje završetaka

 

Sjedio sam u polupraznom kafiću i čitao priču o selu koje je nestalo. Postalo, bilo i nestalo. To je sve. Glavni lik se neko vrijeme bori sa osjećajem nostalgije, popusti pod pritiskom, skupi stvari i krene na put. Kada napokon dođe u rodni kraj, neka slučajna prolaznica ga obavijesti da sela više nema. Baš tako: „Više ga nema. Ni traga! Eno pogledaj! Pojela ga zemlja, izjelo vrijeme. Šta mu ga sad možeš. Ne možeš mrca iz mrtvih vaskrsnuti!“

Odložio sam knjigu, zapalio cigaru i pokušao ugasiti klicu pitanja koja se polako širila lobanjom: šta bi ti uradio u toj situaciji? Kako si objasniti da je nešto što određuje tvoj identitet i ličnost jednostavno nestalo? Kroz hiljade godina evolucije naučili smo da pišemo, čitamo, proširili znanje iz stotina i stotina oblasti, ali još uvijek nismo naučili kako se nositi s gubitkom. Zapravo, bolji izraz bi bio: na koji način se nositi s gubitkom? Kako, to već znamo: preboliti i nastaviti dalje.  A eto, vidiš, i to nastaviti dalje je izuzetno glupa sintagma. Kako nastaviti? Nastavljanje podrazumijeva produžetak nečega; u kontekstu gubitka, to bi značilo da treba nastaviti bez stvari koja je nestala i tu nastaje začkoljica: ako je nešto nestalo, po samoj definiciji riječi, iz te tačke se ništa ne može nastaviti. Može se samo nanovo započeti. Znači, mi cijeli život ne nastavljamo, već ponovo počinjemo.

Mrzim početke. Volim sigurnost svakodnevnice koja ne odstupa od uhodanog ritma. Naučio sam funkcionisati u takvom okruženju, shvatio koje lice odgovara za koju priliku, koje riječi koristiti sa jednom vrstom ljudi, a koje sa drugom, kako kontrolisati minijaturne pokrete tijela kada to situacija iziskuje ili se potpuno prepustiti unutrašnjim nagonima i ućutkati Superego, barem na pola sata – sat; ne želim to sve ponovo učiti.

Odbijam ponovo učiti male tajne međuljudskih odnosa. Odbijam, ali to svakako radim. Svaka nova osoba, svako novo lice, svaki novi pogled koji susretnemo nam otkriva još jedan djelić ogromne slagalice koju nazivamo društvo. Prezirem opće korištenje te imenice. Društvo, barem za moj senzibilitet, predstavlja širi krug ljudi koje poznajemo i sa kojima biramo provoditi vrijeme, to jeste, sa kojima se biramo družiti. Oduvijek me fasciniralo, ali i užasavalo, igranje riječima i nalaženje veza između riječi koje ni na kojem nivou ne bi trebale biti povezane jedna s drugom. Tako, naprimjer, ako iz riječi družiti izuzmemo prvo slovo, ostajemo sa izrazom ružiti; kada sam prvi put shvatio da je granica između ta dva izraza tako malena, automatski sam se zapitao kolika je zapravo granica između te dvije radnje? Koliko malo je potrebno da od društva napravimo streljanu izgrađenu striktno u svrhu ispucavanja svih sitnih frustracija koje se slažu unutar nas? Da li smo, u nekoj arhetipskoj postavci svijeta, toliko neosjetljivi i nemarni sa riječima da smo prestali obraćati pažnju na izvorna značenja koja su dodijeljena riječima i da, zapravo, ne shvaćamo težinu riječi ukoliko iste nisu zapisane?

Da li bi me priča o selu toliko dojmila da nije zapisana, crno na bijelo, za sva vremena? Vjerovatno ne. Možda. Ne znam. Ali ona jeste zapisana, eno je tamo, na stolu, između ishabanih korica polovne knjige koju sam kupio bez ikakvog razloga. Hah, eto mi odgovora: nema razloga. Nema ničega osim ovog momenta sada, ovoga kafića i prazne šoljice na stolu. Prazne?! Mahnuo sam konobarici, pokazao ka šoljici i podigao šaku sa ispruženim kažiprstom. Klimnula je u znak odobravanja i okrenula se kafe aparatu. Sklonio sam šoljicu u stranu, zapalio još jednu cigaru i podigao knjigu. Zapravo, pokušao podignuti: zastao sam u pola pokreta, gledao je neko vrijeme i vratio na stol. Uporedo sa mojim spuštanjem knjige, konobarica je spustila novu šoljicu prepunu kafe, podigla praznu i upitala me:

– Šta čitamo danas?

– Čitamo priču o selu koje je ne… – zastao sam u pola rečenice, kao da me neka unutrašnja sila spriječila da je dovršim. Prislonio sam cigaru na usne, zasisao filter i, u isto vrijeme, ispustio dim i riječi:

– Čitamo priču o selu koje nikad neće nestati.

– Ma nemoj. To mora da je neko posebno selo.

– Ne znam.

– Kako ne znaš?

– Nisam je još uvijek pročitao do kraja.

– Pa što nisi?

Oklijevao sam nekoliko sekundi i bojažljivo uzvratio:

– Strah me.

– Čega, jadan ne bio?

– Da će nestati kada je pročitam i nikada se više neće vratiti.

Pogledala me začuđeno, premjestila šoljicu iz lijeve u desnu ruku, okrenula se i rekla, više za samu sebe:

– A budale, pa uzmeš i pročitaš je ponovo.

 

 

Asmir Glibanović je rođen 1994. u Tuzli, Bosna i Hercegovina. Osnovnu i srednju školu završava u Tuzli i upisuje se na Odsjek za bosanski jezik i književnost pri Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli. Trenutno privodi kraju dodiplomski studij i posvećuje se pisanju, primarno proze u formi kratke priče.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Theodoros Michalopoulos: Multietnički sklad u Crnoj Gori je vrijedan divljenja

Razgovor sa Theodorosom Michalopoulosom, prvim savjetnikom ambasade Grčke u Podgorici, povodom 25. marta dana državnosti Republike Grčke Razgovarao: Božidar Proročić MULTIETNIČKI SKLAD U CRNOJ GORI JE VRIJEDAN DIVLJENJA ...
by Redakcija
0

 
 

USKORO: za novi 19. broj časopisa ”Avlija” govori Mišo Marić

MIŠO MARIĆ ZA 19. BROJ ”AVLIJE”: ROŽAJE JE MOJA ZEMLJOPISNA I SRČANA PRIJESTONICA Svake, za posljednje tri godine, promovisah u Šeheru po Antologiju: ”Umjetnci BiH u djaspori”, ”Pjevani pjesni...
by Redakcija
0

 
 

Božidar Proročić: ”Pupčanik” Nataše Žurić

OSVRT NA ZBIRKU KRATKIH PRIČA „PUPČANIK” NATAŠE ŽURIĆ Piše: Božidar Proročić Nataša Žurić pripada posebnim kulturnim poslenicima grada Mojkovca i sjevera Crne Gore. Piše poeziju i prozu, koja svojom neobičnoš...
by Redakcija
0

 

 

Kostis Palamas (1859-1943)

KOSTIS PALAMAS, VELIKI PJESNIK HELENIZMA Piše: Božidar Proročić Kostis Palamas je rođen 13. januara 1859. u Patrasu. Prvu tragediju svog života doživio je u sedmoj godini, kada je izgubio oba roditelja u periodu  od če...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Miomir Milinković: ”Divlja ćutanja” Jetona Keljmendija

Prof. dr Miomir Milinković     ĆUTANJE KAO NAČIN POETSKOG GOVORA     (Jeton Keljmendi: „Divlja ćutanja“, Alma, Beograd, 2018)     Reč, taj nevidljivi fluid što treperi u nama i oko nas, s...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona