Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Proza

1. Septembra 2013.
 

Ela Džanić Baqaeen: Zamalo da mi klavir padne na glavu

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Ela Džanić Baqaeen

 

ZAMALO DA MI KLAVIR PADNE NA GLAVU

 

Zar je već prošlo šest mjeseci od kada sam, ovdje, u tuđini, daleko od moje domovine? Jutro je. Moj muž odlazi na posao. Ali, koje jutro? Nema svježine ni mirisa jutra kao u mome Bihaću. Rana je zora a već je upeklo sunce. Danima smo ja i muž tražili kuću gdje bi mogli stanovati i jutros nam se sreća osmjehnula: Našli smo je. Muž je veseo i kuća mu se sviđa, a ja razmišljam: „Bože kakve su ovo kuće? Sve ravni krovovi, nigdje onoga, našeg, crvenog krova.“

Meni to izgledalo jako ružno i tužno. Zemlja, u malom dvorištu crvena i tvrda, neko jadno sasušeno drvo, grane mu se povile do crveno-krvave zemlje, jadno i usamljeno kao da nema nade, kao da zna da mu je kraj, da umire, pa se slomilo i osušilo od tuge i teškog, vrelog zraka.

Pokušavam da uljepšam dvorište koje mi ni malo ne liči na moje koje ostavih u Bihaću. Ovo mi, nekakvo jadno, ružno i prljavo u odnosu na moje bihaćko. Dotjerali smo kamion zemlje sa sjevera Jordana jer je tamo zemlja bogatija i plodnija nego ova ovdje mrtvaja, ali ni ona nema boju ni miris moje zemlje. Eh, tugo moja, kako i da li ću se ikada priviknuti na ovaj život?
Kada sam dolazila iz moje zemlje, ponijela sa sam sa sobom ružu, crvenu ružu, koju mi je moj tata poklonio. Pažljivo ju je ”posadio” u grumen naše zemlje, koju je iskopao iz naše bašte, ovio je novinama, svezao kanapom i zalio vodom da ne uvene dok putujem i ne osuši se. I nije se osušila! Eh, moj tata, ne samo da će se ruža osušiti u ovoj pustinjskoj zemlji, nego se i ja sušim, ali se ne predajem. Izdržati ću!
Za divno čudo, ruža se primila i evo i nakon trideset godina, kada, ponekad, prođem kraj te kuće u kojoj odavno ne živim, vidim da je još ima i da je još veća, bogatija cvijetom i još uvijek lijepa. U mislima se zahvalim onima koji sada tu žive i koji se sada brinu o njoj i sjetim se, tebe tata i riječi koje mi izreče tada, na rastanku kad mi dade ružu: „Kćeri moja, zasadi je tamo u daljini, jer njen miris će da ti olakša život u tuđini.“

Misli su mi odlutale u te davne daljine, prošlost i sadašnjost koja mi se čini da i ne postoji.

Da se vratim na početak priče, do kuće u kojoj ću živjeti još dugo godina, dvorišta koje će biti moj izlazak u šetnju i ruže koju ću sa ljubavlju njegovati. Dvorište ima kamenu stazu koja ide od ulazne kapije i ograde koja je visoka skoro dva metra do ulaznih vrata u našu kuću. (Ma koja ograda? Zid kroz koji se ne može uopšte vidjeti ništa ni na ulici, niti se sa ulice može išta vidjeti u dvorištu).
Moj muž i ja smo lijepo uradili cvijetnjak. Počelo je da se pojavljuje malo zelenila u našem dvorištu. Kakva suprotnost? Oko mene sve sivo. Kada dignem glavu mogu da vidim samo zgrade, sive, jednolične kuće, njihove krovove ravne kao terase. To malo zelenila mi pričinjava radost, njegujem ga i pazim. Svako jutro, u cik zore, moram da ga zalijem i operem dvorište i stazu. Ako malo zakasnim ne mogu izaći vani od silne vrućine na koju se nikada neću moći navići. Na kamenu verandu, stavila sam mali stočić i nekoliko stolica, da bi u jutro tu pili kafu. Veranda je natkrivena, tako da sunce rijetko tu zaviri. Završila sam sa pranjem dvorišta i zaljevanjem cvijeća Muž je već otišao na posao, pa ja postavih na sto na verandi doručak za moju dječicu i kafu za mene. Sve je čisto, lijepo i blista od ljepote. Srećna sam jer radim i činim život ljepšim sebi, djeci i mužu. Voda se isparava sa kamene staze i upijam svježinu iz tih čarobnih isparenja. Kad odjednom: BUM!!!
Crna kesa sa smećem pade na sred dvorišta. Kamen na stazi, još uvijek vlažan i smeće koje je ispalo iz kese, koja se raspukla, zalijepi se za stazu. Pogledam gore, put neba u zgradu koja se izdiže iznad moje kuće, odakle mi je paket stigao i vidim ženu koja se sprema da mi pošalje još jedan paket smeća ne obazirući se na to da li ja to želim ili ne. Još nisam dobro naučila arapski, ali u bijesu mi navrše riječi pa joj rekoh: „Magare jedno, šta to radiš? Sad ću ti ovo smeće u tvoju sobu donijeti!!!”

Ona, onako sa podrugljivim osmjehom mi odgovori: „Izvini strankinjo.“

Ja se tada zaista naljutih i planu moja bosanska i krajiška krv, pa se i danas pitam kako sam u to vrijeme znala da joj kažem: „Sad će, ova strankinja, nos da ti zabije u ovo tvoje smeće“.

Uzmem kesu i pokupim svo smeće, pa ljepo se popnem do njenog stana, pokucam joj na vrata i kad ih je otvorila, bacim joj pred noge kesu sa smećem. Ona, zaprepaštena, a ja u bjesu joj kažem: „Sljedeći put kada mi baciš smeće u dvorište na glavu ću da ti ga istresem.“

Ni dan danas nije mi jasno kako sam znala da joj to sve izgovorim kada još uvijek nisam znala dobro arapski. Mora da je to ona moja krv poklonila mi taj dar u tome trenu moga bijesa zbog učinjene nepravde i omalovažavanja od osobe o kojoj ništa ne znam, niti ona zna o meni. Pošto nije očekivala da ću to uraditi, ona je bila zaprepašćena tim mojim postupkom, za koji sada mislim da je bio ružan i da nisam to trebala uraditi. Poče ona meni svašta da govori u izlivu bijesa. Ja pola razumijem, a pola ne. U jednom trenutku, još više ljuta time što mi govori i time što ne razumijem sve što mi kaže, kažem ja njoj na mome jeziku: „Ma, meni se čini da si ti pasla zajedno sa kozama!“

U tome trenu pojavi se iza njenih leđa muškarac, očigledno njen muž i poče da mi se izvinjava na mome jeziku. Ja se iznenadih jer nisam očekivala da iko u komšiluku priča jezikom kojim ja govorim. Pomislih: „Hvala nebesima kada nisam psovala.“

Čovjek mi se izvinu i kaže mi da je studirao u Beogradu. Reče mi da se naviknem na ovo i da pazim kada idem ulicom, da mi ko na glavu ne baci kesu sa smećem, kakvu polomlljenu bocu ili komad starog namještaja. I nešto slično mi se zaista uskoro i desilo. Jedno popodne, kada sam šetala ulicom sa djecom, kanta prljave vode mi se slila na glavu. Komšija mi je obećao da njegova žena više to neće nikada učiniti i to se, zaista, nikada više nije desilo. Kasnije smo postale jako dobre komšinice i danas se još uvijek družimo iako se ona preselila u drugi grad, a ja sam takođe odselila iz te kuće.

Iako se događaj desio davno, prije nekoliko decenija, ja još uvijek, dan danas kada šetam ulicom često podižem pogled, osmatram balkone jordanskih zgrada očekujući da mi neki klavir padne na glavu.

 

Ela Džanić Baqaeen

Ela Džanić Baqaeen

Ela Džanić Baqaeen je rođena u Bihaću 26. 6. 1959 godine.

Udala se za ljubav svog života 1979. Ima troje djece. Njen stariji sin (rođ.1981.) i kćerka (rođ. 1984.) rođeni su u Bihaću. 1985. godine seli za Jordan odakle je rodom njen suprug i 1990. je rodila najmlađu kćerku u Ammanu.

O njenom karakteru i ljubavi o kojoj uvijek piše, o ljubavi prema Bihaću – rodnom kraju i Bosni i Hercegovini – zemlji u kojoj je rođena najbolje govore njene riječi: “Ja sam sretna jer imam divnu porodicu, jedino što me tuga i nostalgija prati; vječno je u mojoj duši.”

E-mail: ela_dzanic@yahoo.com

Istaknuta slika: http://www.besplatne-slike.net/arhitektura-gradjevine/ulica/slides/red-palminih-stabala-u-ulici.html



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

TREĆA MEĐUNARODNA NAUČNA KONFERENCIJA “ETIKA BOSNE I HERCEGOVINE”

INTERNACIONALNI UNIVERZITET U GORAŽDU   TREĆA MEĐUNARODNA NAUČNA KONFERENCIJA “ETIKA BOSNE I HERCEGOVINE”     Goražde, januar, 2021. godine POZIVNO PISMO MOŽETE PREUZETI: poziv za konferenciju   Uvažene Koleg...
by Redakcija
0

 
 

Književni konkurs Udruženja nezavisnih pisaca Srbije

Književni konkurs za kratku pripovetku pod nazivom „357“ i sa temom: Šta nam to učini Kovid-19 ili, kako smo se mi s njim inatili?       Uredništva književnog časopisa „Književne vertikale“ i bibli...
by Redakcija
0

 
 

Una Mugoša: Kako je biti sam

Una Mugoša KAKO JE BITI SAM   Koračaš ulicom, samo sa svojom sjenkom, i u stopu te prati, i samo što je ne zgrabiš za gušu, i počneš da je daviš, i moliš je da te vrati.   Moliš je da se vrati, sa tobom, ba...
by Redakcija
0

 

 

Savez slijepih Crne Gore: AUDIO BASNE

AUDIO BASNE Savez slijepih Crne Gore je u aprilu 2020, na Dan knjige, pokrenuo aktivnost pod nazivom: Audio poezija. Riječ je o prilagođavanju poezije u audio formatu, koja je prvenstveno namijenjena osobama oštećenog vida,...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Anja Žujović: Cirkus

Ana Žujović     Cirkus     Dobro došli u cirkus! Karta je vaša. Koliko košta, Nebitno je sada!   Za tren, Za dva, Pojam o vremenu, Postaće san. I takav biće Vaš svaki dan! Dok kokice lete, A ža...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona
 
Secured By miniOrange