Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Proza

2. Jula 2019.

Dragan M. Vugdelić: Na mrtvoj straži (III mjesto za najbolju priču na konkursu za pomirenje i mir)

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Dragan M.Vugdelić

NA MRTVOJ STRAŽI

Po motivu A. Birsa

Već su prošle dvije godine od kako je počelo suludo krvoproliće koje je svakodnevno ostavljalo duboke brazde, kako na zemlji tako i u dušama sva tri do tada bratska naroda. Palilo se sve „njihovo“, i pucalo na svakoga ko nije imao „naše“ oznake. Više se niko nije pitao kako je počelo i ko je kriv: to su uvijek bili „oni“ – do nedavno braća, ne po krvi već po bliskosti, i najbolji prijatelji, bez obzira na etničku pripadnost i vjeru.
Jedinica vojnika R. bila je ulogorena na proširenju ispred omanje pećine pravo iznad planinske rijeke, okružene gustim šipražjem i natkriljene borovom šumom. Do proplanka je vodila uska staza kojom odavno niko nije prolazio; čak ni divljač nije tuda odavno prošla prema rijeci zbog čestih prasaka pušaka i detonacija koje su odjekivale u akcijama zakrvljenih vojski i paravojnih jedinica koje su se kretale usjecima bliže vrhovima brda. U vazduhu se stalno osjećao oštri miris dima od popaljenih kuća, ljetine i stoke.
Bio je lijep dan, u smiraju. Vojnik R. je dobio zadatak da kao snajperista na mrtvoj straži motri na jedini prilaz pećini. Na nekih dvjesta metara od mjesta gdje je nepomičan ležao, na samoj obali rijeke, nalazila se povisoka stijena sa koje se pružao divan pogled na sve četiri strane. Da nije bilo opasnosti od otkrivanja položaja njegove jedinice, on bi sugurno sio na tu stijenu i divio se prirodnim ljepotama kraja.
Igra svijetla na površini vode, treperenje žbunja i lišća i prosto nestvarna tišina učinili su da se R. opusti i čak pridrijema. U tome polusnu vidio je omiljenu kafanu u kojoj je najviše vremena provodio sa momcima iz drugoga dijela grada, pripadnicima druge vjeroispovijesti, sa kojima je rastao od najmanjih nogu. Sjetio se prvoga igranja lopte u školskome dvorištu, prvih igranki i zaljubljivanja. Blagi osmijeh zaogrnut sjetom razlio mu se licem pri pomisli na veče kada mu je sestra kazala da je ludo zaljubljena u njegovoga najboljega druga. Njemu je to bilo izuzetno drago, posebno kada su njih dvoje poslije nekoliko godina saopštili da su odlučili da se uzmu. Čelo mu se malo nabora kad mu se javi slika babe koja je bila bila van sebe zbog te vijesti, jer budući zet „nije bio naše vjere!“. No misli o lijepome vremenu nakon toga ponovo mu ozariše lice.
U jednome trenutku, kao u izmaglici vidio je zeta kako sjedi na gomili praznih flaša koje su svjetlucale pod brojnim sijalicama omiljene kafane, i, čudno, drži dvije na očima gledajući prema njemu. Ta ga neobična slika iznenadi i polako otvori oči. Trebao mu je malo vremena da se ponovo privikne na odsjaj sunca sa površine rijeke. Trže se. Da li zaista ima nekog na onoj stijeni?! Protrlja oči i pogleda kroz snajperski nišan. I zaista, na stijeni je sjedio čovjek i kroz dvogled pretraživao okolinu, u tom trenutku upravivši pogled prema pećini i njemu. Jasno je razaznao oznake protivničke paravojske. Ukoči se. Da li ga je spazio? Polako je ponovo pogledao toga čovjeka i pretrnuo. Prva misao bila mu je da je protivnički osmatrač otkrio položaj njegove jedinice. Kada je onaj posegnuo za voki-tokijem ili mobilnim telefonom, pažljivo je nanišanio. Usmjerio je cijev prema glavi toga čovjeka i čvrsto stegao pušku da su mu prsti pobijeljeli. Kada je povlačio oroz zatvorio je oči. Čuo se slab prasak zbog prigušivača koji je imao na pušci. Kada je ponovo otvorio oči, niz lice su mu se slile dvije kapi. „To je znoj“, rekao je sam sebi, iako je znao da su bile suze. Onoga čovjeka više nije bilo na stijeni.
Pucanj je bio dovoljno jak da ga njegovi drugovi čuju. Dotrčali su komandir i još dva saborca.
„Vojniče R., šta je to bilo?!“, poluglasno ali oštro upita komandir.
„Neprijateljska izvidnica“.
U tome trenutku rijeka podno njih pronese tijelo koje je plutalo na leđima tako da mu se lice jasno vidjelo.
Vojniku R. oči se ponovo nakvasiše.
„Dobro urađeno!“, pohvali ga komandir. „Jel’ ti to plačeš?“
„Ne, komandire, dobro sam“.
Komandir se zagleda u njega.
„Jesi li poznavao toga čovjeka?“
Vojnik R. ne odgovori, zagledan u rijeku.
„Vojniče, pitao sam te nešto!“
R. samo blago klimnu glavom.
„Ko je to bio?!
Uslijedila je pauza. Onda, polako i jedva čujno R. odgovori:
„Moj… zet!“



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Nj. E. Nataliya Fiyalka: Istorija se ponavlja ako se zanemaruju njene lekcije

CRNA GORA I UKRAJINA SU IMALE TEŽAK PUT DO NEZAVISNOSTI Razgovarao: Božidar Proročić   Vaša Ekselencijo recite nam šta zapravo 24. avgust znači u životu Ukrajine i Ukrajinaca?   24. avgusta Ukrajina slaviti Dan nezavi...
by Redakcija
0

 
 

Uglješa Kesić: Vilenjak Jan

Uglješa Kesić   VILENJAK JAN   Baš kad se jednom budio dan, na zemlju dođe vilenjak Jan, planeta ova, puna čudesa, postade njegova nova adresa.   Bio je malen, ko grudva snijega, samo je brada veća od njega...
by Redakcija
0

 
 

Nikos Kavvadias

NIKOS  KAVVADIAS, VJEČITI MORNAR GRČKE POEZIJE Piše: Božidar Proročić Nikos Kavvadias (grčki: Νικος Καββαδιας ) rođen  je 11. januara 1910. godine u gradiću Nikolski Ousouriski, u blizini Harbina, u Man...
by Redakcija
0

 

 

Ali-aga Šihlinski

ALI AGA ŠIHLINSKI, ARTILJERIJSKI GENERAL AZERBEJJDŽANA Piše: Božidar Proročić Ali-Aga Šihlinsku (azerbejjdžanski: Əli Ağa İsmayıl ağa oğlu Şıxlinski). Ali-Aga Šihlihnski je rođen 23. aprila 1865. godine u obla...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Objavljen izbor iz poezije Luiša de Kamoiša

U izdanju Udruženja za promociju kulturne raznolikosti „Alia Mundi“  upravo je objavljena knjiga „Vitez ljubavi“, izbor iz poezije najvećeg pesnika portugalske književnosti Luiša de Kamoiša. Ovo je prvi prevod ...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona