Emina Jusufović
.
ŠUMA
.
Već dugo se spremam napisati priču o jednoj šumi. Kakva će to priča biti ne znam, ne znam ni kako napisati priču o šumi, ali ću je napisati, pa kakogod.
Mnogo mi nedostaje ta šuma iza nanine kuće. Dok sjedim na cjelodnevnim sastancima padne mi na pamet, uronim u nju, uberem nekad i ljubičicu, uhvatim zraku sunca što se probija kroz guste krošnje drveća. “Ekcuse Me Miss”, prene me iz sna. A ja pogledam onako ljutito što me diraju i prozborim: “Yes, yes”, nemajući pojma šta hoće. Često me čudno pogledaju, možda bih nekada trebala reći: “No, no”, razmišljam. Ne znam šta mi je. Progoni me ta šuma što je bila iza naše kuće. Skoro uvijek tamna i hladna, a nekako privlačna. Išla sam tako jednom s poslovnim kolegama na put, svratili smo u velnes, najpoznatiji u državi Kolorado. Između ostalog, bio je tu ogroman akvarijum, i ja sam se zagledala u njega i tako gledajući u ribe uplovila opet u moju šumu.
Eh, kada bih samo mogla da prošetam njom.
Ne znam koliko sam dugo gledala u akvarijum, odnosno bila u šumi, ali kada sam se prenula nikoga nije bilo pored mene, otišli su u sobe spremati se za večeru. Mislim da su tada počeli sumnjati da sa mnom nešto ne štima.
Smith me je upitao – koji mi je bio prilično simpatičan – Miss Iris, is everythig ok with you? – Yes, yes, ok… Know – htjela sam mu ispričati za šumu, ali brzo sam shvatila da to on ne bi mogao nikako shvatiti, pa sam zašutjela.
Šuma me tako ozbiljno proganjala, da sam u jednom momentu htjela posjetiti psihijatra, ali brzo sam se predomislila i odustala od tih američkih gluposti. U početku je bila samo šuma, onda se s vremenom počela pojavljivati i nana, zove me, galami.
“Jesi li to opet u šumi?” pita. “Rekla sam ti da ne ideš tamo sama.”
Ali išla sam, jer bila je to naša šuma, iza naše kuće, koje više nema. Šuma je možda tu, zarasla, podivljala, minirana, ubijena…”Da li je tu?” pitam se. “Ona ista šuma?”
John me pozvao na večeru u najskuplji restoran, osjetila sam po njegovom uzbuđenju da sprema nešto veliko, pretpostavljala sam šta, ali sam glumila. Zaprosio me, gledala sam netremice u njega, njegove crne oči i šta se desilo, uronila sam u šumu, brala sam ljubičice, sva blatnajva, u nekoj staroj haljini, ne baš počešljana, kako priliči djevojčici, i zamišljala kako mi Emir poklanja taj buket ljubičica. On mi se mnogo sviđao, bio je moja prva ljubav. “Gdje li je Emir?” pomislila sam. “Da mi je znati gdje je Emir, je li se ženio… Da nije… Gdje je Emir?”
Nana me opet doziva, ah, ta moja nana… Osjetim stisak, nije to bila nana, bio je John.
“What`s Happening?” pitao me, gledajući me unezvjereno.
“Gdje li je Emir?” rekla sam mu. Nije me razumio, hvala Bogu.
Oh, da, upravo me zaprosio. “Yes, yes.” Pristala sam. John je bio presretan.
Poslije mnogo godina pitao me sta sam tada rekla, pokušao je naći na “Google Translete”, ali nije pravilno zapamtio.
Živim američki san, sa Johnom u Kaliforniji, šuma me nije nikada napustila, i ja ne želim da ode, jer ja onda ne bih više bila ja. Ja sam dio te šume u koju više nikada neću kročiti, sa sobom nosim zidove kuće koje više nema i glas nane kada me opominje. Često je čujem, opominje me za sve i svašta. Moju dobra nana. Otjerali su je u logor. Nije se vratila.
Moju dobru staru nanu otjerali u logor.
Živim američki san u obećanoj zemlji. Ali kako u obećanoj zemlji nema naše šume, nema joj ni slične, nema nane, nema Emira, onih ljubičica…
“Kakva je to obećana zemlja?”
“Amerika je možda obećana zemlja, ali samo za one koji nisu iz Bosne.” Sanjala sam kako taj transparent visi u šumi, i to na engleskom. Tada sam mislila da sam konačno poludjela, ali nisam, samo me šuma zove, pokušava sve da joj dođem, da platim da se očiste te mine, da napravim možda neku kuću gdje bila nanina, i da šetam šumom. Eh, mogla bih ja to. Za inat, svima, i Americi i njihovim snovima. I tako kažem Johnu, a on me gleda kao ludu, on do tada nije ni riječ čuo o mojoj šumi. Pita gdje je šuma, kakva kuća, mine, nisi mi pričala o baki, excuse.
“Eh, Johne”, mislim, “Beat it…”
Kada uradim to, završit ću ovu priču…
