Eh, tko je onda znao da ću upoznati jednog divnog čovjeka koji eto nije moje vjeroispovijesti, čak ni moj vršnjak. No, kako smo onda započeli zidati obiteljsku kuću, suprug i ja bili smo u svakodnevnoj potrazi za dobrim majstorima. Dobrim i kvalitetnim, kažem jer ovih drugih, bilo je na svakom koraku i kad su jednom došli, teško ih se bilo rješiti.
A za Zuhdiju iz Dubice čuli smo od mnogih sugrađana kojima je on zidao, šalovao i vrlo vješto, znalački radio na kućama, često i ne za pare jer njemu novac u životu nije preveć značio. Doselio se sa svojom mnogobrojnom porodicom u Pulu prije mnogo godina, trbuhom za kruhom i zaposlio se u jednoj građevinskoj firmi. Posao tamo nije bio ni malo lak, dapače radio je i u smjenama, subotom i nedjeljom. Ali, taj srednjovječni čovjek, u ono vrijeme, krajem osamdesetih djelovao je vrlo živahno, zračio optimizmom, šalio se, a posebno sa mnom i oslovljavao me sa “gazdarice”, što je meni djelovalo vrlo smiješno pa smo se zezali, pogotovo u trenucima kad bi bila neka akcija vikendom, a on bi došao da svojom pameću, mudrošću i iskustvom, napravi neki novi djelić obiteljske kuće u izgradnji. Iako je fizički bio sitne građe, zapravo je za mene slovio kao izdržljiv i snažan. često bih ga pitala; “Zuhdija, što biste voljeli da Vam danas skuham?” “Ma ajd, gazdarice, bjež, ne treba ništa…!”
Hm, a znala sam koliko voli pasulj tako da sam s lakoćom spremala kad bi došao. A kad bi akcija bila uspješno završena, onda bismo okrenuli i janjca. Da, onda se još moglo, za razliku od danas. I tako smo se Zuhdija i njegova obitelj jako zbližili, posjećivali. On, Musliman, a ja Istrijanka. On, veseljak, neobičan čovjek kojemu su oči i utisnuti pogled govorili koliko je milostiv u silini svoje snage građevinara. Njegova sijeda kosa koju je češljao na stranu, caklila se na suncu, a najviše se nekako hvalio zlatnim prstenom na ruci koji je dobio od svog pokojnog oca. Valjda je to u njih i nekakva tradicija. Ma u sve se naš Zuhdija ili Zudo, kako sam ga često oslovljavala od milja, razumio i uvijek, bez posebne žurbe, završavao poslove. Jer, nekoliko kilometara od skromnog stana u centru Pule, obrađivao je i vrt. I tako godinama, sve do nedavno kad je sve manje počeo izlaziti iz kuće. Istina da je bio već u mirovini i da su godine letjele. No, iako je Zuhdija za mene uvijek ostao onakav čovjek i prijatelj kao i prvog dana, bolest je uzela danak. Kopnio je sve više. Pitala sam njegove sinove kako je, no, vijesti su ipak govorile da je bolest napredovala. Tuga me uzela, na srcu teško.
I dan danas dok vidim u dvorištu, rezultate njegovih ruku, sjetih se jedne prekrasne osobe, tople, jednostavne, a istovremeno bogate empatijom što je rjetkost u današnjem svijetu.
Eto, Zudo, neću ti reči “Počivao u miru”, već onako s poštovanjem kako dolikuje: “Neka ti je vječni rahmet i dženet, ako Bog da!”
