Čovjek je hram
priča iz knjige „Ispod crvenog mjeseca“- autor Džeraldina Delić
Ljepota življenja je u različitostima i poštovanju različitosti. Mnogo je primjera, a jedan od njih je bijeli tanjir od porculana ukrašen ružama. Zapitat ćete se kakva je veza između tanjira i različitosti… Tanjir koji sam spomenuo bio je vlasništvo komšinice Safete. Jedno vrijeme sam radio i živio u Foči. U komšiluku je živjela Safeta. Ne mogu se sjetiti prezimena. Mislim da ga nikad nisam ni znao. Živjela je sama. Čuo sam da je ostatak njene porodice nestao u ratu. Pitao sam se kako to čovjek može „nestati“. Samo tako. Bio tu, disao, hodao, pričao i onda ga nema. Nestane. Ustvari, znate i vi i ja šta se dešavalo s ljudima u tom prokletom ratu. Oni koji su ga preživjeli radije koriste riječ „nestao“. Ta riječ predstavlja nadu da će se nestali pronaći. Smrt ne nudi to rješenje. Safeta je imala sedamdesetak godina. Oblačila se onako kako se oblače muslimanke njenih godina koje drže do tradicije, u svemu pa i u oblačenju. Dimije, bluza dugih rukava, marama na glavi. Maramu je vezala na neki svoj, poseban način. Ne ispod brade kao što sam viđao. Neee. Maramom bi omotala glavu tako da bi joj niz leđa padao jedan kraj dok bi je na vrhu glave svezala u čvor iz kojeg su virila dva kraća kraja. Podsjećala su na mašnu. Ispod marame su joj se vidjele resice ušiju, a na njima zlatne naušnice na čijim krajevima su se ljuljuškale crvene kuglice. Rekla mi je, a da je nisam ni pitao, da je to merđan. Nosi se za sreću i zdravlje. S tako vezanom maramom na glavi i merđanli naušnicama i pored svojih poznih godina, Safeta je izgledala nježno, ženstveno i lijepo. Oslovljavao sam je sa teta Safeta, našto me zamolila da je zovem tetka. -To mi je nekako ljepše i prisnije, kao da smo rod – rekla je. Ispoštovao sam njenu molbu pa je, za mene, od tog časa postala i ostala tetka Safeta. Kada bih izustio to „tetka“, brada bi joj zadrhtala kao da će zaplakati, ali je uvijek uspijevala progutati suze darujući osmijeh. Često bi se pojavljivala na mojim vratima. Dođem ja tako s posla, presvučem se, operem i nekako odmah nakon toga čujem tiho kucanje. Otvorim vrata, a tamo, s toplim majčinskim osmijehom, obavijena mirisom karanfilića stoji tetka Safeta. Uvijek je mirisala na karanfiliće. I ona i njena kuća. U rukama joj porculanski tanjir do vrha pun hrane prekrivene platnenom salvetom. S toliko topline i časti pružala bi tanjir uz obavezno pitanje. – Sinko, jesi li se umorio? Evo, prezalogaji malo. Nije ništa posebno, al’ je s halalom.
Za Bajram bi se i mojoj podstanarskoj sobi našlo hurmašica, baklava, pita i… Maaa, bilo je svega. Kako su samo mirisale te đakonije! Jednom sam joj kupio nešto kafe i šećera. Kontam, red je da joj za Bajram otvorim vrata. Kako se obradovala! Čini mi se, da je mogla, unijela bi me u kuću. Bujrum, bujrum tetkino dijete! Prihvatila me pa ne pušta. Grli, grli. Soba joj puna žena. A ona, sretna.
– Ma vidi ko je tetki doš’o?! Moj Igor!
Pa me sve miluje po ruci i leđima. Mene sramota što sam prekinuo žensko druženje, pa ganjam da sjednem ukraj, da nikom ne smetam, da zaborave da sam tu, a ona ni da čuje, već prestrojava žene kako bi mi napravila mjesto u vrhu. Otimam se.
– Tetka Safeta, nema smisla, ovdje ću ja – ali ne pomaže. – Ma nećeš ti meni u budžak. Deder, ovdje ti. Ovdje. Vi’te žene momka. Vala, koja za njeg’ pođe, ima da se usreći. Lijep, vrijedan… Vala mu i ime lijepo! Dragi tetkin paša… Ehhh… – zadrhta mu glas, a Vuku se učini da ugleda naznaku suze.
Baš kad sam se odlučio vratit’ ovamo, ode tetka Safeta. Jednog jutra samo „nestade“ da se pridruži svojim „nestalim“ za kojima je tiho patila. Ostade mi njen porculanski tanjir s ružama. Ponio sam ga sa sobom i čuvam ga kao oči u glavi, jer on svjedoči o onome što si ti Vuče rekao. Čovjek je hram!
___________________
Istaknuta slika: by Ismet Čaušević – Čaki, profesor i akademski slikar ubijen u Foči
