Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Proza

17. Januara 2013.

Emina Vučelj: Moja zemlja u meni

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

Na stećcima ruke mojih predaka mirno podignute, raširenih prstiju. Kao da nam mašu. Kao da nas pozdravljaju, ili nas zaustavljaju.

Ako nam mašu, onda žele da nam kažu: Tu ste, sretno vam na zemlji svojoj, zemlji predaka koji nikome nisu činili zlo, već živjeli na ovoj zemlji čuvajući svu njenu ljepotu i dobrotu za buduća pokoljenja. Sve njive, livade poput ćilima šarene i mirisne, njive plodne i rodne, planine visoke poput zelenih jorgana griju Bosnu, jezera kao oči gorske, smaragdne rijeke poput goriva vijugaju plodnim dolinama. Čas se umire ravnicom, čas huknu niz brda i planine preko kojih su se pružili mostovi u Mostaru, Višegradu, Bihaću, spajajući obale zelene. Vitkim rukama ruke spajaju. Ljude spajaju. Povezuju srca nadom – veziljom.

Ako nas pozdravljaju, onda nas pozdravljaju što smo tu, svoji na svome, na zemlji svoji predaka, vjerni stotinama, hiljadama godina, u ovoj Bosni brdovitoj, plahovitoj, stjenovitoj, ali toploj, pa kao da joj njedra počinju od Bužima sve toplije do Mostara. Skrila nas u svoja njedra od Une do Neretve, od Save do Drine, a mi smo njeno veliko srce koje pulsira samo za nju.

„Aferim!“, kažu nam ruke sa stećaka podignute, i pozdravljaju, i ne samo nas, već pozdravljaju i mašu svakome dobronamjernome putniku-namjerniku u ovoj zemlji.

Tvojoj zemlji,

vašoj zemlji,

mojoj zemlji,

našoj zemlji.

 

Ako nam govore da stanemo, onda nam kažu: -Stanite i zamislite se nad svojom zemljom, nad svojim životima, nad svojom sudbinom, nad svojim budućim generacijama. Ima li šta ljepše od svoje zemlje, od slobode, od mladosti? Stojim, a sjećanja naviru kao biseri rijeke Une, nižu se: aladže na nanama našim kao istkane sedžade bosanske, i šuštanje mehkih dimija poput grana behara, te žene Bosanke tananim lukom povijene. Sehare sa boščama i boščalucima, u svakom miris narandže, vezene mahrame sa kerama, miris gurabija i rahatlokuma, a na dnu, dolje, ispod svega, ušuškana Knjiga kadifom umotana. Kraj pendžera, u majčinom krilu, kroz vezene zarove, kroz mušebake, vire glavice, nestašne i bezbrižne, dječije.

Bosanci, vitezovi visoka čela i uzdignute glave, ljudine koraka duga i čvrsta. U očima im vatra i sunce, u licu zornost i bujrum, u rukama i pero i mač, pa u svakom njih vidim i mu’mina i junaka, i hizmećara i muderisa, i alima i agu, i bećara.

Djeca kao cvjetovi, kao bulke, kao cvrčci, kao mravi.

Djevojke kao golubice, stasite. Svilene, konačno, kose rasplele, pa kao da im ptice krilima na ramenima lepršaju. A svaka vlas-konac svilen, bršljan zelen, i, povrh njega, krošnja dunje mirisne.

Momci stasiti kao jablanovi, čvrsti kao stijene. U mišicama njihovim kremene krijesnice, u glavama bezbrižnost i sreća, u licima i očima vedrina, iz koje, čudom nekim, lahko munje sijevnu i zagrmi, ako zatreba.

„Gdje sam tu ja?“, pitam se. Stojim ispred podignute ruke i, eto, vidim Hasanaginicu, negdje u Džennetu svoju djecu obgrlila, Mešin Ahmed Nurudin na onome svijetu pogledom zidove ruši i cvijetne staze sadi, mimare Sinana i Hajrudina, kako kamen po kamenu nižu, i, obale i svjetove spajaju, a njihove ruke dugačke, preko mostova čvrsto se stežu i zdrave. Vidim sreću i suze radosnice u očima Ferhat-paše i Gazi Husrev-bega, sa kojima se, samo na nekoliko, abdest uzeti može, tu čistu dušu Ajvaz-dedinu ispred napuklih stijena prusačkih iz kojih bistra voda teče. Karađoz usred mostarske medrese uvakufljenu sreću na dlanu drži, kao dragulje. Kao ajete časne: “Pa ko  uradi i koliko trun dobra-vidjet će ga.“

I gle, na drugom kraju Bosne, skoro od Save, tutnji vojska bosanska, a sa gradačačke bijele kule gleda ih vjerna ljuba Huseinova. Krenuo Kapetan da brani Bosnu kroz kapetanije i sandžake. Preko sedam, preko osam, preko mornih, preko gorkih…

O Bože, gdje sam tu ja? Šta to od mene traži ta podignuta desnica mojih predaka? Ispred mene je veliko raskršće i svi putevi zovu. Kuda? Kuda da krenem? Nikuda. Ostajem ovdje, ali drugačija, sa drugačijim razmišljanjima i drugačijim prohtjevima, nekakvim sasvim novim. Svojim. Preda mnom se ruše granice, otvara Svijet svoja vrata, a ja sam sa ulazne kapije Evrope. Tu sam, sasvim blizu. Podignute ruke stanem i zamislim se, dobro razmislim, okrenem se i krenem ka Evropi, ka modernim vremenima, u osvajanje novih znanja. Da učim, čitam, proučavam, da pišem svojoj i o svojoj Bosni i da sve što je moje zaključam u naninu seharu, a ključ, on je u mojoj duši. U mome srcu. U mojoj glavi. U visoko, stameno uzdignutoj desnici. Na vjernost i čast uzdignutoj.

Što zaklinje se:

Ja, dobra Bošnjakinja,

Zaklinjem se, Tebi, Bosno

Pravi prijatelj ću Ti biti

Od sele

Dovijeka!

Na pravi put ću, Ti, Majko, izaći

Gordost

Slavu

Ljepotu imena Ti

Prenosit ću svijetom k’o skromni Bašeskija

Istinu zborit ću Istinom

Da ti se, bez srama, k’o Odisej Itaki,

vratim

Vjerna Ti,

k’o Umihana ljubavi Mujinoj

zaklinjem se, Tebi, desnicom

Pazit ću

da ne idem malena

ispod zvijezda;

Željet ću da

na svom koncu

mjesto u prah

prijeđem sva u zvijezde

Da potomcima

k’o vjerni radiša

skujem čun-prevoznik

preko Modre rijeke.



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Emina Jusufović: Stjuardesa

Emina Jusufović   STJUARDESA . Lijepo je, kažu, kada se čovjek probudi rano ujutro pa se onako od srca nasmije. Hem, što je lijepo, a, hem, što je zdravo, kažu. Onako za dušu dobro dođe, pročisti te taj smijeh a d...
by Redakcija
0

 
 

Vlado Jović: Odgoj i higijena ruku obitelji Kulenović

Vlado Jović   ODGOJ I HIGIJENA RUKU OBITELJI KULENOVIĆ   Ademir Kulenović zvani Žmirke nemalo se iznenadio kada je od oca dobio šamarčinu zbog koje ne samo da mu se zamračilo pred očima, već je vidio i sve zv...
by Redakcija
0

 
 

Mirjana Štefanicki Antonić: Procvala samonikla bulka

Mirjana Štefanicki Antonić   PROCVALA SAMONIKLA BULKA     ,,Misli te uvek odvedu do mesta gde ti je srce ostalo.”   Fjodor Mihajlovič Dostojevski     Jutros mi je procvala, samonikla, crvena bulka, u žardinj...
by Redakcija
0

 

 

Beloruska narodna bajka Ivan Prelepi i knez Ladimir

ИВАН ПРЕЛЕПИ И КНЕЗ ЛАДИМИР Белоруска народна бајка   Извор: Златна птица: белоруске народне бајке / приредио и предговор на...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Diana Gluck: Bosa

Bilo  je to davne 1933/1934. godine kada je mala Bosa pohađala drugi razred osnovne škole. Poticala je iz jedne siromašne porodice. Bila je mala, krhka, zelenkastih očiju, nasmejanog lika, volela je knjigu, bila je dobar ...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona