Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Proza

20. Aprila 2013.

Ćamil Sijarić: Grad za riječ i sliku (Foto)

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

U susret sto godina od rođenja Ćamila Sijarića (1913 – 1989)

 

 Ćamil Sijarić

 

GRAD ZA RIJEČ I SLIKU

 

Sarajevo – kakav je to grad? – upitali su nekog čovjeka u njegovom mjestu pošto se vratio iz Sarajeva, a on im odgovorio: To vam je jedna dugačka kuća na kat sa puno prozora redom i iza svakog prozora po djevojka – sjedi tu i pjeva. To im je kuća u kojoj im djevojke ispjevavaju pjesme za cijelu Bosnu, i sve pjesme, što se po svijetu pjevaju, iz one kuće u Sarajevu. Ja sam cijelo vrijeme prestajao pod njenim prozorima i, slušajući one djevojke, i zaboravio zbog čega sam došao u Sarajevo. One tu ostaju po cio dan i pjesmu prekidaju samo dokle ručaju – a kada ručaju opet sjednu na svoja mjesta i odozgo, kroz prozor, daju svijetu gotove, pjesme.

Odozgo – kroz prozor, ovaj grad je uvijek davao onima koji su mu dolazili nešto osobeno svoje; pjesmu za uho, sliku za oko, male puške i tanke sablje za junake, haru i lahur za trgovce, ahare za konje i hanove za goste, pametan divan (razgovor) za pametne i lud divan za divanije, srmu, gajtan i čohu za bogate, i abu, bez i vražju kožu za siromašne, za konjanika “pafte”, a za konja “rahte”, i eto, to je jedno – iz davnih dana, i s jedne strane gledano Sarajevo, ono koje nikad nije imalo samo jedno svoje lice, samo jednu svoju sliku i samo jednu svoju dušu, nego bezbroj i lica, i slika, i prilika, i vidika, i duše toliko koliko je neko sam umio da mu priđe i čita ga izbliza, onako kao što se čita knjiga.

A Sarajevo i jeste kao knjiga, i ispisano je murećefom, i tintom, i ištampano štamparijom, i kada bi uistinu to bila knjiga, ona bi bila ukoričena u koricama od srebra izrađenim rukama sarajevskih kujundžija; a kad bi odnekud bila pjesma, ona bi bila ispjevana iz grla onih djevojaka iza prozora – kako se to nekom učinilo za te djevojke.

U Sarajevu se uvijek nekom nešto činilo i pričinjavalo pa je neko u njemu vidio samo njegove ljepote u proljeće, neko samo njegov Trebević, neko samo česme i na njima ibrike, neko Ćumuriji crnu od ćumura, a neko se čudom začudio: “Dunjaluče, golem ti si, Sarajevo, seir ti si, Baščaršijo, gani ti si, Ćemalušo, duga ti si, Latinluče, ravan ti si, Tašlihanu, širok ti si, Lijepa Maro, lijepa si ti!”

A od svega toga – jedan fenjerdžija vidio je samo svoje fenjere. Palio ih je po sarajevskim sokacima cijelog vijeka i možda i sam pjevao: “Kad mahale fenjere zapale…” Naslijedio je nekog bližnjeg u selu Donja Dolina kod Bosanske Gradiške i, tako reći prekonoć taj sarajevski, mahalski, fenjerski siromašak postao bogat; to jest: iza svojih fenjera kao u snu, našao se na velikom imanju, sa stadima ovaca, dželepima goveda i ergelama konja, i na sve to odmahnuo rukom: šta će mi to, kad nema fenjera – i vratio se u Sarajevo da ih pali. I kad bi Sarajevo bilo opisano onako kako je bilo, i kakvi su bili njegovi ljudi, iz tih opisa, pod sjajem fenjera onoga fenjerdžije, pročitali bismo ovakve slike: U čizmara cio red čizama, i sve su jednake. – Mušterija pita za jedne i dobija cijenu, pita za druge i dobija manju cijenu – i pita zašto je manja kada su čizme jednake. – Nisu jednake, u tim što su za jednu paru jevtinije kalfi se, kad ih je šio, prekinuo jednom konac, a kod drugih se nije kidao, pa su zato jevtinije; ne zapitkuj tu dokon, nego ako hoćeš kupi, a ako nećeš, kao i da hoćeš, – bio je odgovor čizmedžije.

Pročitalo bi se pod fenjerom onog fenjerdžije i ovo iz starog Sarajeva: Trgovci pravoslavni i katolici išli su zajedno sa trgovcima muslimanima u Carigrad i tamo odnosili kožne proizvode; išli su zajedno radi sigurnosti, jer put je uvijek bio nesiguran, i išli su u karavani – a ponekad i sa po dvjesta konja; polazak je bio od Kozje Ćuprije, gdje bi jedni druge sačekali, zajedno jeli, sa svojima se pozdravili i krenuli na dalek put. Pa će jedan trgovac pravoslavni zamoliti jednog iz karavane da mu od brata Mihajla, koji u Carigradu drži  kožarski dućan, donese toliko i toliko dukata. Ovaj je to i učinio – primio je dukate od Mihajla i karavane eto natrag, na putu kroz Bugarsku, gdje u jednom selu zanoći. Noći se konji poplaše, pokidaju se iz konopaca i rasture – i konja onoga što je nosio dukate nigdje i, nikako nema, a na njemu su bisage i u bisagama dukati. Ostao je iza karavane da po selima traži konja, a njegovi drugovi nastavili dalje. Stigli su u Sarajevo i onome trgovcu kazali da se – nažalost ne nada dukatima od svoga brata, jer su mu propali u Bugarskoj. Nedelju dana kasnije eto i onog nesrećnog stradalnjika i evo njegovih riječi trgovcu: Brata sam ti našao i dukate sam od njega primio, i – srećom tvojom – zašio sam ih u džemadan, a nisam ih turio u bisage, pa ti ih evo – a moji su propali s bisagama.

Pod fenjerom onog fenjerdžije mogla bi se vidjeti i ovakva slika starog Sarajeva: Uz englesku blokadu Francuske egipatski pamuk za Francusku išao je kroz Sarajevo – a njegov put nazvan je “pamučni put”, jer se preko Bosne bijelio kao preko neba Kumova Slama. Tim povodom iz Travnika u Sarajevo pošao je francuski konzul – a prije njega stigao je glas: da konzul vodi vojsku i da će da napadne Sarajevo. Sarajevo se zbog toga zatvorilo i konzula čekalo s rukama na sablji. Ali kad su Sarajlije vidjele da je posjeta prijateljska, evo kako su ispratili gosta: svud redom duž sokaka kojima je Francuz prolazio iznijeli su i postavili džezve sa kafom i fildžanima i gosta nudili: izvoli, popij.

Ali Sarajevo je jedna duboka dubina i visoka visina i nema fenjera, i nema riječi, i nema boje i kista, i nema ništa – sem, može biti, sevdaha, ljubavnog sna, zanesenosti zanesenih, izgubljenosti izgubljenih – što bi moglo da dotakne njegovu visinu i dubinu, tajnu njegovu i tamninu, ćud, huju i narav čudnu, a najmanje od svega njegovu čaroliju koja ga čini ovakvim i onakvim, takvim i takvim – kako za koga, i kako kad ima u njemu jedno mjesto koje se zove Alifakovac. Ime je došlo od nekakvog malog Alije – jer “ufak” na turskom znači mali, pa je i grob toga malog Alije – Alifaka na Alifakovcu mali. A groblje je tamo inače i veliko, i neobično – tako kako zapadnjak na Zapadu nije vidio – a ono je ipak na Zapadu; i eto slike koja čeka na boju i kist. Dolje više Vrbanje groblje je sefardsko – a Sefard znači zapadna zemlja, i u toj zapadnoj zemlji Andaluzija je, Kordova, Manzanares i Gvadalahara – i njih, ovdje u Sarajevu, iznad Vrbanje a pod Trebevićem, pod poleglim sefardskim grobnim spomenicima, leže pjesme romanse za Španijom: “Da mi je tinte koliko je mora, a papira koliko je neba, pa ja ni tada, o Palomba, ne bi mogla iskazati svoj bol.” Ime Trebević došlo je od “trebe”, a to znači “sofre”; postavljane su nekad bogovima i na njima polagane žrtve. I Sarajevo je uvijek bila jedna velika sofra za ljude koji su dolazili da tu žive i rade – pa će ovdje dolaziti i sa istoka i sa zapada, i na zapadu ovoga grada nići će groblje njegovih stanovnika drukčije od dva prva: sa cvijećem, sa slikama u mramorima, s imenima i sa godinama, i eto slike za slikara, i eto slike Sarajeva – eto jedne tačke ovdje u Evropi koja je ujedno i Istok i Zapad, koja je Bosna sa svim što Bosna jeste, a Bosna je jedna kuća i kula sa dubokim podzemljem, i visokim nadzemljem, sa toliko svojih katova koliko je u njenoj istoriji listova – i peti se uz te katove, znači vidjeti sa njih vremena, i vidjeti u njima Sarajevo. I šta je ko sve vidio, to niko ne zna – zna se tek nešto malo iz zapisanog, i tek nešto malo iz naslikanog, i može biti ponajviše iz opjevanog, jer Sarajevo je grad za pjesmu i grad od ponosa – prkosan delija prema sultanu, krvavi ratnik prema ćesaru, a inače, u miru, jedan bolan esnaflija koji puca od derta i dermana i jedva čeka akšam-mrak, kojem govori: “Akšam-mrače, moj prvi rođače”. I sve što uradi u svome esnafu – uradio je kroz mrak sevdaha, a štose uradi u takvom stanju čudesnim biva! Otud je valjda i mogao – na sabljama koje je kovao, izvoditi i slike živih lavova i davati im nemoguć privid: da ti lavovi na sablji igraju! Držeći te sablje u ruci – gotovo uvijek, on je i mogao onako da pjeva: “Bojičiću, bojiš li se Boga? – Boga malo, a cara nimalo, a vezira ko dorata moga.” Ali je umio i bolno da pjeva, a najbolnije onda kad ga kuga mori: “Sarajevo, što si potavnjelo? Ili te je vatra pogorjela, ili te je kuga pomorila, il’ Miljacka voda poplavila? – Da je mene vatra pogorjela, bijele bi mi dvore ponovila, da je mene voda poplavila, barem bi mi oprala sokake; već je mene kuga pomorila, pomorila i staro i mlado, rastavila i milo i drago; od kuća se zatvoriše vrata, uz pragove pođe mahinovina, strehe kaplju, a imaju za kim, kuga pusta, da te Bog ubije!”

Taj stari građanin Sarajeva umio je i da se čudu začudi kao da je kakvo malo dijete. Dovede ovdje neki Egipćanin noja – pticu kakvu Sarajevo dotad nije vidjelo, i cijelo se sleglo da je vidi. Stiže stotinu kamila iz Azije pod tovarima, i ono se opet sleže da vidi kamile. Dođoše odnekud pehlivani, i cijelo dođe da ih vidi – ali kadija to zabrani, i pehlivani odoše u Visoko, ali za njima odoše i Sarajlije, da ih tamo vide.

I umjelo je grdno da se naljuti. Dođe Omer-paša Latas i zaprijeti Sarajlijama: Ako ne primate sultanske reforme, ako ne uđete u kasarne i ne vježbate vojnu obuku obadvije ću vam noge ujednu čizmu udjenuti i tako vas, na jednoj nozi i u jednoj čizmi, natjerati da liježete i ustajete – i oni to odbiše. A čovjeka koji je prvi na svoju glavu stavio fes – zatrpaše kamenjem, zajedno i s fesom, i odoše: “Svaki ode u svoju krajinu, barut tući i olovo liti, pa na carsku vojsku udariti.”

A pred napad Austrije zajedno će reći svi njegovi građani, bez razlike na vjeru: “Svi mi velimo, Hadžija, ginuti se mora, jali danas junački, jali sjutra kad uljegne Švabo u našu zemlju i veže nam gajtan oko vrata pa steže godinu, dvije i tri dok nam dušu ne išćera. Znamo mi da od naše smrti nema fajde narodu, ali neka Jevropa zna da smo i mi narod i da nismo njena prćija kojom će ona podmirivati svoje kusure.”

Imaju dvije stope na obali Miljacke – okrenute su jednom budućem caru, i car je pred njima pao; padalo je sve što je ovamo na silu dolazilo, a primano sve – što je na ljubav dolazilo. A dolazilo ih je mnogo i na sir, na čudo – na divljenje: otkud tu Istok na Zapadu, otkud taj sav od dva suprotna svijeta i šta je to – kakav je to grad i kakav je to čovjek, i kakav je to mrak i otkud u njemu one svijetle stope kraj Miljacke! Dolazili su “kuferaši”, lihvari, slikari, trgovački putnici i špijuni, silni, bogati i prosjaci, i ko sve jest, i ko sve nije; nije onaj ko nije stigao.

I svak ko je stigao vidio je grad kakvog do tada nije vidio: sa mahalama, sa ćepencima, sa adžama, sa aščijama, kujundžijama, gajtandžijama, sa esnafom drukčijim nego što je u drugim mjestima – sa drukčijom slikom cijelog grada, onog što su ga vijekovi ispisivali po potrebama i meraku običnih ljudi, onih koji su grad i gradili: ni mnogo velik, ni mnogo mali, prema sebi samima – pa zato s dušom, onom što je na licu ovoga grada.

2s (Custom) 4s (Custom) 11s (Custom) 10s (Custom) 9s (Custom) 3s (Custom) 8s (Custom) 5s (Custom) 7s (Custom) 6s (Custom) 12s (Custom) 13s (Custom) 15s (Custom) 14s (Custom)

Tekst: Herceg-Bosno i tvoji gradovi, Svjetlost, 1986.

Foto: http://starerazglednice.blogger.ba/

 



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Svetlana Radosavljević: Baštovanka

Svetlana Radosavljević   Baštovanka   Bašta u proleće, u jesen, bašta u cvetu, bašta pod snegom. Sve su to bašte. A bašta u srcu Baštovanke je jedna i svakom od nas podjednako vredna. U srcu svake Baštovanke...
by Redakcija
0

 
 

Zehra Isić: Upoznali smo se u Sarajevu

“Upoznali smo se u Sarajevu”, poče staračkim glasom, već utihnutim, umornim. “Nebo je bilo nemirno, baš poput moga srca. Počela je padati kiša, pa smo se dogovorili da se vidimo u tržnom centru. Kad sam...
by Redakcija
0

 
 

Mile Lisica: Majka

Mile Lisica MAJKA   (1995) Opet bombarduju grad. Trčim pod krevet i grlim psa. I on se boji. Skupio se i čeka. Čeka da prođe. Danas duže traje, šapućem tiho psu, a on me pogleda, pa se još više skupi uz mene. Oset...
by Redakcija
0

 

 

Sonja Kosanović: Šolja mlijeka

Sonja Kosanović Šolja mlijeka Još uvijek pamtim to jutro. Ustali smo ranom zorom mali brat i ja. Uvijek bi nas budila prva dnevna svjetlost jer su nam prozori bili goli. Majka je, kao i svakog jutra, na stari, trošni sto st...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Dragan Popadić: Strijeljanje

Dragan Popadić   STRIJELJANJE   Vod se pripremao za strijeljanje visokog mladića sa zavezanim rukama. Među okupljenim građanima, koji su natjerani da gledaju strijeljanje, bio je i njegov otac, lokalni pop. Dok su...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona