Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Proza

30. Jula 2013.
 

Ela Džanić Baqaeen: Let u novi život

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Ela Džanić Baqaeen

 

LET U NOVI ŽIVOT


Stigli smo u Beograd. Jutro je sivo, tužno, kao da i ono zna da napuštam sve:

Svoj voljeni grad, svoju zemlju, rodbinu, prijatelje, odbacujem jedan život, lijep i ugodan i odlazim u drugi, stran i neizvjestan. Ovo jutro i te kako osjeća bol u mojoj duši… Stigli smo na beogradski aerodrom Surčin.             Mama uzima moju kćerku u naručje, tužnim i bolnim glasom joj govori:

„Ćero moja, da li ću te ikada više vidjeti?„

Ona mala, ni godinu još nije napunila, kao da shvata njene riječi, pa je grli i ljubi. Mala djeca imaju više izražen osjećaj nego odrasli i često ne moraju ništa reći a kažu sve. Jednostavno, oni osjećaju. Gdje god da pogledam, u svojoj duhovnoj izgubljenosti i beznadežnosti, sve mi zamagljeno? Oko nas mnogo ljudi. Svi negdje žure kao da će vrijeme da im pobjegne. Pogledom tražim po čekaonici slobodno mjesto da sjednemo jer avion polijeće tek za četiri sata.

O nebesa, samo četiri sata, četiri sata i odlazim u nepoznato. Misli mi lete, žure i idu nekuda, kao i ovi ljudi na aerodromu. Ne mogu da zaustavim te svoje misli. Strah me i sva drhtim, ali neću taj strah da pokažem pred mamom i djecom. Skrivam taj strah kiselim, lažnim osmijehom. No, ona zna, zna moju bol jer i ona osjeća se isto. Njoj nisu potrebne moje riječi. Ona osjeća, zna sve, a ja ne znam. Ne znam više ništa, u svojoj izgubljenosti. Pronalazim slobodne stolice i trčim da stignem prije nego ih neko zauzme, jer je velika gužva na aerodromu. Mama mi pomaže oko djece, koja su umorna od puta i duge vožnje vozom od moga Bihaća do Beograda. Oči su joj suzne. Tada nisam razumjela njenu bol, nisam znala koliko boli rastanak. U tome trenu nisam osjećala tu bol rastanka tako snažno kao ona koja se “cijepa od svoga čeda”. Ubrzo ću je osjetiti, čim avion poleti i ona će ostati u meni do moga poslednjeg izdisaja, ta duboka bol, bol usamljenog čovjeka. I dan danas ona je još uvijek u meni, u mom srcu i pri svakom uzdahu duša zaboli. Još uvijek je tu i vječno će tu i ostati. Sa tatom sam se rastala u mom gradu, mom Bihaću u kojem ostavih svoje djetinjstvo, mladost, najljepše dane moga života. Naš posljednji zagrljaj se desio na željezničkoj stanici. Ta slika i taj zagrljaj i danas su često pred mojim očima u večernjim satima kada Sunce “umire” negdje na Zapadu, gdje je moja sreća ostala. Još uvijek osjećam, njegove ruke na mojim ramenima, čujem nježni ali tužni glas koji mi govori :

„ Kćeri moja, pazi na djecu i poštuj muža. I da znaš, ovde će uvijek biti neko ko te voli i uvijek će biti ovdje tvoja kuća. “

Moja kuća, oni koji me vole? Sve ostavljam i odlazim. Moje sestrice, tada bijahu još male djevojčice: devet i jedanaest godina. Ispraćaju nas na voz kojim idemo bez povratne karte. Ljube moje mališane: trogodišnjeg sina, koji im je sve na svijetu bio i moju malu kćerkicu, njihovu drugaricu.

Plaču i ljute se na mene jer ih odvajam od njihovih voljenih. Ne shvataju zašto, a ja ne znam niti imam snage da im objasnim. Moja djeca, ali za njih njihova i dio njih.
Te, daleke osamdeset i neke, ja odlučih da napustim svoje mile, svoj grad i svoju državu i sa svoje dvadeset i tri godine odem za voljenim čovjekom, mojim mužem koji se poslije studija u Jugoslaviji morao vratiti u svoju zemlju – Jordan. Moje srce puno ljubavi i tijelo puno želje prema voljenom, divnom čovjeku, ocu moje djece su donijeli tu odluku koja će promijeniti moj život. Zbog njega bih tada (a i danas) sve učinila i zbog njega napuštam sve i odlazim u “neizvjesnost ”. U mome srcu i danas je golema bol i žal, ali ne kajem se, jer duboka i velika ljubav između mene i moga muža i danas traje. Prošle su mnoge godine, a ona je još uvijek jaka.   Tata moj, tatice, naš rastanak je moja najveća bol. Zašto tada ne smogoh snage i ne rekoh ti koliko te volim i koliko mi značiš? Koliko me samo bole sjećanja na suze u tvojim zelenim očima koje si bezuspješno pokušavao sakriti. Oprosti mi, mili moj. Znam da si želio da ti kažem, ali nisam smjela. Bila sam kukavica i bojala se da te još više ne povrijedim.
Vraćam se u stvarnost. Majčina glava na mome ramenu, djeca spavaju u njenom krilu. Prigrlila ih oboje, polako ravnomjerno diše i samo joj se ponekad iz grudi otkine bolni duboki uzdah. Miluje ih i govori im da su oni sve na svijetu njeno. Sjećam se u tome trenu da je dido moju djevojčicu zvao “Zvrka mala”, a mom dječaku je stalno govorio “da je on gazda u kući. Misli su mi isprekidane. Sva sam kao u nekom bunilo. U meni se sve cijepa na atome. Željela bih da odem i da ostanem ujedno ili da ih sve povedem sa sobom, sve moje drage. Neka mračna tišina oko nas. Od bola i straha u duši ne čujem niti vidim šta se dešava oko mene. Potpuna je tišina i kao da je vrijeme stalo. Kao da sam u nekom bunilu. Mama me nježno gurka i polako mi govori :

„Hajde kćeri, vrijeme je. Avion je stigao.“

Gledam je i ne shvatam: Zar je već prošlo četiri sata? Posljednji zagrljaj sa voljenom mamicom:

„Majko, ljubavi moja, oprosti mi za bol koju ti zadadoh mojim odlaskom. Oprosti mi mila moja.“

Na ulazu u avion nas dočekuje stjuardesa. Ljubazno nam se smiješi i pokazuje nam na naša sjedišta koja su na sredini aviona. Smjestili smo se u red sa tri sjedišta. Sjedam na sjedište, djeca su pored mene. Vežem pojaseve sebi i djeci. Nemam straha od letenja, ali me obuzima neka čudna nervoza. Oko mene se svi smiju i glasno pričaju, a mene obuzima strah, veliki strah. Najradije bih vrisnula i rekla im da ućute. Gledam oko sebe kao izgubljena. Avion ogroman, Boing 777, jordanske avio kompanije. Naša mjesta su do prozora i to me raduje. Djeca su zaspala i stjuardesa im donosi jastuke i pokrivače. Već smo u zraku. Naslonih glavu na prozor. Odsutno gledam oblake, koji mi se čine kao da su od pamuka. Gledam ih i pitam se:

„Gdje sam to ja, gdje ja to idem, u neizvjesnost, nepoznato? Selim se iz Evrope u Aziju. Pa ko još normalan može tako nešto da uradi i zašto? Eh, ta ljubav!!!„

Osjećam trnce cijelim tijelom, drhtim, sva se tresem, razne misli mi se vrte, jedna iza druge lete kao i ovaj avion što prestiže oblake. Pitam se da li ću moći da se priviknem na život u Jordanu ili ne. Nije mi mnogo poznat arapski svijet. Nešto malo mi je muž pričao o tome, ali to nije dovoljno. Neka težina me obuzima. Kao da mi je brdo na leđima. Ne mogu da zaustavim suze, teku niz obraze. Srce mi ubrzano kuca:

„Ah, nebesa pomozite mi. Kako ću da odgajam djecu, kako ću živjeti u tome stranom svijetu , kakva će mi biti kuća u kojoj ćemo živjeti, ja, djeca i muž? Da li ću imati slobodu ličnosti kao u mojoj zemlji?„

Moj trogodišnji sin se probudio i gleda me umiljatim pogledom. Srce moje pametno, uhvatio me za ruku i svojim malim nježnim glasom mi govori:

„Mama ne plaši se, ja sam tu, pa zar ja nisam gazda?“

Osmjehnem mu se i kažem mu:

„Jesi, sine moj. Ti si gazda, mili moj.’’

Kako je on osjetio da se njegova mama plaši?
Kapetan aviona nas ljubazno obavještava da se nalazimo iznad Ammana. Poželi nam dobrodošlicu i u tom trenu me uhvati panika.

Sletjeli smo! Tu sam, a kao da nisam tu. Kao da sam u nekom snu. Prisiljavam se na smirenost i polako spremam djecu. Nesvjesnim pokretima stavljam u torbu njihove igračke. Sve to radim automatski , kao da neko upravlja mojim pokretima. Ne osjećam ništa u tom trenutku. Sva sam ukočena i moji pokreti su mehanički. Uzimam kćerku u naručje i sina za ruku. Stojim tako između sjedišta i ne mogu da se pokrenem. Svi putnici su već izašli, a ja kao da sam prikovana za pod aviona. Napokon se trgoh iz obamrlosti i krenuh. Noge mi teške kao olovo, teški mi pokreti ruku. Imam osjećaj da sam u onim pamučnim oblacima koji su sada iznad nas. U glavi mi nešto zuji, kao roj pčela… Evo nas u zgradi aerodroma. Još uvijek sam bez ikakvih osjećaja, koja su u nevjerici da se ovo dešava, potpuno utrnula i kao da to nisam ja, kao da se sve ovo dešava nekom drugom a ne meni. Kao da je sve ovo samo ružan san iz koga treba svaki tren da se probudim. Prolazimo kroz carinsku zonu. Čitam ljubaznost sa lica službenika jer ne razumijem ni jednu jedinu riječ jer govore na arapskom. Stavljam prtljag na kolica i žurim prema izlazu. Ugledam muža koji nam oduševljeno maše. Od radosti mu suze potekoše jer nas tri mjeseca nije video.

Evo nas na vratima. Ispružih desnu nogu van i dodirnuh zemlju, tuđu zemlju koja će od ovoga trena biti moja zemlja. Vani sam, u zagrljaju moje ljubavi zbog koje ostavih moje mile u mom Bihaću , Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji. Početi će novi život u nepoznatom.

Sva pitanja i strah me napustiše jer shvatih da ću imati snage da nepoznato upoznam i prihvatim. Otpočeti će novi život. Odbaciti ću strah, jer znam da mogu i hoću. Nisam sama. Uz mene su voljeni moj i moja djeca. Osmijeh mi se vrati na krajičak usana i nada u dušu.

 

Ela Džanić Baqaeen

Ela Džanić Baqaeen

Ela Džanić Baqaeen je rođena u Bihaću 26. 6. 1959 godine.

Udala se za ljubav svog života 1979. Ima troje djece. Njen stariji sin (rođ.1981.) i kćerka (rođ. 1984.) rođeni su u Bihaću. 1985. godine seli za Jordan odakle je rodom njen suprug i 1990. je rodila najmlađu kćerku u Ammanu.

O njenom karakteru i ljubavi o kojoj uvijek piše, o ljubavi prema Bihaću – rodnom kraju i Bosni i Hercegovini – zemlji u kojoj je rođena najbolje govore njene riječi: “Ja sam sretna jer imam divnu porodicu, jedino što me tuga i nostalgija prati; vječno je u mojoj duši.”

E-mail: ela_dzanic@yahoo.com

Istaknuta slika: http://www.besplatne-slike.net/prevozna-sredstva/avion/slides/putnicki-avion-u-daljini.html



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Grad Sarajevo-Exodus Safeta Zeca predstavljen u Potočarima

Kao dio zvaničnog programa obilježavanja 25. godišnjice genocida u Srebrenici   SLIKARSKI OPUS „EXODUS“ SAFETA ZECA PREDSTAVLJEN U POTOČARIMA   (Potočari-Srebrenica, 07.07.2020) U okviru obilježavanja 25. godišnjic...
by Redakcija
0

 
 

Predstavljena inicijativa Odmori u Bosni i Hercegovini

Od danas aktivna i web platforma www.odmoriubih.ba   PREDSTAVLJENA INICIJATIVA „ODMORI U BIH“ ZA PODRŠKU TURIZMU U BIH   (Sarajevo, 07. juli 2020. godine) Na današnjoj press konferenciji u Botaničkoj bašti Zemaljskog ...
by Redakcija
0

 
 

Bečki proces: Zajednička budućnost – Jedna Europa (Vienna Process: Common Future – One Europe

Diplomatska akademija Beč – Obilježavanje 75. godišnjice (01. srpnja 2020.)   Dana 01. srpnja 2020. god. Platforma Modern Diplomacy, Međunarodni institut IFIMES, zajedno sa najstarijom diplomatskom školom na svi...
by Redakcija
0

 

 

”Prašnjavo sunce” Valerija Kazakova na srpskom

„Прашњаво сунце“ Преведена збирка песама Валерија Казакова   У Београду, у издању Удружења поетских стваралаца (ур. Анђе...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Faruk Ličina: U Luksemburgu ljude cijene po kvalitetu, a ne po pripadnosti vjeri ili naciji

Faruk Ličina, predsjednik ŠURE Luksemburg U Luksemburgu ljude cijene po kvalitetu, a ne po pripadnosti bilo kojoj vjeri ili naciji Faruk Ličina je rođen 1980. godine u Skoplju, a živi i radi u luksemburškom gradu Kayl. Po...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona