Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Proza

19. Februara 2014.
 

Ela Džanić Baqaeen: Nura

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:
Od porodične večere prošla su dva mjeseca. Za Nuru je vrijeme stalo toga trenutka. jer je na večeri doživjela uvredu od čovjeka koji je bio sin od muževe sestre. Nije to bilo prvi put da je neko iz njegove porodice uvrijedio je, ali ovaj put, po prvi put u trideset godina braka, Nura nije mogla da se smiri i proguta uvredu, nego je reagovala šamarom. Njena balkanska krv je proradila, bijes ju je obuzeo i nije se ovaj put mogla suzdržati. Tresnula je šamarčinu polupijanom bijedniku sa uživanjem kao da se sveti svima tim činom zbog uvreda koje je „progutala“ od nekih članova te porodice kroz duge decenije življenja i druženja sa njima, porodice koja je imala potpuno različite običaje nego porodice na Balkanu odakle je došla prije tri decenije, kada se udala za svoga muža i došla u „pustare Irana“ da tu u sreći i ljubavi proživi život sa njim i sa svojom djecom. Međutim, nije bilo tako. Naišla je na zavist, ljubomoru, a umjesto ljubavi i pažnje njegova porodica ju je sa prikrivenom mržnjom gledala na njen bijeli ten, lijepe oči, njenu slobodu ponašanja, osmjehe i otvorenost. Tada se nadala da će biti ipak jednoga dana prihvaćena od njih, međutim godine dugog mučenja u pokušajima da im se dodvori na različite načine nisu urodile plodom i sada je znala da će za njih ostati vječno strankinja. Odlučila je da prekine tu beskonačnu igru njihovog iživljavanja na njoj i „pukao je šamar”. Svi, domaćini i gosti na večeri su bili iznenađeni njenom reakcijom jer su navikli da Nura otrpi svaku uvredu sa osmjehom. Ovaj put to nije bio slučaj jer se uvreda odnosila na račun njene djece i ona je instiktivno, majčinski zaštila svoju djecu. Nije dozvolila da jedan bezobraznik širi laži o njenom djetetu i ošamarila ga je pred svima… Očekivala je podršku svoga muža u tim za nju presudnim i teškim trenucima, međutim on je reagovao kao i uvijek do sada. Bio je zaprepašten njenom reakcijom i osudio je njen čin udaranja šamara muškarcu, što je veliko poniženje u njegovoj patrijahalnoj porodici, a naručito ako je šamar došao od žene…
Sada je sjedila na balkonu svoga stana, koji se nalazio u pustinjskom dijelu grada, pogleda uprtog u neku nepostojeću tačku na ulici. Bila je izgubljena u svojim mislima i nije, kao i obično, primjećivala ružnoću te ulice niti joj je pogled vidio gomile smeća na ulici, niti je čula pustinjski vjetar kako nosa gomile plastičnih kesa i kači ih po balkonima zgrada, uličnim svjetiljkama, drveću. Nije vidjela ni malo drvo kineske narandže koju je nekada sa ljubavlju zasadila u svome vrtu ispred zgrade. Često bi izlazila u svoj mali vrt, da pokupi plastične kese i odnese ih u smeće, da priča sa svojim cvijećem kao što to često čini u svojoj osami, ali su u ovom trenu njene misli bile daleko od ulice i vrta. Kafa koja je stajala na stočiću ispred nje se davno ohladila ali to joj nije smetalo jer joj se to često dešavalo kada je bila izgubljena u svojoj osami. Kafa i cigarete su bili njeni „intimni trenuci“ koji su joj pripadali i u kojima je znala da uživa tješeći se da te dvije stvari mogu da joj zamijene potrebu za društvom, za ljubavlju, za razgovorom, za svojim zavičajem i njegovim lijepim običajima. Bili su to trenuci u kojima je ona najviše pripadala sebi i osjećala neku čudnu, laganu, duhovnu sreću koja joj je tepala njeno ime i govorila:
– Da, to si ti, Nuro i ne mogu istrgnuti tvoju dušu iz tvoga tijela. Da to si ti – Nuro!
Opet, po ko zna koji put, misli joj lutaju kroz prošlost, od dana kada je prvi put ugledala ove pustinjske pejzaže, pa sve do današnjeg dana, kada sjedi i tupo zuri u sumrak koji pada na ulicu. Razmišlja da li je zaslužila ovakav život i to što joj se dešava i je li vrijedilo žrtvovati svoju mladost zbog ljubavi čovjeka koji nema snage da se suprotavi svojoj porodici i zaštiti je od maltretiranja. Razmišlja da nije i ona svojim pristajanjem i trpljenjem doprinijela da se upravo tako ponašaju prema njoj gotovo svi… Sjeća se da je decenijama pomagala njegovoj porodici kada je god trebalo i šta je god trebalao a zauzvrat dobijala porugu i omalovažavanje. Nije joj bilo mrsko ustati u ranu zoru i otići do njegovih da im pomogne bilo šta. Navikla ih je da bude njihovo malo kuče koje na prvi poziv mora da dođe da se gospodar ne bi naljutio. Putovala je dva sata autobusom da bi došla do njih, posluživala doručak njegovim roditeljima, prala veš, čistila njihovu kuću i nije joj bilo ništa teško jer je voljela te stare ljude. Svoju svekrvu je mnogo voljela. Ta dobra, stara žena se uvijek radovala Nurinom dolasku. Širila je ruke prema njoj kada bi je ugledala, stavljala je Nurinu glavu u svoje krilo, milovala je i ljubila govoreći joj:
– Neka te Bog čuva, kćeri moja. Volim te jer si dobra duša, jer si napustila svoju domovinu da bi se privila svojom ljubavlju uz moga sina.
Gurala je ruku u džep i kriomice davala Nuri novac govoreći joj:
– Nemoj da kažeš Rani (njenoj kćerci) da ti dajem novac. Ne treba ona da zna za ove naše male tajne.
Nura je znala da ne treba i ne smije reći Rani za ovo jer Rana je nikada nije voljela. Mrzila ju je od prvoga dana i izvor najveće Nurine nesreće je bila upravo ta Ranina silna i besmislena mržnja koja nije bila ničim isprovocirana jer joj je Nura odobravala sve, trpila njeno terorisanje godinama, sve u nadi da će se jednoga dana Rana osloboditi te mržnje i da će njih dvije početi živjeti u prijateljstvu i ljubavi kao sestre. Međutim to se nikada neće desiti… Rana će cijelo ovo vrijeme samo zagorčavati Nurin život jer je u njoj bilo nešto urođeno što ju je tjeralo da čini zlo ljudima koji su nemoćni i koji ne pružaju nikakvog otopra njenom zlostavljanju… Kada se Nurina svekrva razboljela, Nura je nju dovela kod sebe da je pazi i njeguje jer je bila skoro nepokretna. Hranila ju je, kupala, presvlačila i brinula se o njoj kao o svome bolesnom djetetu. Sve je to radila iz čiste ljubavi prema toj starici, koja je bila svijetla tačka u njenom pomračenom življenju. Zadnjih dana njenoga života, Nura se nije odvajala od starice dok ona nije svoju dušu ispustila na Nurinim rukama. Pogledom uprtim u Nurine oči i blagim stiskom ruke ona se oprostila od Nure i “otišla” sa osmijehom na licu. Nura je nikada nije zaboravila i dan danas žali za njom…
Iz misli je trgnu zvonjava muževog mobilnog, koji je ležao na stolu ispred nje. Uze telefon i pogleda ko ga zove. Vidje da je to Rana. Odmah je znala da se nešto ružno sprema i da će biti problema. Uvijek bi osjetila nadolazeće probleme jer bi joj se stomak grčio, neki čudni strah se uvlačio u dušu a tijelo osjećalo hladnoću bez obzira da li je okolina topla ili hladna. Zovnula je muža koji je bio u sobi i dala mu telefon. Čula je kroz otvorena balkonska vrata kako njen muž govori u telefon:
– Da, da… Ništa ne brini… Biće onako kako ti želiš… “Baj-baj” Rana…
Odmah poslije toga se pojavio na balkonu i nekim čudnim glasom, njoj nepoznatim tonom koji ju je prestrašio rekao je:
– Treba da se izvineš mojoj porodici za ono što si učinila… I sinu moje sestre…
U tome trenutku nešto se polomi u Nurinoj duši, u glavi joj sijevnu bijes, a oči joj pomrači neka čudna sjetlost. Sve što je čula bilo je neprestano ponavljanje tih riječi. Nije znala koliko dugo je taj osjećaj trajao, vjerovatno ne dugo, a onda je obuze neka čudna smirenost koju nikada prije osjetila. Smirenim, blagim i jasnim glasom mu reče:
– E sad je dosta i previše… Ne želim više živjeti pod diktaturom tvoje sestre niti bilo čijom. Ovaj život i ovaj brak nisu naši… Izvinuti se neću jer ja nisam ništa ni pogriješila… Moja odluka je sledeća: Nema nikakvog izvinjenja sa moje strane… Selimo se iz ove mahale u velagrad da nađemo naš mir i našu slobodu. Kada preselimo tvoja sestra neće nikada moći ući u kuću u kojoj ćemo živjeti, za nju tu nema mjesta, a ti si slobodan da ideš kod nje kada god zaželiš. Prihvati ovo što nudim ili ću te napustiti…
Na trenutak lice Nurinog muža je oslikavalo zaprapaštenost koja se pretvorila u tihi inat i bijes. Samo je rekao:
– Pa idi… Vrata su ti otvorena…
Tom hladnoćom svojih riječi mislio je polomiti Nurin otpor i prisiliti je da se izvine jer Nura nije imala kuda ni otići, ni kod koga a noć je već osvajala grad u kojem su živjeli… Nura ustade, nesvjesnim pokretima nazu cipele, ukočenim pogledom ga pogleda i kao u snu pokupi svoj mobilni, nešto novca koje je imala, strpa to u tašnu i bez ijedne riječi izađe u noć. On je ostao začuđen misleći da je to samo “blef” i da će se poslije pet minuta vratiti uplakana jer nikada nije smogla hrabrosti da bude ozbiljna i da ga napusti. Vjerovao je da neće ni sada.
Nura je išla ulicom ka centru grada, koračala korak pred korak, otupljela bez ikakvih razmišljanja, nemajući nikakvoga cilja gdje ide niti ju je interesovalo šta će se sa njom desiti. U gradu u kome je živjela, u to doba noći samo su se prostitutke kretale bez ikakve pratnje, ali nju ni to nije zanimalo. Činilo joj se da se kreće po nekom drugom prostoru u nekom drugom vremenu. Ubrzo je stigla do glavne ulice. Hodala je trotoarom a automobili su se zaustavljali pored nje i vozači su je pitali za cijenu da spava sa njima misleći da je prostitutka. Ona se jadna prestravila. Osjetila je da je na korak od nesreće koja joj se klati nad njenim tijelom i njenom dušom. Stišćući bluzu i tašnu uz tijelo, sva se skupila u očaju žureći ka mračnoj sporednoj ulici u kojoj nije bilo saobraćaja. Iz očiju su joj se slijevale očajničke suze, bolne i gorke, a nijemi jecaji su joj kidali dušu i parali srce. U tome trenu je postala svjesna gdje se nalazi i da je na rubu provalije koja je svaki tren može progutati. Mahinalno je pogledala na sat i vidjela da je prošlo tri sata od kada je izašla iz kuće. Negdje u dubini duše i podsvijesti očekivala je ipak da će je muž nazvati telefonom odmah pošto je izašla i reći joj da se vrati. Međutim to se nije desilo. Bila je u očaju. Možda bi nazvala djecu ali nije željela da svoj bol prenosi na njih i da ih brine. Suze su joj kvasile bluzu, plakala je kao malo dijete jer je bila potpuno sama na opasnoj ulici, sama sa sobom. Pokušavala je da prestane plakati, da se smiri i razmisli šta da radi ali nije joj to uspijevalo…
Tada zazvoni njen mobilni. Pogleda ko zove i vidje da je on, njen muž. Kolebala se trenutak da li da se javi ili ne i odluči da se javi. Reče:
– Halo…
Odgovor sa druge strane dođe kroz pitanje:
– Gdje si?
Ona mu odgovori:
– Na ulici, zašto pitaš?
Njegov glas je bio tih i blag i on reče:
– Jer sam pogriješio prema tebi… Strašno sam pogriješio… Molim te da dođeš kući…
Nuri je srce zakucalo sa radošću. Kroz suze je samo izgovorila:
– U redu… Vraćam se…
Kao da je neko toga trena “smaknuo ružnu magiju” sa njih obadvoje, otjerao je iz njihovog doma… Sve se ubrzo promijenilo. Nura je našla mir i ljubav sa svojim mužem i svojom djecom. Preselila se u velegrad u novi stan sretna kao nikada do sada i SLOBODNA. Sada je ona i prva i poslednja u svome domu, nema više Rane da joj naređuje. Ona sad tek počinje da slobodno diše i živi. Sad je ona nekadašnja NURA – NURA SLOBODNA…


About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Džeraldina Delić: Remzija i Salko (iz knjige ”Ispod crvenog mjeseca”)

Džeraldina Delić: Remzija i Salko (iz knjige Ispod crvenog mjeseca)     Kad sam bio klinac, živjeli smo u ulici gdje je svako svakoga znao, gdje se komšiluk smatrao kao rod najrođeniji, gdje su se dijelile radost...
by Redakcija
0

 
 

Džeraldina Delić: Čovjek je hram (iz knjige „Ispod crvenog mjeseca“)

Čovjek je hram priča iz knjige „Ispod crvenog mjeseca“- autor Džeraldina Delić   Ljepota življenja je u različitostima i poštovanju različitosti. Mnogo je primjera, a jedan od njih je bijeli tanjir od porculana...
by Redakcija
0

 
 

Alija Nametak: Priča o arapskim bedelima u Bosni

Sejjid Emin Akkad je dolazio na godine u naš šeher, gdje je tražio da bude bedel za kakva umrlog bogataša, pa, iako nije nikad bio sâm, ako je bilo i drugih Arapa koji su tim poslom dolazili u Bosnu, on nije nikad ostao da...
by Redakcija
0

 

 

Ivana Đukić: Novi ”Kosač”

Ivana Đukić   Novi ,,Kosač”   Śedi tako u svojoj fotelji zavaljen/a, zagledan/a u budućnost kroz prozor svoje fancy kancelarije, i među mislima probira jednu: “Pa, možda ja i nijesam mašina! Možda i ja im...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Milanka Kuzmić: Kako sam zavoljela školu

Миланка Кузмић КАКО САМ ЗАВОЉЕЛА ШКОЛУ Дошао је септембар а са њим и први дан школе. Док су друга дјеца радосно ишчекивала та...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona