Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Proza

30. Decembra 2012.

Đurđa Vukelić Rožić: “Njegova strana ulice”

More articles by »
Written by: Redakcija

Đurđa Vukelić Rožić: “Njegova strana ulice” (Druga nagrada časopisa AVLIJA za najbolju neobjavljenu priču u regionu za 2011. godinu)

 

Njegova strana ulice

 

Bilo je to, ah bilo je to prije, tridesetak godina… On je bio prodavač glazbala u dućanu u ulici koja se zvala Chicago Avenue. A ja prodavačica u trgovini veličine rukometnog igrališta koji je nosio ime svoga vlasnika, nekog Millera čini mi se, a prodavala sam dječju odjeću.  Imala sam 16 godina.  I bila smrtno zaljubljena u markantnog prodavača glazbala na drugoj strani ulice Chicago.

Izgledao je kao princ iz bajke, daleko ljepši i okretniji i od samog Clooneya u mlađim danima, možda kao ponešto visok i ozbiljanMarcello Vincenzo Domenico Mastroianni u svojim kasnim tridesetima. Usko lice, bujna tamna kosa začešljana prema gore, bio je to kraj sedamdesetih, no on kao da je ostao u šezdesetima. Kada nije bilo klijenata, moje kolegice i ja naslonile bi se na stalke s odjećom pred izlogom i promatrale prometnu i punu života Chicago Aveniju, u gradu Chicagu. Obližnje raskrižje s Ashland Avenijom bilo je poput bučnog, nepredvidivog i užurbanog bȉla u središtu svojih aritmičkih oluja. Aritmije kakvu sam i sama osjećala u grudima kada bi i on stajao ispred izloga dućana s glazbalima.

Nikako da se sjetim kako se zvala djevojka, Meksičkog podrijetla, visoka, duge crne kose i veoma krupnih i tamnih očiju, desetak godina starija od mene i primijetila moju silnu zbunjenost, zbog koje sam toliko patila. U slobodno vrijeme poučavala me španjolskom jeziku ali i pričala mi o svojoj velikoj ljubavi, oženjenom igraču s kojim je zatrudnjela i potom, rodivši bebicu, dala je na usvajanje. Zajedno smo brojile koliko bi dječak tada imao godina, koji razred išao. Živjela je paralelnim životima, onom s djetetom, i onom bez njega.  Još je bila premlada da razumije težinu odluke svojih roditelja, rodivši sa sedamnaest i pol godina. Premlada da oprosti. No ubrzo su ostali i bez nje, kažnjavala ih je sagradivši svoj život daleko od njih.

Tako iskusna, pošla je jednoga dana preko ceste, kupila neku pjesmaricu Božićnih pjesama, razgovarajući dugo s odabranikom moga srca. Nosio je prsten, rekla mi je, stariji je no što se doima ovako preko ceste.

No, bilo mi je svejedno. Bio je ikona koju sam obožavala, promatrala, sanjarila, nešto što sam trebala. Da mi je to netko uzeo, bila bih siromašnija za najčistiju i najveću od svih ljubavi na svijetu. Onu koja se nije dogodila.

Patricija, najstarija od nas, predlagala mi je da izađem s njim, da stupimo u intimne odnose, jer stariji muškarci su idealni za šiparice, mogu cure nešto naučiti a oni ih znaju čuvati od trudnoće. Osim toga, ako sam doista zaljubljena, ne smijem propustiti te trenutke. Može se dogoditi da se više nikada ne zaljubim. A pod stare dane, bit će mi žao, tako je govorila. Gledala bih Patriciju i razmišljala o njezinim ljubavima koja možda nije ostvarila. Život joj je donio retardiranu djevojčicu koju je podizala kao udovica, udavši se za nekog vrlo dragog čovjeka no kojega nije voljela. Posjećivale smo, mi njezine kolegice djevojčicu, donosile joj darove, a jednom sam čak i prala njenog psića u sudoperu punom mirisne pjene. Nakon toga, više je nisam posjećivala.

U dane kada nije bilo prometa a obe trgovine prazne, sjeo bi moj obožavani ljepotan pred izlog glazbalima, i zasvirao gitaru  pjevajući sjetno. Pjevao je Elvisa, pjevao je Beatlese, sve što bilo in i cool u to vrijeme. Pjevao je Frankijeve sentiše i nikada više nitko nije tako lijepo svirao i pjevao za mene.

Toliko sam bila zaljubljena i nesigurna, da sam u velikom luku zaobilazila njegovu stranu ulice. Stanovala sam na toj njegovoj strani ulice, no uvijek bih na pješačkom prijelazu ispred trgovine porculanom i kućnim potrepštinama, pobjegla drugu stranu ulice. Jer od srca koje je željelo iskočiti k njemu, od koljena koja su klecala do riječi koje ne bih mogla progovoriti, ja obična zaljubljena šiparica, pocrvenila bih i glupača kakva sam bila, osramotila se pred njim.  Možda bih se od poziva na kavu onesvijestila, tko zna?

Imao je topao i nježan glas, čula bih ga kada smo imali rasprodaju na pločniku i stajale pored stalaka s odjećom. Onoliko koliko se moglo čuti između prolaska širokih američkih lađa od vozila u dvije plus dvije trake. Obično kada bi se zatvorio semafor. I uvijek i svagda, pjevao je meni. Pjevao je najtoplije ljubavne pjesme, privlačio je prolaznike kako bi ušli u trgovinu i nešto kupili. Ali gledao je mene, pjevao je meni i samo meni. Trajalo je to nekoliko mjeseci, ne sjećam se više koliko, a i ne sjećam se tko je prvi otišao iz kvarta, on ili ja.

Nekoliko godina kasnije, prošetala sam njegovom stranom ulice, trgovina glazbalom proširila se, sjala su pianina, jedan prelijepi koncerni klavir, stotine knjiga s notama, glazbala po zidovima, visjela su i sa stropa. Ulaštene trube i basovi. Privlačio me krvavo crveni baršun violinskih kutija na polici, miris, jedinstven samo novim glazbalima, a time i trgovinama glazbalima. Miris drva i laka, miris glazbe koja se još nije rodila, koja čeka, koja mora progovoriti, izraziti nečiju usamljenost, zaljubljenost, nečiju tugu i nečije veselje. Glazba koja će niknuti sa žica, ispod finih jastučića klapni flaute. Vrisak piccolla. Snaga s oboinog piska.  Izazov bendža i samozatajnost roga. Glazba koja je davno zabilježena i ona koju će netko sutra ili za koji tjedan stvoriti za sva vremena. Glazba je stih ljepote duše. A tu je sve sjalo tom još nerečenom ljepotom.

Uljudna prodavačica, niska sredovječna žena, njegovana i nasmiješena, nagovarala me da kupim pianino, i predlagala jedan drugi model koji trenutno nemaju u trgovini. Zasvirala sam Chopinov minutni menuet, nježno i tiho. Menuet u trajanju jedne minute. Potom pitah za veoma zgodnog prodavača koji je izgledao kao MarcelloMastroianni a ona mi je rekla da je to bio njen pokojni suprug te da je prošle godine preminuo od raka. Izrazila sam sućut ženi koja me neopisivo znatiželjno gledala kroz, ne sjećam se jesu li to bile moje ili njene suze koje su ipak utekle kontroli. A ona me zagrlila i samo rekla: „Voljele su ga mnoge žene.“

Promucala sam, znate, mi smo se samo gledali…

 

   Đurđa Vukelić-Rožić rođena je 1956. u Vidrenjaku u Moslavini, živi u Ivanić Gradu, diplomirala na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Piše, prevodi na engleski jezik, uređuje i objavljuje haiku poeziju i prozu dugi niz godina.  Do sada prevela na engleski jezik tridesetak zbirki poezije i haiku poezije. Za svoje haiku primila niz nagrada, pohvala i drugih priznanja u zemlji i svijetu. Uredila Antologiju hrvatskog haiku pjesnišva 1996-2007. na hrvatskom i engleskom jeziku, Nepokošeno nebo.

Do sada objavila 3 zbirke humoreski: Malo ulijevo, malo udesno, 2005.; Zapravo/Actually na hrvatskom i engleskomjeziku, 2005.; Može a ne mora, 2007. g. Također, humoreske su joj tiskane u Večernjem listu, Kvizorami, Podstranskoj reviji, Zborniku književnih i likovnih radova Hrvatskih neprofesionalnih stvaralaca, Hrvatski sabor kulture 2008; Susret riječi, Bedekovčina 2008; Gravitacija riječi, KNS Sarajevo 2008;  Balkansko Pero, KNS Sarajevo 2009.  Vodi humornu kolumnu u regionalnom dvotjedniku Otok Ivanić, Kloštar Ivanić I to je život!

Liriku stvara na hrvatskom standardu,  kajkavskom narječju i engleskom jeziku. Pjesme su  joj  objavljena uSenje i meteori, Varaždin 2006, 2008 i 2009; Hod se nastavlja, V Recital ljubavne poezije „Željka Boc“ Marija Bistrica 2008; 42. Svečanosti kajkavskih popevki, recital poezije, Krapina 2007, Reka živlenja, 2009.; iDobnik peskotekoči, 2010;  Susret riječi, Bedekovčina 2006-2008; Zbornik Moslavine IX-X 2006/2007, Gravitacija riječi, KNS Sarajevo Balkansko pero,  KNS Sarajevo 2009. Za ljubavnu pjesmu Izvan Razuma dobila prvu nagradu udruge Spark, Velika Gorica 2009. godine.  Također objavljuje u internetskom časopisu za poeziju Sketchbook. Svoje tekstove povremeno i uglazbljuje.



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Predstavljamo: Zlatko Zahović

ZZ-TOP I JEDNA FUDBALSKA PRIČA Pandemija koronavirusa je zaustavila cijeli svijet, pa takva sudbina nije mogla zaobići ni fudbal. U ovoj pauzi i prekidu skoro svih sportskih dešavanja, proradila je prava nostalgija fudbalski...
by Redakcija
0

 
 

Dajana Lazarević: Poezija Žana Bahita na srpskom

Поезија Жана Бахита на српском језику   Златна тишина / Жан Бахит ; превела са руског Дајана Лазаревић. – (Глушци) : Удружењ...
by Redakcija
0

 
 

ZELENA PLANETA: Pravilno odlaganje otpada

Poštovani slušaoci radija Slobodna Crna Gora dobar dan i dobrodošli u šestu emisiju ‘’ZELENA PLANETA’’ o životnoj sredini koje su dio projektnih aktivnosti šestomjesečnog projekta ”Vratimo se prirodi – za zel...
by Redakcija
0

 

 

Treća zbirka poezije Tamare Senić ”Mozaik”

ПЕРИВОЈЕ ПОПОВИЋ СТИХОВИ, НОТЕ И ЦРТЕЖИ (Тамара Сенић: „МОЗАИК“, пјеснички, музички и ликовни свјетлоказ in vivo)   „Koлутају ...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Muslimanski učenjaci se po prvi put složili oko jednog pitanja

Po prvi put u povijesti muslimana povodom jedne fetve nećemo sa tugom konstatovati da se ”ulema razišla”, jer su se muslimanski učenjaci iz cijelog svijeta konačno složili oko jednog pitanja. Ovakav jasan stav ...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona