Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Proza

21. Februara 2014.
 

Emina Žuna: Crvena pletara (druga nagrada časopisa Avlija za najbolju priču 2013.)

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Passion is timeless, François Girard, Le violon rouge (1998)

Bilo je to venecijansko staklo što ga je beg kupio od trgovca koji je išao do Stambola i u Prozoru samo prenoćio. Tačnije, bio je to već izrađen predmet, dole širi, u sredini uzak, a pri vrhu se opet širio u nešto što je podsjećalo na procvalu ružu i staklaru Husniji je bilo teško pri srcu kad mu je beg pokazao crtež. Zajapuren nad vatrom, svako malo se okretao i pogledavao, iako su mu grašci znoja već poodavno raskvasili mastilo i kao da nije oblik koji je bio na njemu, znao napamet i prije nego što je započeo. I džaba je begu bilo objašnjavati da se takva skladnost neće moći postići, niti će se pregibi zaobliti, znao je Husnija da mora napraviti tačno onako kao što je beg naslikao, u protivnom bi mu moglo glave doći, kao što je došlo onom nesretnom Sulejmanu. Svaki je maksum u čaršiji znao da ga je beg sabljom sasjek’o kad je rek’o da je njegova rakija bolja, samo su se kadija i dizdar pravili da ne znaju. U sve se begu smjelo dirnuti, samo u ćeif nije, a njega je, sirotog, zapalo da mu crvenu bukuru za rakiju pravi. Jer kako od begove rakije nije bilo bolje, tako nije smjelo biti ni bukure za nju, pa makar ona bila takva da Husnija, iskusni staklar, ništa slično nije vidio, a u životu se svega nagledao i čak je, za trenutak, na staklu vidio i svoju glavu kako se kotrlja, a u sljedećem pao mrtav.

***

Opet je bila na stolu, između njenog skupocjenog porculana i Riedel vinskih čaša. Ta nesposobna djevojka, došlo je da uzvikne gospođi Ottelii, kad je sa strepnjom pogledala Meyerove. Dobri, stari Meyerovi, pravili su se da ne vide, a još su samo oni ostali. Prvo su prestali dolaziti Schulzeovi, pa Staudingerovi, a ostali su ih slijedili. I Meyerovima će ovo biti posljednja večera, znala je gospođa Ottelia dok je izvadio. A rekla je glupoj djevojci da je sakrije! Gledala je gospođa Ottelia crvenu vinsku pletaru na stolu i činilo joj se da i ona gleda nju. A pogledala je i onaj prvi put, kad je donio iz te bosanske pustopoljine, i to vražjim očima i otad je sve i krenulo k vragu! Naglo su osiromašili, onda su ih prestali pozivati, a potom i dolaziti. Nasmijao se kad mu je rekla, ali vrag je bio tamo na stolu, u paklu omeđenom crvenim, upletenim lijeskovim drvetom. Smijala se pravo njoj u lice, u njenoj sopstvenoj kući i s njenog stola i ta je đavolja besramnost toliko zaokupila gospođu Otteliju da nije čula ni riječ od onog što je pitala gospođa Meyer. Dočekala je da ih isprati, a onda zgrabila vraga sa stola i zaputila se u noć. Morala ga je ostaviti što dalje od svoje kuće, tamo odakle se ne bi znao vratiti, pa je zalazila u sve nepoznatije i mračnije ulice. Prolaznici su zastajali i s čuđenjem posmatrali gospođu u kućnoj haljini s vinskom pletarom u naručju. Vidio ju je i muškarac, skrivenog lica, i neko je vrijeme pratio, a onda skrenuo za njom u zabačenu i pustu ulicu…
U novinskoj arhivi grada Beča, u proteklih 100 godina, može se naći nekoliko iskaza svjedoka o sasvim prozirnoj ženi, obučenoj u odjeću prošlog vijeka dok žuri bez osvrtanja i u naručju nosi nešto slično pletari za vino.

***

Nije prošlo mnogo od Vidovdanskog ustava i u Kraljevini SHS je zaveden ‘hegemonizam, unitarizam i centralizam’, kako će poslije opisivati zavladali režim. Slaven se trebao u 12h naći s prijateljima iz Orjune na sastanku u krčmi (koja bi trebala ostati tajna), a umjesto toga je bio poslan po posudu kao najobičniji momak iz kuhinje. I to ga je poslalo u tu šumsku zabit gdje je živjela ta pijandura, kuharica Vida. Jer nije on kuhinjski momak, nije nikad ni bio, (pa makar ta kuhinja pripadala i samom kralju!) i zato mu stara vještica nikad nije ni ostavljala najbolje komade, a svima njima jest! Ali makar će imati to zadovoljstvo da joj javi da se ne vraća i da se njega pita, to je najmanje što je mogla i dobiti ta kradljivica. On je lično vidio kako sebi sipa čisto, a drugima dosipa vodu i navadila se na tu rakiju dok je probala. Kuharica Vida je živjela u straćari na šumskom proplanku i koliba je djelovala prilično sablasno pa je Slaven prvo malo zastao, a onda gurnuo vrata. Starica je spavala s glavom na stolu, dok je jednom rukom obuhvatila pletaru. Ništa nije bilo lakše nego je zgrabiti i pojuriti van i mladi srpski patriota je već bio zamakao u šumu kad se za njim protegla najgrozomornija kletva koju je čuo. Starica je proklela njega, kralja i cijeli rod Karađorđevića.
Kralj Aleksandar I. Karađorđević je ubijen u atentatu tokom službenog posjeta Francuskoj, tzv. Marsejski atentat i nakon kratke i nesretne vladavine njegovog sina Petra II nijedan Karađorđević više nije zasjeo na srpski prijesto. Nesretni Slaven tog dana nije stigao na sastanak, a nije ni na jedan naredni.

***

Peta neprijateljska ofanziva, u narodu poznata i kao bitka na Sutjesci je tih ljetnih dana 1943. bila u punom jeku i broj ranjenika se stalno povećavao. Jedna partizanska četa je dobila zadatak da nekoliko ranjenika i tifusara prebaci do sela u kojem je bila improvizirana poljska bolnica, a četu je predvodila partizanka Mira. U četi je bio i komandir Sava kojem je, iako je po činu bio viši od partizanke Mire, za kaznu pripalo da je slijedi. Sve je počelo nakon što su razoružali četnike na području Nikšića, znala je Mira, iako je i na Neretvi bio onaj stari. Odvažno je jurišao na neprijatelja, učestvovao u rušenju mosta i bio jedan od prvih s kojim se Tito savjetovao oko izgradnje novog. Bio je već dvaput odlikovan, a bio bi još nekoliko puta, znala je, samo da se nije propio! A ona mu je i poklonila tu čuturu koju je zaplijenila četniku kojeg je sama ubila. I ni traga onom čovjeku kojeg je voljela i kojem se divila, Savi koji je vjerovao u časne ciljeve NOB-e i ideje KPJ za koje bi život dao. I sad ga je gledala kako noseći ranjenika umorno korača, sjetan i izgubljen, ni sjena čovjeka kojeg je poznavala i voljela, bijedni kukavica i dezerter. Bila je to neka neprijateljska taktika, mislila je partizanka Mira, nešto su stavili u tu rakiju da bi heroje kakav je bio Sava, skrenuli s pravog puta. Ali, pobrinula se ona za to, smješkala se Mira i možda se sjetila narodne: Ko drugom jamu kopa, sam u nju upadne.
Krajem ljeta 43. ubijen je partizanski heroj Sava Kovačić nakon što je iz nepoznatih razloga, sam i prerušen, upao na područje koje je bilo pod upravom NDH, a svega nekoliko dana prije pripadalo zaostalim četama Draže Mihajlovića. Pravi razlog takvog nepromišljenog čina nikad nije do kraja razjašnjen, ali je na inicijativu drugarice Mire Topčić u svim zapisima NOB-e ostao zabilježen kao herojski čin.

***

Možda su najzabavniji trenuci učeničkih ekskurzija trenuci provedeni u autobusu. Uvijek je tu neki tinejdžer koji na gitari nabada aktuelne hitove, ili evergreen, a preostali pjevaju opijeni slobodom i prokrijumčarenim pićem. I iako se može desiti da neko i zaplače, nije baš uobičajeno da se rone gorke suze, a pjegava djevojčica Vesna nikako nije mogla zadržati suze kad je dečko s gitarom zapjevao: Jedna mala, pjegava, plava, ne da mi miraaa… i iako je to bio prošlogodišnji hit Indexa i već ga je čula, tek se sad prepoznala. Jer to je bila ona, a pjevao je njen Ive, zgodni Dubrovčanin Ive, isti Robert Redford, kojeg je ugledala u konobi još onu noć po dolasku. Na početku ga je samo zadivljeno posmatrala, a onda je i on nju primijetio. I dok su njene drugarice bile na plaži ili šetale po Stradunu, ona je čekala u konobi da Ive završi smjenu i da ga otprati kući. I iako je bila klinka za njega, dočekala je da ju pozove na plažu. Cijelu noć su bili zajedno, pili vino koje je donio u crvenoj boci (kako romantično) i opila se Vesna i dala mu je – sve mu je Vesna dala! Zadnja dva dana su joj bila kao u raju. Sve do rastanka kad joj je rekao da je neće posjetiti u Sarajevu, i da ona ne dolazi. Biće nova ekskurzija, samo je rekao i otišao. Pred sam polazak je otrčala u konobu da ga još jednom vidi, ali nije ga bilo. Da joj je makar dao nešto da ga se sjeća… Dok je autobus te davne sedamdeset i neke vozio prema Sarajevu, u ritmu autobusa se drmusala i Vesnina prtrljaga, a u njoj crvena pletara.

***

S Damirom je već bilo poodmaklo, ali Alina ga nije htjela u svom životu. Postao je već prepoznatljiv znak, privjesak koji je vezivao za nju, a ona nije bila cura za privjeske. Vrhunac je bio kad je sestra pitala za njega. Šta te zaboli kurac za njega!, proderala se i shvatila da je vrijeme da ga se riješi. Nije njoj to trebalo i nikad sebi ne bi dopustila da skonča kao njena mama kojoj je još kao sedamnaestogodišnjakinji neki Dalmatinac slomio srce koje nije zaliječila cijeli život. Damir se nije kužio ni u umjetnost i prijatelji su joj se šprdali na njegov račun otkako je Sašine leteće Ikare falusoidnog oblika nazvao mlohavim čunama. Gdje ti je čuna?, pitao je Saša. I jest bio samo čuna, ali dobra, nikako mlohava!, i to će joj nedostajati, pomislila je Alina. I jedino što mu se od njenih eksponata i sviđalo bio je Seljankin uterus. Nije, da to nije bila ekstra ideja, samo povezivanje crvene pletare za vino koju je pronašla na maminom tavanu sa uterusom čiji je oblik savršeno i slijedila, i krvlju koju bi žene prokrvarile zbog posljedica iste… Ali to je jednostavno bio dar koji je posjedovala, znala je Alina. Damir, jednostavno, nije bio njen nivo. Nogirala sam kradljivog gada, reći će nešto kasnije nekom na telefon. Bio je sasvim o.k., nije mi pravio scene i već sam se pitala šta nije u redu kad sam skontala da mi je gad mazn’o uterus!

***

U tramvaju nije bilo gužve pa je Damir stavio pletaru za rakiju na sjedište do prozora, a on sjeo do vrata da neko ne bi došao u iskušenje. Jer ne bi ga iznenadilo da je još neko čuo za nju. Njemu je još kao dječaku djed ispričao kako je dao načiniti poznati prozorski sevdalija Ibrahimbeg i kako je u nju upleo sav sevdah, dert, čemer i milinu koju je rakija koju je pravio izazivala u svakom ko bi je okusio. Navodno su svi koji su učestvovali u izradi pletare naprasno umrli, a sam beg se povukao za svijet i samo je najprobranijim davao da okuse nešto od te miline. Sjetio se djedove priče dok je vidio glupačinu Seljankinu matericu (kako već) i vrebao je moment da je se domogne. Nije mu bilo lako slušati kvaziumjetničko naprđivanje te narcisoidne kučke, niti biti s njenim još gorim prijateljima, ali vrijedilo je svega, pomislio je Damir i čeznutljivo pogledao pletaru, a onda se namrštio. Jer trebalo je prvo iz nje povaditi luđakinjine upotrijebljene uloške i tampone, ali ni to mu neće biti teško, sanjario je Damir kad ga je prenuo ulazak revizora, a on po navici izišao iz tramvaja da pričeka i uđe u sljedeći. I tek se tad sjetio da je zaboravio pletaru. Kad je kasnije te noći ponovo ušao u taj tramvaj, nje, naravno, nije bilo…

***

Sudbina Damira i Aline se ne razlikuje mnogo od sudbine starijih protagonista priče. Slična je zadesila i nesrećnog revizora. Gdje je pletara sada i da li miruju ili je našla nove žrtve su pitanja na koje može odgovoriti samo vrijeme i neka priča iz budućnosti.

 

Emina Žuna

Emina Žuna

Emina Žuna je magistrirala European Literary Cultures na Université de Strasbourg/Università di Bologna u julu 2011. Objavljivala je kratke priče, dramske tekstove, književne osvrte i komentare u časopisima, na radiju i portalima u BiH i regiji: (ODJEK, Oslobođenje, Tema, Bosna Franciscana, ETNA, Sarajevske sveske, knjiž. prilog Bejahad 2007, zbornik Tragovima Bosanskog Kraljevstva, Bh Radio 1, Radio Federacije, zbornik Da sam Šejn, Radio Sarajevo, e-novine, Školegijum, voxfeminae, zenskaposla.ba itd). Prevodi književne tekstove sa engleskog, francuskog i talijanskog jezika i izdvaja prevod poezije iz antologije savremene irske poezije The New North koju je prevela za Sarajevske Sveske br. 25-26. U Sarajevu je diplomirala komparativnu književnost i psihologiju 2006. god.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Filip Došljak: Limoljubivi slikar Titomir Džudović Džu

Filip DOŠLJAK       LIMOLJUBIVI SLIKAR TITOMIR DŽUDOVIĆ – DŽU   (Slikarstvo umočeno u Lim)     Titomir Džudović – Džu, slikar i nasljednik “nenapisanog testamenta života od Beran...
by Redakcija
0

 
 

”Mostovi prijateljstva – 3” na Dan Bošnjaka 28. septembra

POVODOM „28. SEPTEMBRA – DANA BOŠNJAKA MAKEDONIJE“ IZ ŠTAMPE IZAŠLA ZBIRKA POEZIJE „MOSTOVI PRIJATELJSTVA 3“ Tradicionalno po treći put, a u povodu obilježavanja „28. septembra – Dana Bošnjaka Makedonije“ ...
by Redakcija
0

 
 

Nacionalni park Prokletije – dragulj Crne Gore

NACIONALNI PARK PROKLETIJE – DRAGULJ CRNE GORE Piše: Božidar Proročić Nacionalni parkovi Crne Gore, predstavljaju instituciju od vitalnog značaja i intresa u očuvanju prirode njenog biodivirziteta, planskog očuvanj...
by Redakcija
0

 

 

Jusif Mammadalijev – azerbejdžanski naučnik

YUSIF  MAMMADALIJEV, DOKTOR HEMIJE – NAUČNIK Pišu:  Parvana Garaieva i Božidar Proročić Jusif Mammadalijev (azerbejdžanski. Yusif Heydər oğlu Məmmədəliyev). Jusif Mammadalijev pripada jednom od najvećih nau...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Evropska nedjelja mobilnosti u Rožajama od 16. do 22. septembra

EVROPSKA NEDJELJA MOBILNOSTI 16. – 22. SEPTEMBRA 2019. GODINE U ROŽAJAMA Povodom Evropske nedjelje mobilnosti, u cilju promovisanja zdravog načina života, Zajednica opština Crne Gore i Opština Rožaje sa partnerima: ...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona