PISMO POSLANIKU
(Neka je na njega Božji mir i spas)
O, Miljeniče, koji si ljepši od mjeseca, a svjetliji od sunca, ti koji si svjetlo vjernicima, a učitelj čovječanstvu.
Prođe još jedan dan ispunjen tugom i nekakvom prazninom jer i danas su nedužna djeca bila ubijena. Kamo sreće da si ti sada sa nama, da nas posavjetuješ, da zaustaviš ovu nepravdu, ovaj rat. Znaš li, Poslaniče, da od svih ljudi na svijetu siročad najiskrenije čekaju susret sa tobom, zato što si i ti bio jetim. Međutim, uprokos svim iskušenjima, dostigao si najuzvišenije mjesto kod Allaha. Svima nam život na dunjaluku donosi boli, ali vješto stavljamo maske na lice kako se ne bi vidjelo. Slušajući hadise o tebi i tvoje riječi upućene nama, zastanem i osjetim se tako kao da se baš meni obraćaš. Rekli su mi da postoji formula “Kako sanjati božijeg Poslanika”, a ona glasi: “Ako nekog toliko volite da vaše misli stalno skreću ka njemu, prikazat će vam se u snu.” Ali zašto ja to ne mogu, zašto? Zašto ne bijah prašina sa tvojih nogu, kamen na kojem si sjedio ili pak voda iz tvog ibrika? Zato što je Allah imao nešto drugo u planu vezano za mene, ali sam mu ipak zahvalana jer sam rođena u ovoj savršenoj vjeri.
Sirija, onu koju si blagoslovio među toliko zemalja sada je u ratu, ali nada koju imaju prema Bogu je tako velika. Oni žele samo jedno skromno i bezbijedno djetinjstvo, zašto im je to uskraćeno? Bez obzira na sve, ti ćeš se zalagati za nas, to ti je još jedna u nizu plemenita osobina.
Zahvalna sam ti na svemu što si učinio za nas, ali sva zahvala pripada jedinom Bogu zato što nam je baš tebe poslao kao posljednjeg božijeg Poslanika. Muhammede, ti si jetim koji je na većoj deredži od svih vladara, pastir čije je srce veće od svih ljudi na planeti.
Neka je salavat i selam na tebe, Voljeni.
_________________________
Hurija Osmanović, učenica I razreda medrese “Mehmed Fatih”, Rožaje
