Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Proza

9. Decembra 2013.
 

Emina Jusufović: Žena koja se nikada ne smije

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

– Našli su jutros ženu, voda je izbacila kod Šamca, ona je to – govori brzo Ahmo dok veže biciklo za stup rasvjete.
– Treba joj javiti kćerki u Austriji, ako ona ne bude htjela doći neće je imata ko sahraniti – odgovara Raif smeteno.
– Jah, takva joj smrt ko i život – dodaje električar Mirko.
– Mirko, imam pismo za tebe – pridružuje im se poštar Tomo.
– Nemoj mi davati ako su računi – smije se Mirko.
– Opet će poskupiti struju – kaže Raif, i nastavljaju dalje razgovor, brzo zaboravljajući na ženu iz rijeke.

Na vrhu čaršije, u podnožju guste šume, odvojena od ostalih, bila je Dudina kuća. Možda zato što je naspram drugih kuća raspoređenih u blizini, njena bila na osami, činilo se da je i ona tako odvojena od drugih, pa su je označili kao drugačiju i posebnu, jer neobični li su ponekad aršini po kojima čaršija obilježi nekoga kao čudaka ili samotnjaka, kao manje vrijednog ili nedostojnog, te ga istisne iz, po njenim mjerilima, prihvatljivog kruga. Toliko su neobični da razlog tome, eto, nekad može biti položaj ili izgled kuće, mjesto rođenja, zanimanje roditelja, ili, pak, samo ime insana, i još mnogo toga što nema ama baš nikakve veze sa tim čovjekom. Rijetko se iko upita kakav li je on u duši, šta li želi ili sanja, nego ga odbaci kao staru istrošenu krpu, siguran da zna sve o njemu, a nemajući pojma da ga ne poznaje ni onaj jedan gram što se može izvagati na kakvoj pohabanoj vagi. I u ovom, Dudinom, slučaju bilo je dosta sličnosti. Za sve je bila ona “čudna” a neki su čak išli tako daleko da bi često nepominjali da je kao, eto, ne vole ni sresti, jer im svojom natmurenošću pokvari dan. Niko od njih, kao po prećutnom dogovoru, nije je u njenoj odvojenoj kućici posjećivao, niti je iko volio da mu dođe u posjet, pa i kada bi kadgod navratila, što je bilo dosta rijetko, skoro nikako, oni bi se mrštili i ono nazor je usluživali i jedva da bi s njom koju progovorili, osim onako radi reda. I niko od njih, ama baš niko, nije nikada pričao, kako je to hrabra žena, jer je u životu zadesilo bezbroj nedaća i teškoća.
U tu neuglednu i uskogrudnu čaršiju došla je sa šesnaest godina, sada slobodno možemo reći, na prevaru. Bila je rodom od Zvornika, i pričalo se da joj je otac bio priznat čovjek, te da su imali sluge, a to je nekada bila najbolja mjernica bogatstva. Ona je bila neviđena ljepotica, visoka i kršna sa dugom, za naše podneblje veoma neobičnom, crvenom kosom. Smucajući se po tim krajevima kao otpušteni vojnik negdje je na nju nabasao Atif, inače u svom kraju poznat kao propalica, kockar i pijanica. Niko nikada neće znati da li je on bio upoznat sa bogatstvom njenog oca, da li ga je to omamilo ili samo njena ljepota, ali napravio je neobičnu smicalicu koja je njenu sudbinu izokrenula naglavačke. Znao je on da se dotjera i ulašti, kao i sve propalice ponekad, pa bi čovjek gledajući ga rekao da je to, uistinu, pravi naočiti gospodin. Upravo je takav otišao Dudinom ocu i kao pravi kockar povukao potez koji sigurno dobija. Ispričao je on starom poštenom muslimanu, da mu je njegova kćerka poklonila svoju djevojačku čast, ali da se starac ne plaši, on, Atif, ne bježi od odgovornosti, i on će da je ženi. Ne prepuštajući ništa slučaju uložio je i džoker te nadodao da on, inače “veliki zemljoposjednik”, mora ubrzati povratak kući a samim tim i njihovo vjenčanje, jer ga, za Boga miloga, čekaju tamo velike obaveze. Starac mu je, nemajući puno izbora, teška srca dao pristanak. I tako se Duda, nikako ne shvaćajući šta se dešava, veoma brzo našla na vrhu nepoznate čaršije, okružena šumom, izolovana i siromašna. Čim je ona ugledala neprohodni put, koji je iz čaršijske udubine vodio na sam vrh gdje se prostirala gusta šuma koja je natkrivala čaršiju, uvidjela je da od Atifovog bogatstva nema ništa. Zajedno sa Atifom je krčila šumu, da bi mogli podignuti kuću. Dotadašnjeg života u roditeljskoj kući sjećala se kao izgubljenog raja.

Predstojale su joj duge i teške godine sa čovjekom duplo starijim od nje, pijancem i varalicom.

Kada je krenula iz roditeljske kuće duboko u duši, rijetko pogrješivom ženskom intuicijom, predosjetila je da joj nema izlaza, i da je čekaju godine patnje. Mireći se sa sudbinom, jer žena tada pa i danas prije se mora pomiriti sa nametnutim nego muškarac, izrodila je četvero djece. Tri sina i kćerku.
Da li to tako uvijek ide sa ljudima što im sudbina natovari breme ne znamo, ali znamo da ona sreće nije imala ni sa tom djecom. Nekako se činilo da je ne vole, ali, kažu, nemoguće je da dijete ne voli majku, pa ćemo reći, uzimajući to u obzir, da je nisu poštovali a ljubav nikad nije vidljiva bez poštovanja. Satrvena takvim životom, koji je iznenada pomeo, nikada se nije snašla, te bi se i poslije dvadeset godina ponekad budila okrećući se oko sebe i pitajući se gdje se nalazi. Tek kada bi pogledala kroz prozor trošne kuće i vidjela s jedne strane hladnu čaršiju u kotlini a s druge gustu šumu, sjetila bi se da je daleko od rodnih polja svoga djetinstva.
Koliko li ljudi tako proživi život kao ona, želeći da su negdje drugo, na nekom drugom mjestu na kome su nekada bili sretni a koje su nepovratno izgubili.
Veoma brzo je ona zavijeka izgubila osmijeh, i bila je žena koja se, uistinu, nikada ne smije. Jedini zračak njene sreće, koja je, poslije će se ispostaviti, bila neznatna i kratkotrajna, pojavio se kada je njen sin dobio neželjenu kćerku.
Tužna sudbina te djevojke, lišene roditeljske ljubavi, posebna je tragedija kojoj se sada ne možemo posvetiti. Ali važno je napomeniti neke sekvence njenog životnog puta, jer je njena nesreća usko povezana sa Dudinom kratkotrajnom srećom, a nije li uvijek tako, nekom je noć a nekom blistav dan. Dudin najstariji sin Safet bio je slika i prilika svog oca propalice. Tako slijedeći njegov put rano se odmetnuo od kuće, te se, bit će i tri pune godine, nije nikome javljao, da bi onda kada su ga skoro svi prežalili, vjerujući da je završio u kakvom kanalu zatrpan blatom svoje silovite prirode, došao kući i to ne sam. Doveo je sa sobom ženu, neobičnog imena za te brdovite krajeve, Kosanu. Svi, ipak, radosni što ga vide živog nisu ga puno zapitkivali gdje je upoznao Kosanu, niti su se puno čudili što je ona, inače veoma lijepa žena, bremenita i to već u šestom mjesecu.
– Zašto li se dešava da lijepe žene često završe s kakvim probisvijetom?!
Da ne dužimo puno, poživjela je ta Kosana u staroj kući na vrhu čaršije možda i pola godine.
Drugi ili treći mjesec po rođenju zdrave djevojčice, nikome ne govoreći ni riječi, napustila je bez okretanja malu čaršiju, dijete i Safeta. O njoj se poslije više nikada nije čulo ni glasa. Safet je u početku tugu liječio u alkoholu, ali se, na iznenađenje svih, veoma brzo pribrao i ponovo oženio. Nova mlada je bila izdanak stare čaršijske porodice sa pozamašnim imetkom, i jedini njen uslov za sretan brak je bio da nema nikakvu obavezu prema Safetovom djetetu, niti je htjela, to je izričito zahtjevala, ikakve pritiske da se pojavljuje u kući podnu šume.
Safet je odmah prihvatio njene zahtjeve i bez ikakvog premišljanja odbacio i dijete i majku i kuću podnu šume, i sve što je bilo iza njega, te se ljudima često činilo da je to sada neki drugi čovjek, uglađen i fin, pa skoro gospodin, moglo bi se reći. Prestao je piti, te se u potpunosti posvetio svom novom životu i supruzi s kojom je proživio narednih trideset godina života, nikada ne pitajući za svoju ostavljenu kćer, iako poslije nije imao drugu djecu, jer mu je žena bila nerotkinja.
Ta djevojčica, za čiju smo sudbinu već rekli da je jadna i teška, ostade u kolijevci bez oca i majke, koji su, što je još bolnije, to sva ostavljena djeca tvrde, bili živi za druge samo za nju mrtvi. Djevojčica ostade kod Dude, koja je odgajala s pažnjom i ljubavlju, i u njoj pronašla tračak davno izgubljene sreće. Međutim, kao po nepisanom pravilu da jadnim ljudima sreća nije obećana, pa i ako ih nekad potrefi bude to obično slučajno skretanje na njenoj putanji, koje nikada ne traje dugo a kamoli vječno, i njena je bila kratkog vijeka. Čim se djevojčica zadjevojčila pojavi se kod nje kobna ćud, naslijeđena od oca ili majke, u njenom slučaju je bilo svejedno, jer oboje su bili ljudi stranputice. Sve češče se noću iskradala iz kuće, dočekujući zoru sa raznoraznim sumnjivim tipovima, koji su Bog zna odakle dolazili u malu čaršiju.

To potraja oko pola godine, sve do njenog konačnog odlaska s jednim od tih mladića, kasnije se čulo da je su negdje u Italiji i da su dobili dijete.
Dudu, koja je odgojila i jedina prihvatila je ostavila bez riječi oproštaja, te je i lišila bilo kakvih vijesti o sebi, nikada joj se više ne javljajući.

Pete godine po njenom odlasku, Duda se nije pojavljivala u maloj avlijici trošne kuće, niti je ko viđao u čaršiji. Ne zna se ni koliko je vremena prošlo kada je čaršija uvidjela da ona više i nije među njima. Neki su poslije toga spominjali da su nađene njene papuče kod stare vodenice, slutili su da je skočila u nabujalu vodu i objašnjavali taj očajnički čin njenom oduvijek čudnom prirodom, i niko, baš niko, nije pomenuo moguće razloge, iako su ih svi, manje-više, znali.
Čudan li je svijet čaršijski.

 

Emina Jusufović

Emina Jusufović

Emina Jusufović je rođena 24. 11. 1981. godine u Doboju, u Bosni i Hercegovini.

Osnovnu školu i gimnaziju završila u Maglaju, u kojem boravi do 2000. godine kada se seli u Sarajevo. Diplomirala književnosti naroda Bosne i Hercegovine na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 2007. godine. U Sarajevu pored studiranja radi i na radio stanicama.
Još u osnovnoj školi piše pjesme i kratke priče, koje su bile objavljivane u časopisima, kao i pozorišne komade koji su, također, izvođeni.
2007. godine seli se u Njemačku, tačnije u glavni grad Bavarske – Minhen.
U Njemačkoj radi za organizaciju čiji je cilj djelovanja pomoć integrisanju doseljenika u navedenu zemlju. Njen rad pri organizaciji bazira se prvenstveno na radu sa djecom.
Također, paralelno, dvije godine učestvuje u organizovanju manifestacije “Dani Balkana”, koja se u Minhenu svake godine održava pod pokroviteljstvom bavarske vlade.
2012. godine uvrštena je u publikaciju “Ko je ko u bh.dijaspori – pisci”, koju je izdalo Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine. Aktivno se bavi pisanjem i u pripremi je njen prvi roman i zbirka pripovijedaka. Trenutno živo na relaciji Njemačka – Bosna i Hercegovina.

Objavljena djela:

Stjuardesa, Kapija istoka i zapada, Sarajevo, 2010.
Najkraća priča života, Najkraće priče 2010, Beograd, 2010.
Posljednja bosanska kraljica, Bosanska kraljica Katarina, Zenica, 2010.
Dva fildžana, Duhovna konekcija, Sarajevo, 2011.
Varljiva svjetlost, Jedan život u manje od devesto znakova, Beograd, 2011.
Traganja, Portal Bošnjaci.net
Neka zvone zvona, časopis “Avlija”, Rožaje, 2012.
No Place Like Home, Žena/Majka u vremenu rata, Univerzitet u Sarajevu, 2012.
Kontakt podaci: E-mail: jusufovicemina@yahoo.com

Istaknuta slika: Emina Jusufović, privatna arhiva



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

8. konkurs časopisa ”Avlija” za najbolju kratku priču i pjesmu za 2018. godinu

Redakcija časopisa za kulturu, književnost i društvene teme AVLIJA iz Rožaja raspisala je 8. međunarodni konkurs/natječaj za najbolju neobjavljenu kratku priču i pjesmu u regionu za 2018. godinu. Konkurs je otvoren od 1...
by Redakcija
 

 
 

Jovanka Božić: Antifašistički spomenici u Valjevu (FOTO)

Fotografije snimila profesor sociologije Jovanka Božić (1953) Valjevo. Bavi se poezijom, prozom, slikarstvom. Dobitnica nagrada za književno stvaralaštvo. Zastupljena u antologijama, zbornicima. Objavljuje u listovima i ča...
by Redakcija
0

 
 

Svetlana Radosavljević: Tačka na zidu

Светлана Радосављевић   Тачка на зиду     Негде, некада давно у далекој земљи некој живео писац један. За њега нису зна...
by Redakcija
 

 

 

Jelena Jevtić: Predstava života

Јелена Јевтић   ПРЕДСТАВА ЖИВОТА   Колико кошта клупа у парку? Је л` удобна? Каже онај господин да је ипак картон најудоб...
by Redakcija
 

 
 

Dvije pjesme Vlada Jovića

Vlado Jović     SAMO ZA TEBE . Ovo je pjesma koju ću sakriti pomno. Poput nekoga dragocjenog tereta. Čuvati ću ju škrto i budno. Sebično, poput jedinorođenog djeteta. I nigdje o njoj neću ostaviti traga ni spo...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona