Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Proza

27. Avgusta 2013.
 

Ela Džanić Baqaeen: Kafa

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Ela Džanić Baqaeen

 

KAFA

 

Jedno jutro, odlučile komšinice, koje stanuju u zgradi iza moje kuće, da mi dođu u posjetu i da mi požele dobrodošlicu kao novoj komšinici koja je tek doselila. Najavile se dan ranije i ja sva sretna, jer eto, napokon ću da polako stvorim neki krug poznanstva. Normalno, ja još ne znam običaje ove arapske zemlje u koju doselih prije par mjeseci, ne znam kako oni dočekuju goste.
Zvono na vratima zazvoni, a ja sva uzbuđena. Dolaze mi prvi gosti. Osjećam se sretnom, ali me uhvatila i trema. Kako će biti i da li će te Arapkinje mene kao strankinju da prihvate? Već sam pripremila kolače, one naše – čupavce i tortu sa orasima. Tu su i palačinke sa čokoladom i sirom. I, kao po našem, bosanskom običaju, ja ti prvo njima ponudim kafu.
E ta kafa je razlog za ovu priču. Ulaze komšinice, dvije su starije žene, svaka od njih na sebi ima narodnu nošnju svoje zemlje. Jedna je Palestinka i na sebi ima haljinu sa prekrasnim vezom – kombinacije crvene i zelene boje, karakteristične za Palestinu. Na glavi joj, onako, jednostavno prebačen bijeli šal. Izgleda mi lijepa. Naglasak joj poseban, nije kao kod drugih žena koje sretoh od kada sam došla u Jordan. Tada nisam znala, ali kasnije sam naučila, da svaki dio Jordana ima zaseban akcenat. Ona je iz jednoga sela blizi grada Nebles u Palestini. Druga je sa sjevera Jordana i u jordanskoj je nošnji – narodna crna haljina bez veza i ikakvih šara. Na glavi ima karakterističnu potkapu ili nešto slično kapi, koja je simbol žena sa sjevera Jordana. Kapa je omotana sa prekrasnom maramom, sva u raznim izražajnim bojama i šarama. Druge dvije kone su u “građanskoj nošnji”, kako je ovdje običaj da se kaže za one koji se nose obično, kao ja: pantalone ili suknje u kombinaciji sa majicama, košuljama ili laganim, tankim džemperima. Ove dvije starije, ponijele su sa sobom ručne radove, da vezu i pletu, jer namjeravaju da ostanu dugo u posjeti, kako to ovdje običaj nalaže, bar nekoliko sati. Građanke odmah sjedaju na fotelje, a ove dvije druge me zamoliše da prostrem dušek jer se ne osjećaju ugodno u foteljama. Ja prostrem dušek i one posjedaše i odmah se uhvatiše za svoje ručne radove, počeše da vezu i pletu i počeše odmah i da pričaju i to obe uglas. Ja trčim u kuhinju i kuham kafu. Kafa je bila brzo gotova i donesoh je na tacni zajedno sa fildžanima, koje sam donijela kada sam dolazila iz svoje domovine. Prinesoh kafu njima, a one me počeše čudno gledati, gurkati jedna drugu i nešto se došaptavati. Ne rekoše meni ništa, brzo popiše kafu, ustadoše i počeše se pozdravljati sa mnom. Ja pomislih da ih nisam nečim uvrijedila te ovako na brzinu ispiše kafu i hoće da idu. Zamolih ih da sjednu, da ih počastim kolačima, no one sa osmjehom odbiše i odoše. Jedna od njih, kada je već bila na vratima, pozva me da sutradan ujutru dođem ja kod nje na kafu jer će biti isto društvo na kafi. Obećah joj da ću doći ako ne budem zauzeta i ostadoh u čudu šta se desilo? Zašto tako brzo napustiše moju kuću? Da nisam nešto pogriješila ili da nije običaj možda prvi put da se tako kratko zadrže. Odlučih da razgovaram sa mužem o ovome i da mi kaže šta on misli o tome šta je bio uzrok da tako brzo odu. Kad se muž vratio s posla, odmah mu kažem, da su komšinice dolazile i da su se kratko zadržale, manje od pola sata i da me jedna od njih pozvala ujutru na kafu. On me upita čime sam ih prvo ponudila i ja mu kažem da sam ih ponudila kafom, a da kolače nisu htjele ni da probaju iako sam ih nudila, nego odmah poslije kafe otišle. On se poče smijati naglas kao da sam ispričala neku odličnu šalu. Meni bi pomalo neprijatno i ozbiljno ga upitah čemu se smije. On mi odgovori zagonetno:

„Sutra kada budeš na kafi kod komšinice saznati ćeš čemu se smijem.“
Molila sam ga da mi kaže šta je toliko smiješno jer nije prestajao da se cereka, ali on nije želio da mi kaže i ja na kraju odustadoh.
Sutradan ujutru, čim sam ustala, htjedoh po svom starom, dobrom občaju da pristavim sebi kafu (muž je već bio otišao na posao), “da progledam” poslije dva fildžana, ali se sjetih da sam pozvana kod kone na kafu, te se brzo spremih i pravac onako još bunovna i pospana na njena vrata. Ulazim unutra, pozdravljam se sa njom, sa konama koje su se već iskupile, a gotovo da ih ni ne vidim, jer mislim samo kad će kafa biti gotova, da mi se “pritisak malo podigne” i oči otvore. Sjednem ja sa konama; sjede i domaćica. Ja strpljivo čekam, hoće li ustati da kuha kafu, a ona razvezala neku priču sa konama i ne haje. Ne žuri joj se, sluša kako se jedna od njih žali na snahu koja živi sa njom u zajednici. “Olajava je” kako kad ide na posao zaključava svoju sobu, kako joj je sin postao “papučar”, jer kad dođe sa posla u rukama mu pune kese i odmah trči kod žene u sobu i tek nakon sat vremena dođe da se pozdravi sa majkom, pa se pita šta li rade sat vremena zatvoreni u sobi. Ova druga kona se cerka podrugljivo kao da misli u sebi:

„ Ma šta se praviš da ne znaš, matora vještice, rade isto ono što si i ti radila kada si bila njihovih godina? “
I tako se one raspričale, a meni se glava “raspada”. Gledam na sat, prošlo više od pola sata a kafe ni na pomolu. Slušam njihove priče a u glavi mi zuji ko u košnici sa pčelama. Dođe mi da dreknem:
„Ma hoće li ta kafa više, ili da idem kući? I skoro da zaustim, kad domaćica ustade i ode u kuhinju.
„Hvala ti Bože“, pomislih, „Sad će kafa.“ Radujem se i “zazubice” mi rastu, a usta mi se suše. Za nekoliko minuta domaćica se vrati. U rukama joj veliki poslužavnik, a na njemu razno voće što duša samo poželjeti može. Ima tu voća koje nikada prije nisam ni vidjela, niti znam kako se zove. Tu je i neki krastavac ili nešto slično krastavcu, đavo će ga znati. Ima oblik krastavca, zelene je boje, ali svjetlije nego što su kod nas krastavci. Mora da nije krastavac. U muci što ne donese kafu pomislih, da mi je svejedno je li krastavac ili lubenica taj čudni plod. Meni skoro pozlilo jer organizam žudi za jutarnjom dozom kofeina a ona guli one voćke i nutka me sa njima kao majmuna. Ja nemam pojma kako da to uzmem, da li se žvaće ili se samo proguta, ili se možda samo malo valja po ustima pa ispljune. U stranom sam svijetu i još uvijek učim običaje, jela, jezik, ponašanje. Pratim kako kone guraju i valjaju po ustima te komadiće voća pa i ja radim isto, ali na silu jer mi u mislima samo kafa. Na licu mi blesavi osmjeh zadovoljstva kao i kod njih kao da i ja uživam u tim biljkama, a u duši mi kiseli osmjeh ironije i samo što ne počnem da vrištim:
„Gdje je kafa, jebale vas voćke!“
I tako, prođe, bogami, sat vremena a kafe ni na pomolu. One pričaju li pričaju. Razmišljam da one ovako svaki dan “istu priču preljevaju iz šupljeg u prazno i obrnuto”. Konačno, domaćica opet odlijepi pozadinu od dušeka i poče da kupi ostatke od voća, čisti sto, briše ga nekom prljavom krpetinom i opet ode u kuhinju. Obradovah se jer osjetih da je konačno i kafa došla na red jer se kona zadrža jedno pet minuta u kuhinji. Ja kao da gledam kako voda vri u džezvenjaku, kako ga kona podiže sa šporeta, odljeva malo u fildžan, zasipa kafu i sipa vodu odozgo da se toz spusti na dno džezvenjaka. Već osjećam i miris kafe u nozdrvama. Evo je vraća se. U ruci joj onaj isti poslužavnik i miris kafe se širi sobom i opija nas svojom blagodeti. Kad jes’ đavola. To ja “prolupala” i počela da haluciniram. Priviđa mi se kafa. Na poslužavniku neki sok i razni arapski kolačići. Smrklo mi se, grlo mi se osušilo, razmišljam da me ove kone možda “ne zajebavaju” i ne prave magare od mene, pa u jednom dahu popijem ponuđeni “himber”. Domaćica mi dade onaj mali arapski kolačić, zagrizem ga i zamalo ne ostadoh i bez “jedinica i dvojki” (mislim zuba). Prvi put sam probala arapsku baklavu. Puna je badema, lješnjaka i još nečega, što tada nisam znala šta je, a neka je vrsta sirijskog kikirikija koji je jako tvrd. Prođe još pola sata u ovom gošćenju i ja počeh da razmišljam kada će kraj ovom mučenju.

Opet se ista procedura brisanja stola i kupljenja “mrvica” ponovi, domaćica ode u kuhinju, ovaj put se zadrža u kuhinji. Ja razmišljam:
„Ma nema šta drugo raditi nego kuhati kafu.“
Konačno. Donosi je. Ima da je onako vrelu “u komadu” sručim u stomak pa maker progorila do nožnih prstiju. I evo je nosi poslužavnik. Nešto se puši iznad poslužavnika.
„Kafa naravno, šta bi drugo moglo biti“ – razmišlja moja OČAJNA duša. Kad ono ČAJ. Došlo mi da provrištim, da se proderem:
„Ma, jesi li ti zdravlja ti, normalna? Nebesa, hoću KAFU, a ne ČAJ. Nisam bolesna!“
No ćutim jer ne znam smijem li vrištati, da ne uvrijedim domaćicu narušavajući njihove običaje. Gubim nadu da ću ikako popiti kafu ovdje, a više nisam sigurna ni da li ću preživjeti.
I opet, “standardna procedura” kao u crtanim filmovima, brisanja, stola, sakupljanja mrvica, odlazak domaćice u kuhinju, njen povratak, blaženi osmjeh na licu ko u djevice da ne kažem kada. Miris kafe se širi sobom. Naravno, ja ne reagujem jer sada znam da opet haluciniram. Kakva kafa, to je pustinjska fatamorgana. Hoću da se onesvijestim, a možda i umirem. Ovo mučenje je preteško za mene. Već gubim i sluh i jedva čujem da mi domaćica viče da uzmem kafu dok se nije ohladila. Ne vjerujem i ne reagujem, ali moje čulo mirisa i te kako reaguje.

– KAFA! – proderah se. Zgrabih fildžan i sručih ga u sebe ko pijanac prvu rakiju kojom smiruje drhtanje ruku. Zaboravih da uvijek kafu “ćeifim” i pijem je polako sa užitkom. I komšinice brzo popiše kafu, pokupiše svoje rukotvo-rine i pozdravismo se. Čim uđoh u kuću odmah pristavih duplu dozu kafe i popih je ne dozvoljavajući ni da se sav toz staloži na dno džezve. Pogledah u praznu džezvu i pomislih:
„Pa mogla bih ovaj toz namazati na krišku hljeba i ručati jer je već vrijeme ručku.“
Kofein u meni “proradi” i mozak mi poče da funkcioniše. “Upališe mi se klikeri” i skontah da kod Arapa nema kafa “dočekuša” i “sikteruša” kao kod nas, nego samo “sikteruša”. Shvatih što se moj muž smijao kada je rekao da ću sutra znati zašto su komšinice tako brzo otišle. Od sveg srca i ja se nasmijah.

 

Ela Džanić Baqaeen

Ela Džanić Baqaeen

Ela Džanić Baqaeen je rođena u Bihaću 26. 6. 1959 godine.

Udala se za ljubav svog života 1979. Ima troje djece. Njen stariji sin (rođ.1981.) i kćerka (rođ. 1984.) rođeni su u Bihaću. 1985. godine seli za Jordan odakle je rodom njen suprug i 1990. je rodila najmlađu kćerku u Ammanu.

O njenom karakteru i ljubavi o kojoj uvijek piše, o ljubavi prema Bihaću – rodnom kraju i Bosni i Hercegovini – zemlji u kojoj je rođena najbolje govore njene riječi: “Ja sam sretna jer imam divnu porodicu, jedino što me tuga i nostalgija prati; vječno je u mojoj duši.”

E-mail: ela_dzanic@yahoo.com

Istaknuta slika: http://www.besplatne-slike.net/hrana-i-pice/kafa/slides/popodnevno-uzivanje-uz-soljicu-kafe.html



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Jovana Milovanović: General (Najbolja pjesma za 2022. godinu po izboru časopisa Avlija)

Jovana Milovanović   GENERAL     Generale, ti što zapovednički teraš u boj Ti, što stojiš na začelju kolone smrti Ti, što se kriješ iza beretki bezimenih vojnika Generale, stani! Danas će se iz boja izn...
by Redakcija
0

 
 

Ivan Lalović: Ćorav posao (Najbolja pjesma za 2022. godinu po izboru časopisa Avlija)

Иван Лаловић   ЋОРАВ ПОСАО   Ја сам онај из оне колевке, кога који грам је делио да не заврши у инкубатору, млеком смирива...
by Redakcija
0

 
 

Admira Ramić-Idrizović o ”Ženi bez kišobrana” Anele Fetić

ŽENA BEZ KIŠOBRANA Anela Fetić ”Žena bez kišobrana”, Rožaje: Avlija, 2023, str 130   Kada konvoj misli navali, a tišina zagrmi i poprimi znakove duše usnuli slikar na sanjalačkim staništima pronađe djevojči...
by Redakcija
0

 

 

OVO JE SLOBODNA CRNA GORA – mediji za građane – 3

RADIO SLOBODNA CRNA GORA, serijal TV emisija koje pripremaju RTV Pljevlja i NVO Avlija kao jednu od brojnih aktivnosti iz projekta ‘’Ovo je Slobodna Crna Gora – mediji za građane’’ koji je podržala Američka ambasad...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Samira Hodžić-Kajtazović o ”Ženi bez kišobrana” Anele Fetić

ŽENA BEZ KIŠOBRANA Anela Fetić ”Žena bez kišobrana”, Rožaje: Avlija, 2023, str 130   Anelina poezija, ispunjena životom, godinama, usponima, padovima, rađanjem nakon smrti, izranjanjem nakon loma, razotkriva sv...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona
 
Secured By miniOrange