Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Proza

21. Septembra 2018.
 

Indira Jašarević Čandić: A đe ćemo mi sada

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Stigli smo u tu tuđu zemlju kao paketi neželjene robe i prijetnje po okolinu. Ljudi su u nas gledali kao da smo svjetsko čudo tek otkriveno. Natovareni torbama i kesama sa stanice smo pratili upustva ljudi koji su nam pronašli stan, ali nisu mogli doći po nas, radili su, a kažu da ovdje nema izlaska sa posla šta god da se desi. O, zemljo moja! Mi i torbe, djeca, mladi, odrasli i nana Mina. Najveća naša briga ali i zabava. Njene naivne riječi izgovarane u ovakvoj situaciji su nas nasmijavale i rasplakivale, dovodile nas i do ludila i do nježnosti, do suza i zabrinutosti. Mina je bila moja majka, dobrodušna, nepismena, preživjela moždani udar malo prije rata i nije baš shvatala šta nam se dešava. Morali smo joj objašnjavati stalno, šta je bilo u Bosni, zašto idemo od kuće, šta mi to radimo u stranoj zemlji, gdje su joj pilići, krave, sestra Hana, komšije i najteže pitanje od svih na koje nismo znali odgovor je bilo ”A đe ćemo mi sad”. Koliko god smo se trudili i pokušavali joj objasniti ona je pitala i pitala i mi smo se pitali ali nismo znali odgovor.

Djeca su bila gladna i žedna, umorna, Nermina je bila tiha i samo je držala barbiku u rukama, pjevala joj uspavanku i sama bi zaspala na nogama. Mladi su ponekad plakali i bili gori i od nane i djece.

Idući prema nekoj zgradi koju su nam opisali kao žutu, visoku i ruiniranu, pomislih da sam na drugoj planeti, izgubljen i da tražim samog sebe i da se pri samom nalasku opet gubim, izmičem sebi iz ruku. Nana Mina je držeći za ruku Adija stalno ponavljala svoju upitnu rečenicu, poluglasno u bunilu: ,,A đe ćemo mi sad?” dok smo mi svi u grupi ljutito gledali u nju i po ko zna koji put govorili – ne znamo nano, ne znamo, idemo naprijed, pa gdje stignemo.

,,Na petom spratu je naš stan.” – rekla je Denisa kada smo stigli ispred zgrade.

,,Nije to tako loše.” – uzdahnula je duboko

,,Bolje je od onih baraka u kojima smo bili”

,,Mene brine nana, kako će se penjati i silaziti” – rekao je Sead.

,,Neće se ni penjati ni silaziti, sjedit će na petom spratu dok ne nađemo nešto drugo”. – tiho je govorila Denisa. I, nemojte više izvolijevati, shvatite da smo u tuđoj zemlji i da moramo uzeti šta nam daju.

Moramo uzeti šta nam daju, a da nam vrate ono što su nam uzeli, bilo bi najbolje, mislio sam u sebi, u svojoj glavi prepunoj misli i briga, ,,A đe ćemo mi sad” – nanino pitanje po ko zna koji put prenulo me je iz zabrinutosti.

,,Penji se nano i šuti Allaha ti.”

Mjeseci provedeni na petom spratu, nana na balkonu, njena pitanja, njena starost, dječija radoznalost, galama, vaspitavanje i uvođenje u novi poredak omladinu, dvoje pubertetlija, ženino plakanje za kućom i rodnom grudom, tetkino proklinjanje rata i agresora, rođaci i nihove životne priče i moja leđa na kojima su svi bili, doveli su me do sijedog starca koji je sa četrdeset tri godine ponekad djelovao kao stogodišnjak. Radilo se i kukalo, plakalo, voljelo, raslo i starilo. Čuvalo se, štedilo, kućilo. Ratom se ovio naš život. Izbjeglice po zanimanju postadosmo.

Kasnije smo prešli na drugi kraj grada, na prvi sprat neke kuće koja je imala i baštu i dvorište, tako da je nana mogla slobodno hodati i bez poteškoća ulaziti i izlaziti. Obradovala se. Imala je i mačku koju je držala u krilu stalno, dala joj ime Mrka jer je bila crna kao ugalj. U dvorištu bi s njom šetala i pričala joj o svojim pilićima i kravama, njivama i šljivama, trešnjama, o Bosni i običajima. ,,Imamo mi u nas puno mlijeka i sira, kajmak nam dobar, ih, ja bi tebi sad nalila pun tanjir mlijeka da ti pokusaš, ha, a ne ko ovdje, malo mijeka ne daju ti više.” Od sebe je uzimala hranu i davala Mrkoj. Vezala se nana za mačku kao za insana. Prolazili dani, godine.

I onda, poslije svih nedaća i borbe za opstanak, došlo je vrijeme da se ode kući u Bosnu. Rat je prestao i moglo se slobodno hodati. Odlučismo da odemo žena i ja, pa poslije da dođu i djeca sa nanom i tetkom. Bosna nije više bila ona ista. Ja vođen iskustvom iz logora i stradanja ljudi u selu nisam mogao vjerovati nikome. S velikim oprezom sam pristupao svemu. Vremenom se obnovilo sve, ali duša i srce nikada. Neko vrijeme smo žena i ja bili u selu dok nismo stekli uslove za povratak ostalog dijela porodice, zatim smo odlazili povremeno kod djece koja su se osamostalila i nisu htjela doći sa nama, samo ono dvoje mlađih Nermina i Adi su sa nanom i tetkom spremali stvari za poratak. Opet je nana bila problem i njeno pitanje koje je vremenom postalo pitanje života i sastavni dio našeg puta od kuće, opstanka u tuđoj zemlji i napokon povratka na svoje, ”A đe ćemo mi sad!” – Kući nano, kući – napokon sam znao odgovor poslije više godina. ,,Moja Mrka, hoće li i ona sa nama” brinula se nana. ,,Neće nano, neće, naći ćemo mi tebi drugu mačku u Bosni” – pokušavao sam je utješiti. ,, Neću drugu, hoću s mojom Mrkom u Bosnu” nana kao dijete uporna, pa senilna još više nego ranije stavljala nas je na muke. Kćerka se poslije nekoliko dana traganja za rješenjem za Mrku uspjela snaći i nabaviti sve potrebne dokumente za mačku te pođe i ona sa nama u Bosnu.

Mačka u kavezu i nana i djeca rekosmo zbogom tuđini i pođosmo kući, tamo odakle smo pošli mukom otjerani.

Godine prošle, mi životom praćeni, odrastanjem i drugo dvoje djece, prilagođavanjem, nanom i njenim starenjem, pitanjima, ne primijetismo da smo i mi ostarili, dobili još sijedih i postali nekako spori, zamišljeni i tihi. Ponekad bi nana kada bi izašla po bašči da šeta sa mačkom postavila pitanje koje je sve rjeđe postavljala: ”A đe ćemo mi sad” ili ”Đe smo mi došli?”, ”Đe je moja kuća” a mi smo na ta pitanja sada spremno odgovarali: ”Evo nas nano kod svoje kuće, ne brini, nikuda više nećemo ići”. Poslije nekoliko godina provedenih kod kuće, umrije nam nana Mina, tiho kao što je i živjela. Mi sada sami, sva djeca se rasula, umrla i tetka Naza, mačka Mrka uginula poslije nesreće u kojoj je neki seoski pas lutalica izujedao, imamo svega, para i mira, ali se počesto pitamo: ,,A đe ćemo mi sad” i u sebi i naglas. Prošao nam život u bježnju, traganju, spoznaji, vraćanju i čekanju. Mir u duši nije isto što i mir u zemljii. Ako se ne puca ne znači da je rat prestao, onaj rat koji svi mi vodimo unutar sebe sami sa sobom i svojim uspomenama koje se javljaju češće nego što bi mi i htjeli.

Najljepše godine smo proveli kao nomadi, putnici u borbi za opstanak. Pijemo kahvu ispod grožđa, žena i ja sami i prisjećamo se svega. Gledamo fotografije i zaplačemo i zasmijemo se. ”A ĐE ĆEMO MI SAD” pitanje nane Mine lebdi u zraku i opominje nas na neizvijesnost svakog novog dana.

 

___________________

Istaknuta slika: S lijeva: Atifa Nokić, supruga Džema Nokića a sestra Faika Zejnelagića, Čeba Zejnelagić, Faikova sestra i Vasvija Međedović-Zejnelagić, supruga Faikova a Majka Mehmeda Zejnelagića (Rožaje)



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

TREĆA MEĐUNARODNA NAUČNA KONFERENCIJA “ETIKA BOSNE I HERCEGOVINE”

INTERNACIONALNI UNIVERZITET U GORAŽDU   TREĆA MEĐUNARODNA NAUČNA KONFERENCIJA “ETIKA BOSNE I HERCEGOVINE”     Goražde, januar, 2021. godine POZIVNO PISMO MOŽETE PREUZETI: poziv za konferenciju   Uvažene Koleg...
by Redakcija
0

 
 

Književni konkurs Udruženja nezavisnih pisaca Srbije

Književni konkurs za kratku pripovetku pod nazivom „357“ i sa temom: Šta nam to učini Kovid-19 ili, kako smo se mi s njim inatili?       Uredništva književnog časopisa „Književne vertikale“ i bibli...
by Redakcija
0

 
 

Una Mugoša: Kako je biti sam

Una Mugoša KAKO JE BITI SAM   Koračaš ulicom, samo sa svojom sjenkom, i u stopu te prati, i samo što je ne zgrabiš za gušu, i počneš da je daviš, i moliš je da te vrati.   Moliš je da se vrati, sa tobom, ba...
by Redakcija
0

 

 

Savez slijepih Crne Gore: AUDIO BASNE

AUDIO BASNE Savez slijepih Crne Gore je u aprilu 2020, na Dan knjige, pokrenuo aktivnost pod nazivom: Audio poezija. Riječ je o prilagođavanju poezije u audio formatu, koja je prvenstveno namijenjena osobama oštećenog vida,...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Anja Žujović: Cirkus

Ana Žujović     Cirkus     Dobro došli u cirkus! Karta je vaša. Koliko košta, Nebitno je sada!   Za tren, Za dva, Pojam o vremenu, Postaće san. I takav biće Vaš svaki dan! Dok kokice lete, A ža...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona
 
Secured By miniOrange