Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Proza

8. Aprila 2020.

Bojana Joksimović: Čovjek sa iskrenim srcem može spasiti svijet

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

Bojana Joksimović

 

Čovjek sa iskrenim srcem može spasiti svijet

 

Ne može ovo više ovako, druže moj. Ne ide. Ne vrijedi. Nijesmo mi za bolje… Nama treba jedan „ofuk pro krsta” da išćera iz nas ovu zlobu, gnijev, ovu muku ljudsku. Spremni smo da komentarišemo, da pljujemo na druge, da nam smetaju što su „drugačiji”, a obično ta „pljuvačka” padne na nas… I ne čini nas boljim, već mrzovoljnim bićem koje živi samo zbog toga što diše.
Prije par dana je bio oblačan dan, mračan… Zaokupljena nekim svojim planovima uhvatila sam sebe da razmišljam, da li mi baš to vrijeme može uticati i izmijeniti zacrtani plan djelovanja. No, kako to obično biva, od starijih i životom iskusnijih ljudi se može čuti mnogo pametnih riječi.
„Znaš kako kažu Danci, i to je istina, nema lošeg vremena, samo loše garderobe. Nemoj da ti vrijeme pokvari putovanje”, kazala mi je koleginica i užurbano je pošla. To me je navelo na razmišljanje i „došla”sam do zaključka u da je u čovjekovoj prirodi da nekog drugog okrivi za vlastite neuspjehe.
Završila sam s poslom i sačekala prevoz nekih desetak minuta. Gradski autobusi su obično „krcati“ u udarnim terminima, odnosno u onim kad se ljudi vraćaju sa posla, ali me je radovala činjenica da je ponedjeljak, jer je u narodu još uvijek ostala navika da se kupaju nedjeljom veče. Međutim, u nekim slučajevima nije tako. Iako će vam se u prvi mah učiti da ova opaska nema smisla, u nastavku teksta ćete vidjeti da ima i tekako.
Nijesam tip čovjeka koji voli da prisluškuje i reaguje na te priče, ali nekada situacija zahtijeva od nas da nešto čujemo.
„Za sve su nam ovo krivi Muslimani i njihov Ramazan. Veli mi komšinica Stajka da kako počne taj njhov post, tako će se i završiti. Nek ih đavo nosi, ne može se iz kuće izaći, satrunusmo“, jadala se gospođa u četrdesetim godinama svojoj prijateljici.
Jeza me je neka uhvatila, sva sam se „stresla“, pogledala sam je i počela da razmišljam o profilu ljudi koji tako misle i pričaju na javnom mjestu. Moram se „ograditi“, ne podržavam ni da u privatnim sferama tako govore, ali mi je opet nekako prihvatljivije – barem druge ne truješ svojom zlom. Gospođa je odisala samopuzdanjem, ali ne i prijatnim mirisom. Očigledno je, pošto-poto, željela da bude moderna, pa je je iz crne boje kose „prešla“ u plavu, ali korijen joj je bio masan, što je činjelo da crni izrastak bude još crnji. Pažnju su mi privukli i njeni iskrzali nokti sa do pola izguljenim lakom.
„Sram Vas bilo gospođo! Kakav ste Vi to čovjek?! Radila sam prije par godina, sezonski, u Ulcinju i sjećam da je jedna koleginica, tokom posta, naporno radila na plus četrdeset stepeni, da se onesvijestila od umora, vrućine i žeđi. Zašto su Vam krivi ljudi druge vjere? To su oni, to je njihov život, njihov smisao. Zar tako vaspitavate djecu?, rekla sam joj u jednom dahu. Ne znam, nešto me je „ošinulo“, morala sam da odreagujem.
„Pogle ove kokoške, nevaspitane, vidi ti kako si ti vaspitana, ostavi moju đecu na miru. Mora da si ti neka bula, pa ti se dernulo… Uh, kakvi ste, utrli se ko šarena kljusad“, rekla mi je i počela da zavrće rukave i da mi se unosi, mislim da je htjela da se potučemo.
Zamolila sam je da se skloni, da neću nikakvu borbu. Nastavila je da mi prijeti i da viče. Uključile su se i neke „fine gospođe“ koje su me zvale da izađem kod groblja da mi one pokažu.
„Sve dok ljude gledate koje je vjere, šta jede, kako se oblači, s kim spava, živjećete dan za danom. Kamo sreće da Vi meni ovo govorite, da me učite. Potrebno je što prije da shvatite da je samo čovjeku sa čistim, iskrenim srcem i mislima, nebo granica. No, čini mi se gospođo da od Vas nema „‘ljeba“.
Nastavila je da me vrijeđa, da mi prijeti da ima tri sina bildera, kao od stijene odvaljena, da će saznati ko sam i da ću zažaliti zbog mog pametovanja. Okrenula se put mene i zamahnula rukom.
„Vidite gospođo, poštujem Vaše godine, ali bih Vas tako rado, s merakom, „pukla“ jednom šakom, no, ne mogu da Vam priđem od smrada“, rekla sam.
U autobusu su svi počeli da se smiju a ja sam izašla par stanica prije. Šta su dalje komentarisali, mogu samo da pretpostavim, ali, pravo da vam kažem, nije me ni stalo.
Posumnjala sam u svoju odluku, da uopšte odreagujem, da se svađam sa nepoznatom i veoma praznom osobom, ali sam kupila kit-ket čokoladicu, koja mi je vratila osmjeh.
Neka sam joj rekla!
Svaka mi čast!



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Emina Jusufović: Stjuardesa

Emina Jusufović   STJUARDESA . Lijepo je, kažu, kada se čovjek probudi rano ujutro pa se onako od srca nasmije. Hem, što je lijepo, a, hem, što je zdravo, kažu. Onako za dušu dobro dođe, pročisti te taj smijeh a d...
by Redakcija
0

 
 

Vlado Jović: Odgoj i higijena ruku obitelji Kulenović

Vlado Jović   ODGOJ I HIGIJENA RUKU OBITELJI KULENOVIĆ   Ademir Kulenović zvani Žmirke nemalo se iznenadio kada je od oca dobio šamarčinu zbog koje ne samo da mu se zamračilo pred očima, već je vidio i sve zv...
by Redakcija
0

 
 

Mirjana Štefanicki Antonić: Procvala samonikla bulka

Mirjana Štefanicki Antonić   PROCVALA SAMONIKLA BULKA     ,,Misli te uvek odvedu do mesta gde ti je srce ostalo.”   Fjodor Mihajlovič Dostojevski     Jutros mi je procvala, samonikla, crvena bulka, u žardinj...
by Redakcija
0

 

 

Beloruska narodna bajka Ivan Prelepi i knez Ladimir

ИВАН ПРЕЛЕПИ И КНЕЗ ЛАДИМИР Белоруска народна бајка   Извор: Златна птица: белоруске народне бајке / приредио и предговор на...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Diana Gluck: Bosa

Bilo  je to davne 1933/1934. godine kada je mala Bosa pohađala drugi razred osnovne škole. Poticala je iz jedne siromašne porodice. Bila je mala, krhka, zelenkastih očiju, nasmejanog lika, volela je knjigu, bila je dobar ...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona