Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Proza

23. Oktobra 2017.
 

Emina Vildić: Pismo

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Stiglo je pismo. Neočekivano. Ponovo… Dok su izborane ruke pune tuge i bola, lagano ali i sigurno s svakim teškim uzdisajem njene ispaćene duše, otvarale tek pristiglo pismo po glavi su joj se motale čudne misli. Pitala se, već ko zna koji put, kako ubica njene mile i neprežaljene djece ima časti i dostojanstva da je moli za oprost?! To nisko biće, jadno ljudsko biće! Ubica! Čudovište!

I svaki put, pri dolasku ovih pisama, koje je “on”, gospodin ubica, slao duže od deset godina, “ona”, majka-nekadašnja, bi padala na koljena umivajući ovo umorno tijelo suzama koje su izgubile svoju kršnost i snagu. U mislima su joj tekli nizovi slika, odnosno neprepoznatljivi ostaci beživotnih tijela nekada punih života, nade, čistoće, iskrenosti i smjeha… Godinama je čekale na ove ostatke, nadala se da će odnekud ovosadašnji komadići njenih voljenih postati ponovo ljudi, djeca. Nadala se iznova i iznova njihovim milim ručicama oko njenog vrata. Žudila je za rječju zvanom majka! Kćerkica od pet godina i sin, nepunih osam godina… kako su joj samo nedostajali. A ova pisma!?  Ah!… Samo su je podsjećala na gubitak. I ispitivali su njenu vjeru. Zaboravljala bi vihore i pošasti koje je rat donio, zaboravljala bi i glad i žeđ, neprospavane noći pune straha. Nije se više sjećala ni zvukova tame, ni njenih sluga. Jer nedostajala joj je ljubav! I da voli i da bude voljena.

A pisma tog drznika, tog zlog čovjeka, su bila sluga šejtanova koja su trgale njeno nazeblo srce. Iz njegovih pisama je saznala da je navodno, slučajno metak njegove puške pogodio njeno dvoje djece. Bila je to rafalna paljba a oni su se našli na putu… On nije želio… nije znao… zaledio se! Ovo su bile riječi koje su popunjavale bijelu prazninu na papiru. Već duže od deset godina drhtavom bi rukom pisao ove riječi. Jedne te iste riječi, na isti način i istim redom. Kako su samo ove riječi palile vatru u njenim grudima, kako su bile teške poput crne zemlje koja je pritiskivala njena pluća. Nije mogla disati. Gušila bi se u vlastitoj tuzi. Tako je bilo i ovo jutro kada je otvarala pismo bez imena pošaljioca (jer on nije pisao svoje ime) a naslućivala je da je od njega. Čitala bih ih jer je duboko u sebi htjela da pronađe jake razloge za njegov gnusan čin. Željela je da nađe sićušan atom njegove ljudskosti pa da shvati… nije mogla pretpostaviti da će ovo pismo biti drugačije, ne njegov sadržaj već način slanja. Lično on, gospodin ubica ga je predao. Nije imao snage da je gleda u oči. Oborene glave i olovnim koracima je koračao ka njenim vratima. Pun nade za oprostom, pun kajanja, ispunjem strahom i stidom stao je pred njena vrata. Gledao je kako pada na koljena i plače. Pao je i on, plakao je… nije ga primjetila sve dok se u određenom trenutku, kada nešto i treba da bude suđeno pa da se i dogodi, nisu ukrstili pogledi njihovih ispaćenih duša. E tog trena je shvatila ko je pred njenim vratima. Šutjeli su. Plakali su. Drhtali su…

Napokon je skupio snage da izgovori tiho i hrapavo: “Halali”. Kleknuo je… Ona, majka dvoje slatke i nevine djece pogledala je ka ulici. Na ulazu kapije njenog lijepo dotjeranog dvorišta stajalo je dvoje djece; slatka djevojčica plave kose i umiljatog lica, dječak, jak, ponositog stava, držali su jedno drugo za ručice. U isti glas zborili su: “Oče”.

I žena je kleknula, obuhvatajući lice rukama, sklanjala je suze… kako su samo ličili na njene mladunče koje je mnogo voljela. On više nije bio ubica, zao čovjek, šejtanov sluga, drznik i pokvarenjak. On. On je bio otac! Sve joj je ovo nanosilo dodatnu bol, kakvu do sada nije osjetila, bol zbog shvatanja snage da se možda i može oprostiti, zbog onog božanskog u svima nama, duboko smještenog u samoj srži duše i srca, urezanog u plemenitim mislima koje nam je tako teško reći i priznati njhovo postojanje jer nas zbunjuju na takav način da nas sve čine ljudima, bićima s manama i vrlinama… Tužno je kako se iz nekih neobjašnjivih i objašnjivih razloga ljubav zaboravi pa se osjećaji u nama gomilaju kao u stovarištu potrošne robe i tako s vremenom postaju tegobni, smrdljivi, čemerni. Teške emocije, pune gorčine umotane u prilive bijesa, mržnje… Šutjeli su. A već su sve jedni drugima rekli. Jedan njen dodir, težak dodir, po njegovoj glavi je bio znak milosti koji su svi zajedno čekali godinama. Bez i jedne riječi. Tiho. Lagano. Rastali su se. Svi su znali jedno, a to je sljedeće:

Oprostila je dovoljno, onoliko koliko je i trebalo ali ne u potpunosti, i nije zaboravila, vjerovatno i neće. On se dovoljno osjetio čovjekom da  dostojanstveno dočeka novo jutro…

Neponovilo se.

 

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Emina Vildić, rođena 1981. godine u Tuzli, Bosna i Hercegovina. 2007. godine završava Odsjek  turskog jezika i književnosti Filozofskog fakulteta u Tuzli, a 2010. godine stiče zvanje magistra Turskog jezika i književnosti na Fakultetu književnosti i filozofije Univerziteta u Sakarji-Turska. Kao doktorant nastavlja školovanje koje je još uvijek u toku na pomenutom odsjeku Univerziteta u Turskoj. Objavila par naučnih i stručnih radova iz oblasti turskog jezika i književnost.

Objavljene pjesme: Pisci i književnost “Međunarodna zbirka poezije – Rijeka Stihova”, Split, 2017. (https://www.facebook.com/pisciknjizevnost.pik/photos/a.742833162475725.1073741828.741769035915471/1459958100763224/?type=3&theater), Kreativna radionica Balkan “Zbornik haiku poezije 2017” (knjiga u pripremi;https://www.facebook.com/pg/Zbornik-HAIKU-Poezije-292722607820093/posts/ ), Udruženje Nezavisnih Pisaca ‚‚Eho dobre reči‚‚ (maj 2017, https://www.smashwords.com/books/view/727667), Kreativna Radionica Balkan “Zbornik radova KR Balkan 2017” (http://www.krbalkan.rs/zbornik-radova_krbalkan2017.html ), Zbirka poetskih i proznik radova “Paralelni svjetovi” 8. KNS Međunarodni književni susreti (Sarajevo, maj 2017, http://www.kns.ba/index.php/vijesti/aktuelno/156-izbor-poetskih-i-proznih-radova-za-zbirku-paralelni-svjetovi), časopis “Bosanska Sumejja” (januar/februar 2005).

Proza: Časopis “Avlija” portal za kulturu, književnost i društvene teme (https://www.avlija.me/proza/emina-vildicsavjest?utm_campaign=shareaholic&utm_medium=facebook&utm_source=socialnetwork ), Udruženje “Mokranjac” Zbornik Hod po muzici, 2017, Udruženje „Musa Ćazim Ćatić“ Ođak, Münchem, književni natječaj „BAJRAMSKE PRIČE“ za najbolju neobjavljenu bajramsku priču (https://www.facebook.com/huseinhuska.ismailovic/posts/1733934999956343 ),Portal “Istočni Biser” stručni rad ‚‚O mirisima romana ‚Dva cvijeta ljubavi‚‚ turskog alima i književnika Ömer Nasuhi Bilmena” (https://istocnibiser.wixsite.com/ibis/single-post/2017/07/27/O-mirisima-romana-„Dva-cvijeta-ljubavi“-turskog-alima-i-književnika-Ömer-Nasuhi-Bilmena)i esej “Putovanje nakraj noći” (https://istocnibiser.wixsite.com/ibis/blog/tag/Putovanje%20nakraj%20noći).

Prijevodi: Tufan Gündüz “Alahimanet Bosno-Migracije Bošnjaka na teritoriju Osmanskog carstva (Istanbul, 2016), Džemaludin Latić ‚‚Mjesečina endeluske noći” (2015, neobjavljen prevod), Ömer Nasuhi Bilmen „Dva cvijeta ljubavi” (Sarajevo, 2013).

Donja Višća, 75270 Živinice, Bosna i Hercegovina.

eminavildic@yahoo.com, eminabosna05@gmail.com,



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Fadil Kardović: 188 godina Kučanskog džemata

            Zapisao hadži Fadil M. Kardović, prof. 188 GODINA KUČANSKOG DŽEMATA Osnovni motivi mog bavljenja ovom materijom, sadržani su u već osvjedočenim saznanjima da se sve što se pamti zaboravlja, a sve ...
by Redakcija
 

 
 

Miloš Ristić: Pripovedačko delo Dragoga Tasića

Приповедачко дело Драгога Тасића   (Узвремене, Адвокатске и Транзицијске приче)     Пре него што уђемо у дубљу анализу...
by Redakcija
 

 
 

Neka Izrael okonča okupaciju Palestine i ispoštuje rezolucije UN-a i imaćemo trajan mir

Nj. E. ambasador Države Palestine u Crnoj Gori      NEKA IZRAEL SAMO OKONČA OKUPACIJU PALESTINE I ISPOŠTUJE REZOLUCIJE UJEDINJENIH NARODA I IMAĆEMO TRAJAN MIR   Danas nas je 5 miliona Palestinaca u Gazi, na ...
by Redakcija
 

 

 

Amela Junuzović: Život je varka

Amela Junuzović . ŽIVOT JE VARKA . – Oče… Oče! – Kaži Merima sine – Dođi popij lijek. – Idem brzo. Ah, moj otac uvijek zaboravi na lijekove kao da ne želi živjeti. Svaki put mu moram govori...
by Redakcija
 

 
 

Enesa Mahmić: Strune u dalekim vrtovima (Prva nagrada za najbolju pjesmu u regionu za 2017. godinu)

Enesa Mahmić     STRUNE U DALEKIM VRTOVIMA     Padala je kiša granata Starac iz Vlasenice kojem su ubili četiri sina pjevao je: Bosno moja, divna mila, lijepa, gizdava, aaaaaaaaaaa Drhtale su izrađene, mršave r...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona