Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Proza

14. Januara 2015.
 

Bernarda Seba: Priča o najvećem strahu (Treća nagrada časopisa Avlija za najbolju priču u regionu za 2014. godinu)

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Nad voštanicom u zamračenoj sobi pogrbljeno sjedi čovjek. Vjetar izvana se u naletima sudara sa prozorskim staklima uzrokujući zvukove koji presijecaju tišinu. Pucketanje voska koji se topi, sjena lakta na stolu i potpuno prazan list papira bliješti od bjeline, neokaljan tintom, čist a opet tako prkosan u očima čovjeka kojeg ta ista čistoća uznemirava.

“Pa, stvorio sam pravi ugođaj. Možda me sada napokon obuzme inspiracija, čekam je već i predugo.”, progovori sam sa sobom čovjek uhvaćen u mrežu svojih misli. Papir ispred njega željno je čekao njegova slova. Bio mu je u tom trenutku jedina utjeha. Svijet je postao dovoljno kompleksan za njega i iz dana u dan primjetio je da je izgubio volju za razumijeti ga. Tijekom dana probudio bi se sa strahom od prolaznosti pitajući se je li njegov život poput lista koji ujesen otpadne sa grane nekog stabla koji će još na tom mjestu ostati još dugo nakon što se list raspadne u zemlji na koju je pao. Ima dana kada je zaboravljao na sve ljepote i čuda ovog svijeta, ponekad ga ništa ne bi moglo oduševiti. Uvijek bi se, malodušan, vraćao kući razmišljajući o tome kako ga barem čeka list papira. Dok god je ispred njega u noćima bio prazan list, on bi se osjećao sigurnim.

“Mogu pisati o tome”, rekao bih i prionuo na posao.  Jednom ga je jedan prijatelj upitao dok su zajedno pili vino u gostioni:

“O čemu imaš pisati svaku večer, čovječe? Zar ti nije ljepše biti u društvu i pijuckati nego biti tako sam u toj sobici smoren tim teškim mislima?”

“Mogu pisati o svemu, ako tako želim. Ako o nekoj temi znam barem nešto, mogu napisati barem desetak rečenica o tome. Uvijek možeš nešto o nečemu reći. Ali ako želim napisati nešto dobro, kvalitetno i vrijedno – dugo, dugo moram to osjećati u sebi. Toliko intenzivno to osjećam da mi se čini kako riječi koriste mene da bi se rodile, da bi dobile svoj oblik i značenje i postale nešto jače, nešto veće od pukog zbroja slova i znakova. Tada osjećam da sam im prijeko potreban, drže me kao taoca sve dok ne izbacim sve što osjećam iz sebe. Stavljam svoju dušu na papir i odjednom je lakše disati.”, objasnio mu je čovjek pomalo sanjivo.

“Koji li si ti čudak. Ostavi filozofiranje za samoću, ovdje smo se došli veseliti pa popijmo još jednu.”, odgovori mu prijatelj i nazdravi kucanjem čaša.

Zadnjih nekoliko večeri čovjek se predao potpunom očaju i uzgojio je poprilično velike i tamne podočnjake ispod kapaka koji su mu naizgled pojeli lice. Svu silinu osjećaja koji su ga preplavili nijednim pokretom usana nije mogao preoblikovati u riječ. U trenutku kada je htio naći savršen način za izreći željeno, razarala bi ga ta nemoć. Najbolje što je mogao ponuditi sebi i drugima bio je mali, bezlični uzdah, loša kopija osjećaja i nadomjestak za dostojanstvenu, elegantnu rečenicu. Sav taj duh kojeg je uzgajao na plodnom tlu boja, riječi i zvukova u bogatom svijetu umjetnosti odjednom se doimao priprost. U krajnjem slučaju, nepotreban. Neoriginalan. Papir ispred ovog čovjeka nikad nije dugo ostajao prazan. Uvijek je imao neku ideju, neku misao. Riječi u njegovom umu bi se rađale kao novi, sitni pupoljci na stabljici prekrivani nježnim i svježim slojem rose. Taj proces se gotovo nikad nije zaustavljao. Sad osjeća da mu je inspiracija iščezla poput zadnjeg snijega u proljeće, kreativnost mu je izmakla iz ruku, nijednim pokretom ne može stvoriti umjetnost.

Odjednom su mu te ruke otežale, nalikovale su mu na dvije teške i trule grane koje više nisu pod njegovom kontrolom i ničemu ne služe. Čekao je kada će se ta trulež s ruku proširiti na ostatak njegovog tijela. Osjećao se prokleto, kao da je odjednom postao svjestan da je počeo polagano umirati i da tomu nema pomoći – čuo je otkucaje sata negdje daleko u svemiru i odjednom se osjeti malen i sasvim ranjiv.

“Ja nisam više pjesnik, umjetnik riječi. Ako više ne znam pisati, što će sa mnom sada biti?”, očajavao je.

“Koliko god bili sposobni u svakom trenutku napisati nešto, nije uvijek svaka rečenica okidač emocija za nas same. Ponekad se vežemo za svaku našu rečenicu kao da je dio nas, kao da nam je utkana u tkivo mrežom kapilara i vena, i kao da je esencijalna za naše postojanje. Znamo sve o njoj, kada je i zbog koga nastala, kojim je emocijama i ambijentom popraćena, u kakvom smo je stanju uma napisali, kojim pokretom ruke, i sigurna sam da nas je u stanju prisjetiti na sve to iznova i iznova svaki put kada je pročitamo. Ponekad rečenica, koliko god sa strane izgledala dobra, smislena, utemeljena na činjenicama, točna u krajnjem slučaju, u nama ne budi ništa. Ostavlja u nama mirnu površinu jezera bez ijedne mreške. Nikakvog elektriciteta, nikakve privlačnosti. Te rečenice s gnušanjem odbacujemo od sebe i od takvih rečenica bježimo kao od kuge i najvećih zloglasnih pošasti. Pisati, a time nikome baš ništa ne reći mogao bi biti moj najveći strah.”, napisao je u svom dnevniku žaleći se.

I onda mu je naglo postalo kristalno jasno – on je opet pisao. A one dvije grane koje su se trulo vukle po drvenom stolu odjednom su opet počele dobivati oblik ruku. U srcu mu je zatitralo shvativši da nije bitno jesu li ti rečenice estetski savršene. Nije bitan ni poredak, često ono što je bitno jest stvoriti rečenicu koja je proizašla iz dubine srca, ukrašena iskrenošću, potaknuta osjećajem, autentična i rođena u njegovoj potrebi da piše. Da osjeti. Da progovori. Da kao najveće blago, u nasljedstvo svijetu ostavi tek svoju dušu. Ne slavu, ne priznanje.

I strah koji ga je gušio opustio je svoj stisak polako se povlačeći. Čovjek je ugasio voštanicu, i nakon mnogo besanih, očajnih noći napokon sklapio oči potpuno spokojan.

 

 

Bernarda Seba

Bernarda Seba

Bernarda Seba – rođena 20. 10. 1991. godine u Splitu, Hrvatska.

Nakon završene gimnazije upisala je Prirodoslovno-matematički fakultet u Splitu gdje još uvijek studira.

Piše od najranijeg djetinjstva i tijekom osnovne i srednje škole i sad na fakultetu bavi se različitim vrstama umjetnosti. Bavila se glumom od prvog Lidrana u osnovnoj školi, a na fakultetu nastavila svoj hobi u Gradskom kazalištu mladih. Pisala za literarne grupe, za školske novine, a u slobodno vrijeme piše prozu i poeziju. Dosada, neki radovi su joj objavljeni u splitskom časopisu “The Split mind”, u elektronskom obliku časopisa “Avlija”, te e-magazinu “Kreativa”.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Audio poezija Saveza slijepih Crne Gore

Savez slijepih Crne Gore je u aprilu 2020, na dan knjige, pokrenuo aktivnost pod nazivom: Audio poezija. Riječ je o prilagođavanju poezije u audio formatu, koja je prvenstveno namijenjena osobama oštećenog vida, osobama koj...
by Redakcija
0

 
 

Omaž Đorđu Balaševiću

Omaž Đorđu Balaševiću Veliki umetnik, veliki pesnik i nadasve veliki čovek, Đorđe Balašević prerano nas je napustio. Žitelji Novog Sada, Rijeke, Sarajeva, Skoplja, Beograda, Čačka, Zagreba, Niša, Splita, Banja Luk...
by Redakcija
0

 
 

Književni konkurs Udruženja nezavisnih pisaca Srbije

Književni konkurs za kratku pripovetku pod nazivom „357“ i sa temom: Šta nam to učini Kovid-19 ili, kako smo se mi s njim inatili?       Uredništva književnog časopisa „Književne vertikale“ i bibli...
by Redakcija
0

 

 

BEOGRADSKI INTERNACIONALNI FILMSKI FESTIVAL „BOSIFEST 2021“

POZIVAMO VAS DA SVOJIM RADOVIMA UČESTVUJETE NA FESTIVALU BOSIFEST 2021– Dvanaesti Beogradski Internacionalni Filmski Festival Osoba Sa Invaliditetom „BOSIFEST 2021“ od 18 do 20. oktobra 2021. godine u Jugoslovenskoj kino...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Miloš Jeftić dobitnik Svetosavske nagrade za doprinos unapređenju obrazovanja u Srbiji

Prvi potpredsednik Vlade i ministar prosvete, nauke i tehnološkog razvoja Branko Ružić, uručio je danas u Vladi Republike Srbije Svetosavske nagrade za 2020. godinu istaknutim pojedincima i institucijama. Nagrade su dodel...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona
 
Secured By miniOrange